Nacionalizam, mržnja i podjele, okovi bosanskohercegovačkog društva, godinama već podcjenjuju i zanemaruju značaj nekadašnjeg suživota različitih tradicija, naroda i kultura, a ni religija više nije sveta jer je često korištena u svrhu mobilizacije jednih protiv drugih i kao instrument političkih ciljeva koji u stvarnosti niti jednoj skupini ne obećavaju boljitak. Načelna polazišta različitih religija, ustavljenih na ovom prostoru, se zloupotrebljavaju tako što se uzimaju kao osnov politika i odluka, a koje su daleko od onoga što religija proklamira. Oni koji su itekako prisutni u javnoj sferi govore glasno o nemogućnosti zajedničkog života naroda ove zemlje, iako istovremeno postoje kulturološke vrijednosti, u srži pojedinaca i cjelokupnog društva koje su poveznica različitosti naroda.
Blog Ivone Kukić pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“
Rođena sam u decembru 1993. godine. Rekli su mi stariji da dugo nisu upamtili tako hladnu zimu. Dok me nosila pod srcem, moja mama jela je uglavnom jabuke. Jedva sam preživjela po dolasku na svijet. Svijet prijeteći, krv je već natopila zemlju, strah i zlo zavladali su složno. A ja tvrdoglavo odlučila da živim.
Mladi ne žele da se pojave novi Mahir i Alma, novi Boško i Admira... Mi ne želimo da se dijelimo, ne želimo da odrastamo u mržnji i tu mržnju prenosimo na generacije koje dolaze. Njima želimo podariti svijetlu budućnost, s političarima koji se brinu i kojima je stalo do domovine, budućnost punu prilika i mjesta za ostvarenje, punu ljubavi i podrške. Mi nismo oni, mi ne zanemarujemo domovinu, narod i glas. Mi smo nova generacija koja će da stvara revolucije i koja će se svim silama truditi da zaustavi propagandu koja se širi. Mi ćemo širiti ljubav koja može sve pobijediti, jer mi to oruđe znamo iskoristiti. Mi ćemo staviti ljubav ispred zastava.
Blog Bakira Bećovića pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“
Vidim vlastitu udaljenost od svog okruženja, udaljenost koja je moj štit, moja krajnja barijera što osigurava dobrobit u tijelu, umu i duši. Nikada nisam razumio, ili sam ipak isuviše razumio, s toliko razumijevanja da je uzrokovalo apsurd, čovječiji ponos na mjesto. Čovjek ne bira svoje mjesto pod zvijezdama, niti je okovan za iste; to nije ništa dalje od neobične svemirske lutrije. Ne pronalazim u sebi, niti razumijem kako iko može, ponos na izmišljene crte na karti koje nas ograničavaju, dijele. Poštovat ću i participirati u predstavi koncepta „države“, jer druga opcija podrazumijeva bijeg u šumu. Tuđe granice neću nazvati inferiornijim, superiornijim, već isključivo jednakim ili, kroz šapat, nepostojećim. Svoju percepciju na svijet čuvam neuprljanom i ona ne uvjetuje postojanje država, granica – mojih, ili tuđih, ili ničijih. Vidim isključivo vlastitu udaljenost od svog okruženja i nosim neuništivu nadu u sebi koja teži k globalnom jedinstvu u različitosti.
Među najvećim i najznačajnijim književnim stvaraocima koji su rođeni na pragu XX stoljeća i koji su stekli veliki autoritet u italijanskoj kulturi i književnosti stoji i ime Cesarea Pavesea. Jedan je od najinteresantnijih italijanskih pisaca u rasponu između predratnog i poslijeratnog perioda čija djela i život neprestano nastavljaju da privlače pažnju domaće i strane književne kritike. Dio je generacije pisaca čiji je glavni zadatak i cilj bio otkrivanje Italije.
Stare okrpljene čarape ili nove iz marketa? Igla i konac ili pravac kanta za smeće? Imamo li danas strpljenja, volje, ali i materijala za koji je vrijedno biti strpljiv? U brzom svijetu gdje smo uvijek „jedan klik“ do savršenstva, koje ostaje neuhvatljivo kao zraka sunca, koliko smo spremni ulagati? I šta je vrijedno truda ako je igra koju igramo nemilosrdni ruski rulet?
Kad slušamo bake i djedove, roditelje i rodbinu, čini nam se kao bajka. Mistična, višedecenijska, uzajamna prava ljubav. Ipak, nikad više nije djelovala kao iluzija u vremenu gdje sve dobro traje otprilike kao i Instagram story, 24 sata. Opasno smo se izgubili u vremenu i prostoru da bi se i glumci iz filma „Povratak u budućnost“ zbunili kada bi došli u ove lude godine.
Čovjek i njegova osjećanja, ima li im kraja? Običavao je Meša Selimović da kaže da mrzimo jer se plašimo, jer nas ono „drugo i drugačije“ ugrožava, čini nespokojnim, te zato i djelujemo. Čovjek je biće ambisa, a njegovi osjećaji čine zidine istog, a zidovi se grade, ili pak ruše. U visini netaknutih tvrđava mržnje se u konačnici krije obični ljudski strah, a strah je poput kuge – uspješno postaje dio mrtvaje jednog društva. Žalim, odista žalim što je i Bosna i Hercegovina dio te iste mrtvaje, mrtvaje ispunjene mržnjom koja stoluje glavama pojedinaca, a ipak određuje sudbinu cijelog društva.
Višedecenijsko držanje u konstantnom strahu paralizuje isto koliko i mine na koje su neki naši sugrađani stali prije 30 godina. Ovoj državi, meni i mojim vršnjacima, ali i djeci koja dolaze treba pravi mir. Ne onaj koji je nacrtan na papiru, ne onaj koji će za njih biti toliko poguban da masovno bježe preko granice, državne ili granice uma, nego onaj mir u kojem ćemo bez straha poželjeti da odgajamo djecu, pokrećemo nove poslove i živimo svoje živote bez straha. Onaj mir u kojem nam neće svaki plan počinjati i završavati rečenicom: „Ako se ne zarati.“ Mir koji, osim na papiru, postoji i u našim dušama i umovima.
Blog Jovane Misikić pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“
Bosna i Hercegovina ima već trideset svojih nezavisnih i suvereno preživljenih godina. Kad prije?! Al' šta se ja čudim! Pa ja je poznajem dvadeset i tri godine. Pripadamo jedna drugoj dvadeset i tri godine na neki čudan način, u jednoj neobičnoj simbiozi. Iskrena da budem, kako živi, dugo i živi ova moja domovina, a šta je sve prošla, ma nema ona ni mnogo godina. Toliko razorena, preorana, opljačkana, al' diše, uporna. Ne da se ona. Ma dala bi se ona, al' ne damo se mi! Ne da se narod, pa tako ne da ni njoj da se preda. To sam baš nedavno shvatila.
,,Muzika je za mene druga dimenzija gdje jedino mogu biti ono što jesam i najbolji prostor za povezivanje s drugima. I s kim sam posvađana, pomirim se uz muziku; i koga ne volim, zavolim ga kad krene neka dobra pjesma, jer nekako tada i ne misliš o puno drugih stvari. Fakat je muzika jedini jaran koji te nikad neće iznevjeriti.“ – odabrani je odgovor moje kolegice Maje. Zašto? Jer je Maja onaj prijatelj koji vam neće dozvoliti da u kafani i izlasku budete drvene Marije. Naprotiv, podići će vam energiju na onaj nivo gdje već kreće penjanje na stolice i stolove.
Sad bi neko rekao – ne voli svako sve. Da, istina, ukusi su različiti. Neko će plakati uz Tomu, neko behut ostaviti za druge dane. Neko će zadovoljno tapšati uz „koja li je tajna zdrave kose Megan Markl“, a neko uz Jaline i Bubine hitove. Sve ovo zavisi i od nas, od ekipe u kojoj smo, a nekad je i apsolutni rendom, gdje nas apsolutno boli briga šta će drugi reći i slušamo ono što nam prija. E, baš to je „Od Silvane od Nirvane“ top lista. Ono što ste vi, naši čitaoci i čitateljke (a i ja s vama), slušali, i za šta ste glasali u mjesecu martu.
Pa, da krenemo!
„Zašto se brineš, to je ionako samo pas?!“ To je rečenica kojom me je, valjda, pokušao utješiti jedan prijatelj, nakon što sam mu, sav utučen i na ivici suza, rekao da je moj pas uginuo, nakon srčanog udara. Ispunjen bijesom zbog tih riječi i još uvijek shrvan tugom zbog gubitka, želio sam mu mnogo toga reći.
Roman s ovakvom trodijelnom strukturom omeđen je s jedne strane Me’medom, a s druge Sanjom. U sredini knjige nalazi se mladi Harunov život. Njemu otac ostavlja svoje bilješke da ga podsjećaju na jezik, kulturu, porijeklo i ljubav, te da ga tako udalje od samoće koju svaki čovjek svjesno ili nesvjesno u sebi čuva. Me’med, crvena bandana i pahuljica roman je koji nas vraća našoj unutrašnjosti da bismo otkrili šta to zaista imamo i da li iza nas išta na kraju ostane.