Da li je moguće da je stvarnost postala toliko izokrenuta da pravo na dostojanstvo na radnom mjestu ne treba zahtijevati? Kada se osoba nalazi u situaciji da je jedina zaposlena u porodici koja od nje ovisi, potreba za izražavanjem i zahtijevanjem prava ne smije biti iskazana jasno i glasno. Zašto je to tako? Da li je moguće da je stvarnost postala toliko izokrenuta da je zahtijevati pravo na dostojanstven rad postalo izlišnim?
Moja priča počinje od moje šeste godine, tj. odonda kad sam krenula u prvi razred osnovne škole. I dan-danas pamtim pitanje učiteljice: „Aldina, zašto konstantno odmahuješ glavom? Postoji li neki problem?“ Nakon učiteljičinog, uslijedila su i brojna pitanja učenika u razredu – Zašto? Kako? Otkad to radiš? Osim pitanja, tu je bilo i podsmijavanja. Na sva ta pitanja i podsmijavanja nisam imala odgovor ni reakciju. Jedino čega se sjećam da je u tom momentu postojalo jeste osjećaj usamljenosti, stida, različitosti.
Mislim da je to bio najtužniji dan u mojem životu – kada nitko iz škole nije stao uz mene nego je i stručna osoba bila na strani zlostavljača. Onih koji su imali moć i kontakte. Tada se kod mene javila anksioznost i depresija i mislila sam da je srednja škola crna rupa iz koje se neću izvući. Kada ste žrtva mislite da će vas to pratiti kroz cijeli život i da će netko prenijeti nekom drugom i da će i ta osoba naći krivicu u vama.
Ne bismo trebali osuditi ljude koji praktikuju patrijarhalni odgoj, već taj sistem i ukazati da postoje bolje i zdravije metode za ostvarivanje željenih vaspitnih ciljeva. Ni ja dugo vremena nisam bila svjesna da postoji nešto kao patrijarhalna porodica, niti da bi prethodno navedeni način odgoja mogao ostaviti negativne posljedice na dijete bilo kojeg spola. Smatram da je važno istaći kako patrijarhalni odgoj i toksična muškost djeluju štetno ne samo na emocionalni, mentalni i fizički razvoj djevojčica, već i dječaka, jer postavljaju nerealne standarde koje „pravi muškarac“ treba da zadovolji. Ne želim svaljivati krivicu ni na koga, jer sam svjesna da određena postupanja prema ženama (ili nekim drugim marginalizovanim skupinama) u društvu jesu uglavnom nesvjesna ponašanja koja su samo stoljećima ostala duboko ukorijenjena, te se zbog toga često ne vidi negativna strana istih, jer ih je malo ko preispitivao.
Ovo je priča čiji početak i kraj ne želim smjestiti ni u jedan vremenski ni prostorni okvir. Ona je duhovna, a vjerujem da se ništa duhovno ne treba potčinjavati onome što su kreirali ljudi. Za Boga ne postoji granica. Zašto onda da i svoju ljubav prema Njemu ograničavamo onim što nas sputava u njenom iskazivanju? Ovo je priča o mom duhovnom putovanju, pravu i izboru da onako kako sam živjela s hidžabom, danas živim bez njega.
Aida Mandić - Preduzetnica, pjesnikinja, autorica (napisala sam preko 25 knjiga koje planiram da izdam), izumiteljica, investitorica, aktivistkinja, filantropkinja, feministkinja, blogerica, socijalna kritičarka, sakupljačica knjiga, antikvarijatkinja, numizmatičarka, vrtlarka, ekologinja, prevoditeljica, intelektualka, učiteljica, filozofkinja, motivacijska govornica i savjetnica za društvene medije i digitalni marketing.
„Džaba školovanje i čitanje knjiga kad njoj fali domaćinski odgoj. Eto, i šta ćeš ti sad s njom. Ni za šta nije. Diplomu u džep neka stavi ako usta zatvoriti ne zna. Ja ću primati u moju kancelariju koga ja hoću. Neće me niko redu učiti. Ona se drznula da mene uči. Domaćinski odgoj je ba najbitniji. Isto tako ja neki dan, doš'o tetak moje žene i đe će tetak čekati. Uš'o odma' i ja kažem evo ovo završim i tebi ću uraditi. Meni jedan odanle govori: 'Halo, ja sam na redu.' Ama ja ću bolan kome ja hoću i kako ja hoću papire završavati. Po mom redu.“
Oduvijek mi je proljeće omiljeno godišnje doba jer se sve neumorno budi, cvjeta, zove nas da počnemo iznova... Svake godine nam nudi novu varku ili nadu, da možemo sve ispočetka, da možemo biti bolji ljudi... Svako proljeće ponudi novu perspektivu, osjećaj, metamorfozu... Probudi u nama optimizam, radost, energiju superjunaka koji može na leđima ponijeti čitav svijet. Ali i najsnažniji superjunak bi se slomio pod ovolikim pritiskom koji nas lomi, melje, pritiska, stiska dok ne izgubimo dah.
Ambiciozna, mlada, željna znanja i iskustva počinjem s prvom studentskom praksom već na drugom semestru prve studijske godine žurnalistike. Neću vas lagati i pričati kako je bilo teško balansirati posao i fakultet jer ja to nisam osjećala, s lakoćom sam čitala materijale potrebne za pripremanje ispita, te iste polagala. Tokom praktičnih vježbi sam briljirala, jer sam sve ono što je trebalo da tada radimo prvi put ja već radila kao praktikant na televiziji. Bila sam okružena mladim i jednako uspješnim (ili čak uspješnijim) kolegama, i između nas je uvijek vladala atmosfera takmičarskog karaktera. Ko će prvi preći iz revijalnog programa u informativni, ko će se prvi baviti istraživanjima, ko će objaviti prvi članak, ko se pojaviti kao zaštitno lice televizije...
Anksioznost mi se prvi put javila već na trećoj godini studija. Tada je bilo apsurdno da se priča, kao što se danas, 10 godina od tada (2021. godine), priča. Počelo je iznenada. Izgubila sam apetit, osjetila slabost i bezvoljnost. Reklo bi se, baš kao i proljetni umor. Dan za danom, sve manje sam jela i sve manje pričala. Zatim sam i sve manje tečnosti unosila. Izolovala sam se, ostajala sama, bez da mi je iko trebao. Smetali su mi ljudi koji se smiju, kojima je dobro, koji su pozitivni. Stezalo me u grudima svaki put kada bih pomislila da s nekim treba kafu da popijem i da pričam o bilo čemu. Fizička aktivnost se svela na minimum.
Ako možeš da sanjaš, možeš i da ostvariš. Mašta stvara cilj. Možda neki snovi djeluju blesavo, ali da vam nisu bitni, ne biste o njima razmišljali. Znači, vrijedno je. Snovi se ne ostvaruju preko noći. Nikad nemojte odustati od onoga o čemu sanjate. Onoga o čemu vaša duša sanja. Istrajte. Jako je teško. Ništa nije lako, ali postoji način. Ne odustajte. Ne zavisite od tuđeg mišljenja. Ne plašite se promjene. Vrijedan je samo onaj cilj na kojem ste stajali do kraja. A snovi su stvarnost ako srcem vjeruješ.
Kada diskutujemo o pojmu religija, postoje neke osnovne stvari o kojima, na kraju krajeva, svi moramo biti upućeni. Svako ima...