Ponekad imam osjećaj da više niko ne zna šta znači voljeti. Ljubav je postala riječ kojom se svi razbacuju, a malo ko je stvarno osjeti.
Piše: Amra Zahirović
Na ekranu su svi savršeni: tijela bez ijedne mane, lica bez bora, odnosi bez problema. I muškarci i žene gledaju te slike i, svjesno ili ne, počinju da traže isto u stvarnosti. A to „isto“ ne postoji. Ono što vidimo na Instagramu nije život, to je iluzija ispod koje stoji filter, ugao svjetla i puno praznine. To je najbolji trenutak nečijeg dana, s oni manje lijepi trenuci nikad ne zasluže objavu.
Upravo to stalno gledanje „savršenstva“ mijenja način na koji doživljavamo ljepotu, bliskost i odnose. Sve više ljudi gubi interes za svog partnera jer nesvjesno upoređuje ono što ima s onim što vidi. Kad ti se svakog dana nudi hiljadu „boljih“ lica i tijela, kad ti je na dohvat ruke nečiji OnlyFans za 4,99 dolara mjesečno – kako da zadržiš pažnju na stvarnoj osobi pored sebe?
Parovi se sve češće udaljavaju već nakon dvije ili tri godine veze. Nije to zato što su prestali da se vole, nego zato što im pažnju stalno odvlači svijet koji nudi beskonačne nove izbore. I dok klik po klik tražimo nešto novo, gubimo ono što imamo: toplinu poznatog dodira, mir pogleda koji te zna napamet.
Društvene mreže i aplikacije za upoznavanje naučile su nas da se emocije mogu skrolati, da je sve zamjenjivo, da nas čeka neko bolji…Golotinja i instant-intima postale su svakodnevne. Ljudi više ne traže vezu, nego uzbuđenje; ne traže razumijevanje, nego potvrdu da su poželjni. Seks se nudi, ljubav se gubi. Ponekad se osjećam kao da ću uskoro živjeti u svijetu gdje se žensko tijelo prodaje na kiosku sa cigaretama, a muškarci ga mogu kupiti kao i te iste cigarete.
Ne kažem da je kriv samo internet. Krivi smo mi jer smo pristali da ljubav svedemo na algoritam, a tijelo na proizvod. Jer smo počeli da mjerimo vrijednost čovjeka po broju pregleda, a ne po dubini duše. I tako smo, pomalo, zaboravili šta znači voljeti stvarno.
Postalo je normalno ne vezati se. Normalno je imati veze bez obaveza, jer obaveze guše. Ljudi se plaše da će izgubiti slobodu ako se otvore, a ne vide da zapravo gube smisao. Kad sve postane prolazno, kad se osjećaji troše kao sadržaj, ljubav gubi značaj. Više niko ne gradi, svi samo troše.
Spadam u onu generaciju, možda i zadnju, koja je čitala lektire, pa se nekad provukao i Dostojevski. Šta mislite kako bi on gledao na sve ovo? U njegovim romanima ljubav nije bila savršena, ali je bila stvarna – puna boli, iskušenja, ali i dostojanstva. On je jednom napisao:
„Voljeti znači vidjeti čovjeka onakvim kakvim ga je Bog zamislio, a ne onakvim kakvim ga je svijet učinio.“
Zar to nije suština? Ljubav je kad vidiš iza pogrešaka, iza ranjivosti, kad voliš ne zato što je neko savršen, nego zato što ti je stvaran. Danas su žene često svedene na slike, a muškarci na potrošače tih slika. Nestala je ona dubina u kojoj je neko volio pogled, riječ, misao. Sve je postalo površina, sjaj. A što je više sjaja, to je manje svjetla.
Znam da zvučim kao neko ko previše pametuje, ali meni je stvarno muka od svega toga. Od površnih komplimenata, „pričamo pa nestanem“ odnosa, od toga da ljudi više ne znaju ni šta žele. Kažu da traže pravu osobu, ali zapravo traže osjećaj bez truda i bola. Ljubav nije savršena slika. To je borba, razumijevanje, povjerenje, vrijeme. Ljubav je kad ostaneš i kad je teško. I da, nekad je teško. Znam da to niste vidjeli na Instagramu.
I možda baš zato danas tako malo ljubavi preživi. Jer čim nestane uzbuđenja, čim dođe dosada, ljudi okreću glavu. Kao da smo zaboravili da svaka veza ima svoje mirne dane. Da ljubav nije uvijek vatra, nego ponekad samo tiho tinjanje koje grije. Ali to tinjanje je ono što nas spašava od hladnoće svijeta.
Ljubav u 21. vijeku nije nestala. Postala je skrivena. Moraš imati hrabrosti da je tražiš iza ekrana, da se ne zadovoljiš lažnim blještavilom, da ostaneš vjeran i kad je teško. Jer prava ljubav, ona o kojoj je Dostojevski pisao, još uvijek postoji. Samo je trebaš prepoznati u svijetu koji je zaboravio gledati očima, a ne ekranom.
U katalogu
Želim da odem odavde.
Ovdje sam u izlogu,
u katalogu,
komad mesa sa par slatkih krpica na sebi.
Imam i filter, pogledaj.
Ne moram da radim usne,
još koju godinu
dok ne postane jedan od zahtjeva.
Nisi me dotaknuo mjesecima.
Kao da ti se gadi sve u vezi mene,
dok pogledom upijaš ljepotice sa instagrama.
Tamo sve ljepša od ljepše, dama.
Zajedno smo u postelji,
a ja sam sama.
Amra Zahirović
