Latest

Sve ovo ja

Faruk Šehić – Greta: život u fotonskoj supi (ne)poznatih nam dimenzija

Greta – balada o Migfoldu / tamni, emocionalni transrealizam govori o mogućnosti prevazilaženja ratnih trauma posredstvom mašte i književnosti. Polazeći od vremena Jugoslavije, kojoj se autor na više mjesta u knjizi vraća, okosnicu ove duže pripovijetke ili romana (možda najbolje knjige) čine ratna dešavanja u Bosni 90-ih godina. Ovakvim definiranjem radnje mogli bismo lahko zaključiti da je to još jedno u nizu pričanja o nemilim događajima, ali ona to ipak nije. Rat u dječakovoj svijesti – neimenovani narator – predstavlja putovanje kroz vrijeme i prostor zahvaljujući umijeću čitanja knjiga.

Sve ovo ja

Sklad raznolikosti

Žalosno je što nerazriješeni problemi među pojedincima u prošlosti imaju utjecaj na generacije koje dolaze. Ipak, ne kaže se uzalud da na mladima svijet ostaje, pa tako i ova naša zemlja. Želim vjerovati da će odlaskom trenutnih političara i starih generacija BiH postati ljepše i bolje mjesto za život. Ljudi iz nje ne odlaze jer im je trenutno loše, već jer se ne nadaju boljem. Ne nadati se boljem u zemlji u kojoj si rođen, odgajan, u kojoj si odrastao, upoznao prve prijatelje i imao prve ljubavi mi je istovremeno nepojmljivo i tužno. Ako se nitko ne bude nadao boljem, kako će onda do poboljšanja i doći? Ako se nitko ne bori za ljepše, kako ostvariti ljepotu o kojoj svi toliko maštamo? Nekolicina ljudi koji su ostali valjda vjeruju u bolje sutra. Nadaju se, iščekuju i bore. Bore se za svoju djecu, svoju braću, svoje roditelje.

Sve ovo ja

Nacionalizam, mržnja i podjele – okovi bosanskohercegovačkog društva

Nacionalizam, mržnja i podjele, okovi bosanskohercegovačkog društva, godinama već podcjenjuju i zanemaruju značaj nekadašnjeg suživota različitih tradicija, naroda i kultura, a ni religija više nije sveta jer je često korištena u svrhu mobilizacije jednih protiv drugih i kao instrument političkih ciljeva koji u stvarnosti niti jednoj skupini ne obećavaju boljitak. Načelna polazišta različitih religija, ustavljenih na ovom prostoru, se zloupotrebljavaju tako što se uzimaju kao osnov politika i odluka, a koje su daleko od onoga što religija proklamira. Oni koji su itekako prisutni u javnoj sferi govore glasno o nemogućnosti zajedničkog života naroda ove zemlje, iako istovremeno postoje kulturološke vrijednosti, u srži pojedinaca i cjelokupnog društva koje su poveznica različitosti naroda.

Sve ovo ja

Vodič kroz postratnu BiH jedne dvadesetosmogodišnjakinje

Blog Ivone Kukić pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“ Rođena sam u decembru 1993. godine. Rekli su mi stariji da dugo nisu upamtili tako hladnu zimu. Dok me nosila pod srcem, moja mama jela je uglavnom jabuke. Jedva sam preživjela po dolasku na svijet. Svijet prijeteći, krv je već natopila zemlju, strah i zlo zavladali su složno. A ja tvrdoglavo odlučila da živim.

Sve ovo ja

Ne želimo da se dijelimo, odrastamo u mržnji i tu mržnju prenosimo na generacije koje dolaze

Mladi ne žele da se pojave novi Mahir i Alma, novi Boško i Admira... Mi ne želimo da se dijelimo, ne želimo da odrastamo u mržnji i tu mržnju prenosimo na generacije koje dolaze. Njima želimo podariti svijetlu budućnost, s političarima koji se brinu i kojima je stalo do domovine, budućnost punu prilika i mjesta za ostvarenje, punu ljubavi i podrške. Mi nismo oni, mi ne zanemarujemo domovinu, narod i glas. Mi smo nova generacija koja će da stvara revolucije i koja će se svim silama truditi da zaustavi propagandu koja se širi. Mi ćemo širiti ljubav koja može sve pobijediti, jer mi to oruđe znamo iskoristiti. Mi ćemo staviti ljubav ispred zastava.

Sve ovo ja

Nacionalizam je evolvirana forma tribalizma – i ništa dalje od toga

Blog Bakira Bećovića pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“ Vidim vlastitu udaljenost od svog okruženja, udaljenost koja je moj štit, moja krajnja barijera što osigurava dobrobit u tijelu, umu i duši. Nikada nisam razumio, ili sam ipak isuviše razumio, s toliko razumijevanja da je uzrokovalo apsurd, čovječiji ponos na mjesto. Čovjek ne bira svoje mjesto pod zvijezdama, niti je okovan za iste; to nije ništa dalje od neobične svemirske lutrije. Ne pronalazim u sebi, niti razumijem kako iko može, ponos na izmišljene crte na karti koje nas ograničavaju, dijele. Poštovat ću i participirati u predstavi koncepta „države“, jer druga opcija podrazumijeva bijeg u šumu. Tuđe granice neću nazvati inferiornijim, superiornijim, već isključivo jednakim ili, kroz šapat, nepostojećim. Svoju percepciju na svijet čuvam neuprljanom i ona ne uvjetuje postojanje država, granica – mojih, ili tuđih, ili ničijih. Vidim isključivo vlastitu udaljenost od svog okruženja i nosim neuništivu nadu u sebi koja teži k globalnom jedinstvu u različitosti.

Sve ovo ja

Zar dovijeka ovako?

U nekom trenutku donosimo svoje odluke, a one nisu uvijek ispravne. Ovo je objašnjenje, ali ne i opravdanje. I zar tako dovijeka? Odbijam u to da vjerujem. Iz Brčkog sam. Znate, onaj grad na Savi koji je zamalo zeznuo Dejton, dok od nas nisu napravili Distrikt. Bili smo djeca, ali išli smo jedni drugima na Božiće i bajrame, slavili Ramazan, Uskrse i Vaskrse. Praviti se da nismo znali ko je Srbin, ko Bošnjak, a ko Hrvat je glupo i naivno. Jasno je kojem plemenu pripada Nataša, a kojem Amina. Ali to nas nije sprječavalo da se družimo i da surađujemo. Mržnja nije u našem genomu. Ona je naučena i ne mora biti trajna. Naši roditelji su ratovali. Naša djeca ne moraju. Ali, što joj više vremena damo da pusti korijenje i postane dio naše kulture, biće je teže iskorijeniti. Da li je već kasno za promjene?

Sve ovo ja

A čija si ti?

Mi se ne sjećamo rata. Mi nismo ni doživjeli rat. Svatko od nas slušao je različite strane priča i zasigurno obrazovao različito mišljenje, ali mi pronalazimo zajednički jezik. Jezik želje za spoznajom i napretkom. Jezik razumijevanja. Vidim slobodnu zemlju, ali ne i slobodne ljude. Vidim mladog čovjeka u žurbi za poslom, ali i starog u usporenosti nad krajem linije života. Vidim prosjaka na kiši na ulici i vidim bogataša u novom automobilu. Vidim izgradnju velikih nebodera i oronule kuće prigradskog naselja. Vidim grad kao i svaki drugi. Samo je ovaj malo posebniji. Sarajevo je moj grad, Bosna i Hercegovina je moja zemlja i ostajem tu gdje gostoprimstvo nema cijene. Ljudi odlaze i dalje. Okreću leđa dužnostima i onima koji su umrli za našu slobodu. Ostavljaju te dužnosti drugima. Možda jednog dana shvatimo da više nitko nije ostao iza nas.

Sve ovo ja

Hej Bosanci, zar još uvijek?

Čovjek i njegova osjećanja, ima li im kraja? Običavao je Meša Selimović da kaže da mrzimo jer se plašimo, jer nas ono „drugo i drugačije“ ugrožava, čini nespokojnim, te zato i djelujemo. Čovjek je biće ambisa, a njegovi osjećaji čine zidine istog, a zidovi se grade, ili pak ruše. U visini netaknutih tvrđava mržnje se u konačnici krije obični ljudski strah, a strah je poput kuge – uspješno postaje dio mrtvaje jednog društva. Žalim, odista žalim što je i Bosna i Hercegovina dio te iste mrtvaje, mrtvaje ispunjene mržnjom koja stoluje glavama pojedinaca, a ipak određuje sudbinu cijelog društva.

Sve ovo ja

Ovoj državi, meni i mojim vršnjacima, ali i djeci koja dolaze treba pravi mir

Višedecenijsko držanje u konstantnom strahu paralizuje isto koliko i mine na koje su neki naši sugrađani stali prije 30 godina. Ovoj državi, meni i mojim vršnjacima, ali i djeci koja dolaze treba pravi mir. Ne onaj koji je nacrtan na papiru, ne onaj koji će za njih biti toliko poguban da masovno bježe preko granice, državne ili granice uma, nego onaj mir u kojem ćemo bez straha poželjeti da odgajamo djecu, pokrećemo nove poslove i živimo svoje živote bez straha. Onaj mir u kojem nam neće svaki plan počinjati i završavati rečenicom: „Ako se ne zarati.“ Mir koji, osim na papiru, postoji i u našim dušama i umovima.

Sve ovo ja

U Bosni je moj jastuk i moja majka

Blog Jovane Misikić pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“ Bosna i Hercegovina ima već trideset svojih nezavisnih i suvereno preživljenih godina. Kad prije?! Al' šta se ja čudim! Pa ja je poznajem dvadeset i tri godine. Pripadamo jedna drugoj dvadeset i tri godine na neki čudan način, u jednoj neobičnoj simbiozi. Iskrena da budem, kako živi, dugo i živi ova moja domovina, a šta je sve prošla, ma nema ona ni mnogo godina. Toliko razorena, preorana, opljačkana, al' diše, uporna. Ne da se ona. Ma dala bi se ona, al' ne damo se mi! Ne da se narod, pa tako ne da ni njoj da se preda. To sam baš nedavno shvatila.

Sve ovo ja

„Od Silvane do Nirvane“ – Karike Top 5 pjesama mjeseca marta

,,Muzika je za mene druga dimenzija gdje jedino mogu biti ono što jesam i najbolji prostor za povezivanje s drugima. I s kim sam posvađana, pomirim se uz muziku; i koga ne volim, zavolim ga kad krene neka dobra pjesma, jer nekako tada i ne misliš o puno drugih stvari. Fakat je muzika jedini jaran koji te nikad neće iznevjeriti.“ – odabrani je odgovor moje kolegice Maje. Zašto? Jer je Maja onaj prijatelj koji vam neće dozvoliti da u kafani i izlasku budete drvene Marije. Naprotiv, podići će vam energiju na onaj nivo gdje već kreće penjanje na stolice i stolove. Sad bi neko rekao – ne voli svako sve. Da, istina, ukusi su različiti. Neko će plakati uz Tomu, neko behut ostaviti za druge dane. Neko će zadovoljno tapšati uz „koja li je tajna zdrave kose Megan Markl“, a neko uz Jaline i Bubine hitove. Sve ovo zavisi i od nas, od ekipe u kojoj smo, a nekad je i apsolutni rendom, gdje nas apsolutno boli briga šta će drugi reći i slušamo ono što nam prija. E, baš to je „Od Silvane od Nirvane“ top lista. Ono što ste vi, naši čitaoci i čitateljke (a i ja s vama), slušali, i za šta ste glasali u mjesecu martu. Pa, da krenemo!

1 2 3 4 … 27

Lektire – iste knjige (ne) čitaju naša djeca kao što (ni)su čitale naše dede i nane

Kako do sobe u banjalučkom studentskom domu?

Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?

Zlatna Karika Amina Pilavdžija: Vojska je najčasniji poziv i neprocjenjivo životno iskustvo

Zlatna Karika Arijel Kurtagić: Država ne dopušta osobama s invaliditetom da pokažu svoje stvarne potencijale

Razmjenom iskustava do snažnijeg omladinskog sektora u BiH

Priča o stvaranju glazbenog čuda

Marina Stojanović, četiri pjesme

Sreća u jesen – Sumeja Mešić

Mladi u Srebrenici – teško breme od rođenja, prilika sve manje

Naučno-istraživačka infrastruktura koja donosi održive promjene i nove prilike za mlade ljude u Bosni i Hercegovini

Džipsii, Bojana Vunturišević, Luka Rajić – regionalne muzičke zvijezde na festivalu Kvirhana u Sarajevu

Lektire – iste knjige (ne) čitaju naša djeca kao što (ni)su čitale naše dede i nane

Ante Jurić-Marijanović: Predsjednički sendvič u slavi nacije, jedinstva i trobojke

Ante Jurić-Marijanović: Dugo toplo ljeto

Sve ovo ja

Faruk Šehić – Greta: život u fotonskoj supi (ne)poznatih nam dimenzija

Sklad raznolikosti

Nacionalizam, mržnja i podjele – okovi bosanskohercegovačkog društva

Vodič kroz postratnu BiH jedne dvadesetosmogodišnjakinje

Ne želimo da se dijelimo, odrastamo u mržnji i tu mržnju prenosimo na generacije koje dolaze

Nacionalizam je evolvirana forma tribalizma – i ništa dalje od toga

Zar dovijeka ovako?

A čija si ti?

Hej Bosanci, zar još uvijek?

Ovoj državi, meni i mojim vršnjacima, ali i djeci koja dolaze treba pravi mir

U Bosni je moj jastuk i moja majka

„Od Silvane do Nirvane“ – Karike Top 5 pjesama mjeseca marta

Lektire – iste knjige (ne) čitaju naša djeca kao što (ni)su čitale naše dede i nane

Kako do sobe u banjalučkom studentskom domu?

Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?

„Queer“: Od stigmatizacije do samoprihvaćanja

Zlatna Karika Amina Pilavdžija: Vojska je najčasniji poziv i neprocjenjivo životno iskustvo

Najčitaniji tekstovi