Postoje knjige koje se čitaju… Genijalna prijateljica ogoljava.
Piše: Lejla Lačević-Mizdrak
Od prve stranice osjeti se djetinjstvo vraćeno u grlo. Prljavština, psovke, batine. Ovo nije lokalna priča, već univerzalna refleksija o svakoj djevojčici, djevojci ili ženi kojoj je rečeno da šuti, naređeno da se prilagodi, zaprijećeno da ne sanja previše. Roman otvara prostor za neposlušnost: obrazovati se iznad očekivanja, voljeti po svom, suprotstaviti se kad odstupanje nije dopušteno.
“Ne nedostaje mi naše djetinjstvo, bilo je puno nasilja.”
Ovo je crni grafit na obrušenom zidu mračne ulice. Koliko ih je neispisanih? – pita autorica, jer želi da vidimo: nema idile, samo bojno polje s imperativom – izdržati uprkos svemu. Brutalnost ranog životnog doba prikazuje se kroz prizmu okrutnosti i oskudice, jer kao i u BiH: nasilje ne dolazi samo šakom, nego pogledom, uvredama, prešućivanjem, ostajanjem po strani. Poput Elene i Lile, u sličnim okolnostima, naše djevojčice svakodnevno traže prostor sazrijevanja pokušavajući ostati svoje. Uprkos svemu.
Napulj i BiH: dva lica iste tame
Napulj nije tačka na karti, već mjesto gdje se ekonomske i društvene prepreke presudno utiskuju u svakodnevicu i pod kožu. BiH to zna napamet: inicijalna nepravda, patrijarhalna destrukcija, rodno nasilje, nelegitimne hijerarhije. Nažalost, naša pravila igre. Ko smije sanjati, ko mora šutiti – muškarci odlučuju.
“Živjeli smo u svijetu u kojem su se djeca i odrasli često povređivali… puno riječi koje ubijaju… prisjećam se svih tih strahova na kojeg me cijelog života asociraju te riječi i godine.”
Ferante otvara poznatu pukotinu, jer italijanska realnost jednako dobro opisuje BiH, sa stvarnim i tihim ranama koje nemaju vremena zarasti. Socijalna pripadnost važi obostrano: s jedne strane, napuljski kvart definiše položaj a reputacija doslovno postaje identitet; s druge strane, bosanskohercegovački komšiluk diktira obrasce ponašanja i granice dozvoljenog života.
Napulj je u romanu živo biće – zastrašujući lik koji sve vidi, pamti i nemilosrdno oblikuje. Surov, opasan, daje privid sigurnosti doma, ali boli i stišće. Bliži nam je nego što se usuđujemo pomisliti – u ritmu ulica, dvorišta, stanju svijesti, neblagonaklonom naslijeđu. Unutar grada, napuljski kvart, ekvivalent bh. mahale, djeluje po istoj formuli: izbija dah iz pluća.
“Kvart nam se činio kao kavez. Ulice su bile uske, zgrade sive i prljave, svuda se osjećao bijes odraslih, vika, psovke, batine. Van toga nismo poznavali ništa.”
Kvart ima Don Akilea, čudovište o kojem se ne smije govoriti, samo naučiti prešutno negirati. I BiH ima takve sjenke – ljude čija moć oblikuje tišinu i strepnju.
“… bilo je zabranjeno da se na bilo koji način zamjeri ne samo Don Akileu, nego i cijeloj njegovoj porodici. Nismo znali odakle potiče taj strah-odbojnost-mržnja… ali je postojao, to je činjenica, kao što je postojao i kvart…”
Na italijanskom ili bosanskom, poruka ostaje ista: La città ti guarda e ti giudica. Jer, grad doslovno gleda i sudi.
Odrastanje iz inata
Odrastanje je uvijek borba: protiv ekonomske neizvjesnosti, pravila koja sputavaju izbor. Sistem škripi kao zahrđali mehanizam. Praćene pogledima s prozora koji opominju da niko nije nevidljiv, Elena, Lila i bh. djevojčice govore istim jezikom: prkosom. Sanjati je rizik, ali daje smisao otporu. Latentna frustracija i želja za slobodom oblikuju živote između istih poteškoća.
Stalni pokušaji balansiranja između željenog i nametnutog kod mladih ljudi zrače istom vatrom: odlučnošću da se suprotstave. Genijalne prijateljice pokazuju da otpor nije samo tvrdoglavost, već most između želje i ostvarenja, gorivo koje održava san živim.
Moć ženskog glasa
Prijateljstvo kroz ženski pogled, centralni motiv romana je bezvremenska trajnost, ne pripovijeda o ženama za druge, već one govore same o sebi. Za mlade čitateljke u BiH to znači vidjeti vlastite dileme i želje kao legitimne, te vrijedne književnog prostora.
Ferantin prepoznatljiv stil ostavlja snažne poruke u podtekstu:
“Snovi iz glave završili su pod nogama.”
“Šta god da se desi, ti nastavi učiti.”
Lila je odustala od svojih snova, ali ne od uvjerenja da Elena može uspjeti. U BiH, djevojčice koje su zaustavljene na mjestu sada podižu druge da krenu naprijed. To je štafeta nade i otpora u pokretu, koja podstiče da se bude bolji.
Isti kavez, drugačije ulice
Elena simbolizira upornost, obrazovanje i ličnu hrabrost. Njena posvećenost znanju pokazuje koliko košta biti vjeran sebi u društvu koje često podcjenjuje žensku ambiciju. Lila oslikava cijenu kompromisa, odricanja od sopstvenih sposobnosti radi mira u porodici i zajednici. Njena opšteprepoznata genijalnost, ugasila se u tišini preranog braka, tužnog prilagođavanja, pokazavši šta znači kad se talenat žrtvuje kad sredina zatvori krug.
U BiH, nažalost, suviše je Lila: inteligentnih, hrabrih djevojčica koje odustaju, ne zbog nedostatka volje, već krila slomljenih prije nego što su se stigla raširiti. Ali postoje i istrajne Elene koje se bore kroz obrazovanje i pomjeraju granice. Korača se drugačijim ulicama, ali u istom kavezu; rešetke tradicije, prisile i gorčine, u Napulju i kod nas.
Vezuvna i vezivna snaga
Ferante motivom Vezuva oslikava skrivenu nataloženu energiju dječijeg i adolescentskog iskustva.
“Letimo iznad lopte od vatre. Dio koji se ohladio pluta na lavi. Na tom dijelu gradimo zgrade, mostove i ulice, a s vremena na vrijeme lava izađe iz Vezuva ili izazove zemljotres koji uništi sve.“
Vulkan je tinjajući otpor mladih: nečujan, potisnut, ali neumoljiv. Tako i u BiH: mladalačka sila, rasplamsana iznutra, nosi potencijal da rastrese. Kao što Vezuv može istovremeno uništiti i oblikovati novi krajolik, prijateljstvo među djevojčicama ima vezivnu snagu iz ruševina straha izboriti slobodu. Jer mladost nije samo ranjivost, već i žilavost koja iznova stvara.
“Genijalni” epilog
Ferante pišući kopa rudnik po djetinjstvu čitaoca. Aktivnim ženskim glasom djevojčicama i djevojkama jasno poručuje: svijet je stega, ali kavez nije neprobojan.
Genijalne djevojčice vide svijet drugačije, i ne pristaju na ograničenja.
Genijalne prijateljice ih – ruše.
