Dok se jutro poigrava mojom kosom, razmišljam o udarcu koji čovjeka tjera na završetak. Završetak života — tuđeg ili svog. Tačka na kraju pojedinih stvari u životu. Jedan hitac i sve je gotovo. Šta je to što se prikrada, poput karijesa na zdravom zubu, što tjera ljude na (samo)klonuće?
Piše: Nadina Abidović
U pozadini odzvanja Bitter Sweet Symphony grupe The Verve.
Iz unutrašnjeg monologa rađa se novo pitanje: Jesu li osjećaji krize univerzalna pojava?
Ponekad se zapitam — postoji li uopšte vrhovna poenta, vrhunac ovog života? Sve se sapliće u trenucima: nealinearnim, nepredvidivim. Stvari su bitne samo onoliko koliko ih učinimo bitnim u glavi. Misli i hemijski balans mozga boje trenutke.
Svijet se nikad nije činio beznadežnijim. Ratovi, politička stanja- slika raspršenih piksela. Saturacija osjećaja svedena je na minus.
Religije tvrde da nas uvijek motri “Viša Sila”. Međutim, čovjeku opterećenom svjetskim događajima, teško je vjerovati nepokolebljivo. Za Zemlju je ponekad hladno i usamljeno u neosvijetljenoj vasioni.
Univerzalna tjeskoba i pesimizam kroz vrijeme
Da li su se ovako osjećali i ljudi prije nas?
Da li je i njima trenutak zvučao kao outro ovog svijeta?
Kroz historiju, uvijek ista priča. Svaka era uvjerena da živi najgore vrijeme, svaka epoha prepoznaje samo vlastiti pad.
Antika – oko 8. vijek p.n.e.
Hesiod, Poslovi i dani
“Nikada prije smrtnici nisu bili toliko podli… Čovjek više ne poštuje oca, ni majku; brat ne misli na brata… i čast se daje onima koji čine zlo.”
(Hesiod opisuje tzv. “željezno doba” kao moralno najgore u historiji.)
1.stoljeće p.n.e. – Rim
Ciceron
“O tempora, o mores! — O vremena, o običaji! Senat zna sve ovo, konzul vidi sve ovo, a ipak…!”
(Iz govora protiv Katiline; lamentira nad korupcijom i propadanjem rimskih političkih običaja.)
18. stoljeće
Jean-Jacques Rousseau, Rasprava o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima (1755.)
“Sve naše prefinjene umjetnosti samo potiču našu dekadenciju; mi smo u zabludi ako vjerujemo da napredujemo — samo tonemo dublje u ropstvo navika i sujete.”
(Kritika tadašnje evropske civilizacije kao kvaritelja prirodnog čovjeka.)
19. stoljeće – industrijska revolucija
Charles Dickens, Teška vremena (1854.)
“Grad od cigle, dima i beskrajnih fabričkih dimnjaka… gdje se mjeri sve, od dječije mašte do ljudskog srca, u funtama i penijima.”
(Kritika industrijalizacije, dehumanizacije i materijalizma viktorijanske Engleske.)
20 stoljeće – između dva rata
T. S. Eliot, Pusta zemlja (1922.)
“Ovo su mrtvi ljudi, ovo su mrtvi ljudi, što se oslanjaju jedno na drugo kao strašila… Šapću suhim glasovima i čekaju kišu koja ne dolazi.”
(Metafora o moralnoj i duhovnoj pustoši poslije Prvog svjetskog rata.)
Kraj 20. stoljeća
Milan Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja (1984.)
“Svijet se pretvara u ogroman muzej kiča, gdje su ozbiljnost i istina protjerane, a na pijedestalu stoji sentimentalna laž.”
(Kritika potrošačkog društva i površnog, “kulture kiča”.)
Uvijek ista težnja; nostalgija za prošlim. Ljudi su ogorčeni na sadašnjost, a idealizuju vrijeme kojeg se jedva sjećaju — ili u kojem nikada nisu ni postojali.
Savremeni osjećaj beznade
Na razmišljanje o ovoj temi navela me tematika filma Ponoć u Parizu. Gil, protagonista, žudi za vremenom koje mu ne pripada. Inspiraciju nalazi u knjigama, a srce mu kuca za dvadesete godine prošlog vijeka. Svake noći, misteriozna kola vode ga pravo u tu epohu.
Tamo otkriva istinu: i tada su ljudi bili nostalgični. I oni su vjerovali da je “njihovo” sada beznadežno. Na kraju, Gil uviđa da je nostalgija samo varljiva utjeha, oblik eskapizma. Prava suština je u sadašnjem trenutku. U polaganom ispijanju života. S entuzijazmu umjetnika.
Jer Treba zamisliti Sizifa sretnim.
Ratovi? Historija ih je puna. Što ne znači da se trebamo oglušiti na trenutna dešavanja. Konflikti se ponavljaju. Loši ljudi konstantno djeluju. Kao i dobri ljudi. Problem leži u naglasku na negativno.
I opet se vraćamo na istu tačku: Jesu li vremena vječno loša? Ili smo mi vječno nezadovoljni?
Za kraj….
Poenta života je uživati. Marinirati u lijepim trenucima. A u onim lošim pronaći tračak ljepote. Ying-yang.
Voljeti i boriti se za ono što volimo.
Razloga za beznadežnost uvijek će biti mnogo. Ali isto tako — postoji unutrašnja ljepota. Postoji utjeha. I ona je antidot.
Kada se mrak uvuče u svaki kutak prostora i pokrivač se spusti na tijelo, misija je utonuti u san s mišlju:
Gospodar sam svoje sudbine. Kapetan svoje duše…
Jer na završetku svega pravo pitanje jeste: Da li kriza vremena zaista postoji? Ili je samo ogledalo našeg unutrašnjeg nemira?
