„Borba za Vijećnicu je svakako višeznačna – ona nije samo borba za čitaonicu ili borba za javni prostor i javna dobra ili borba protiv komercijalizacije kulture i obrazovanja. Ona je sve to, ali je i borba za naše naslijeđe, istoriju i budućnost.“
Još u antičkoj Grčkoj ljudi su se okupljali na atinskim agorama kako bi svjedočili informacijama, komuniciranju i čitanju.
Danas, u lotrama od hiljadu epoha naraslom savremenom dobu, okupljaju se ljudi na agori sarajevske Vijećnice i čitaju.
S jednom bitnom razlikom u odnosu na helensko doba.
Danas, u lotrama od hiljadu epoha naraslom savremenom dobu, okupljaju se ljudi na agori sarajevske Vijećnice i čitaju. Po minusu, pokraj toplih, praznih prostorija u Gradskoj vijećnici.
U Vijećnici ima jedna prostorija, a u toj prostoriji nema knjiga. I još mnogo njih. Praznih. Nečitaonica. Vani je, pritom, strašan minus.
Postvijećnica u entropičnom bosanskohercegovačkom sistemu
Gradska vijećnica, koja je renovirana 6. maja 2014. godine, trebala bi da obnaša funkciju koju je imala u prijeratnom, mirnodopskom dobu, a koja se ogleda u služenju svim građanima i građankama, čime opravdava pridjev ‘gradska’ u sintagmi gradska vijećnica.
U postrenoviranom periodu, Vijećnica je postala dio globalnog sistema ponude i potražnje s jedinim ciljem – profit. Ambijent interijera vijećnice, stoga, građani/ke imaju priliku vidjeti u pozadini fotografija mlade, bidermajera i mladoženje, te eventualno u nekom od niskobudžetnih muzičkih spotova kojima je cilj promocija naše kulturne ostavštine. Kao što je i gradskoj upravi cilj promocija domaće tradicije, ali pod parolom naplatne kućice i simboličnih 5 konvertibilnih maraka. Gdje ide taj simbolizam, odnosno kome, jer se police i prostorije, definitivno, ne pune knjigama.
U postrenoviranoj epohi aktualizirao se novi/stari trend prikupljanja javnih, građanskih institucija od strane Gradske uprave, te je tako privatizacija Gradske vijećnice bila tek jedan od privjesaka na ključevima koja ne odgovaraju nijednim vratima.
Navedeni trend privatiziranja te komercijalizacija kao jedan od ograničavajućih faktora korištenja javnog prostora doveo je do negodovanja zainteresiranih skupina neformalnih građana/ki.
Ideja o borbi za osnovna građanska prava izronila je iz aktivističke, neformalne organizacije „Dobrih kota“, kao i grupe aktivista/kinja pod nazivom „Jedan grad, jedna borba“. Primarni cilj je bio ući u neku od prostorija Vijećnice i tamo čitati. Budući da su aktivisti/ce ostali/e ispred zatvorenih vrata (ukoliko, naravno, ne simboliziraju svoje čitanje petakom), odlučili su se da čitaju ispred vrata, na stubištu, stepenicama Gradske vijećnice. Po minusima. Kiši. Snijegu. Po danu. I po mraku.
Borba protiv komercijalizacije kulture i obrazovanja
„Borba za Vijećnicu je svakako višeznačna – ona nije samo borba za čitaonicu ili borba za javni prostor i javna dobra ili borba protiv komercijalizacije kulture i obrazovanja. Ona je sve to, ali je i borba za naše naslijeđe, istoriju i budućnost“, smatra Ines Tanović-Sijerčić ispred „Jedan grad, jedna borba“.
Također, jedna od članica grupe „Jedan grad, jedna borba“, Marina Veličković, navodi da ovakva okupljanja nisu nikakvi protesti, budući da ne rade ništa „anti“. Upravo suprotno, riječ je o sasvim normalnim okupljanjima na kojima se čita. Doduše, ne u toploj prostoriji. I dobro, ne uopšte u prostoriji. Ok, na minusima i na otvorenom, ali se čita. Bitno je pokazati da će građani i građanke nastaviti čitati unatoč zaključanim vratima, jer je upravo to ključ koji će ih jednog dana otključati.
Navodi i dva primarna cilja:
– otvaranje zajedničke čitaone, koja bi pripadala svima, a koja će služiti i kao prostor namijenjen za razne radionice, kurseve itd.;
– besplatna posjeta za bar jedan dan u sedmici.
„Jedno je rukovoditi, brinuti se i štititi objekat, a potpuno druga stvar je braniti građanima/kama korištenje istog, npr. sada, putem privatne kompanije / osiguravajuće kompanije, koja dobija naređenja od načelnika, a ujedno ih verbalno ‘časti’ i kompromitira.“
Realizaciju ideje sprovode u simboličnim besplatnim članskim kartama za korištenje otvorene Narodne čitaone na stubištu Gradske vijećnice, utorkom od 17-19 h i subotom od 11-13 h. Zbog izuzetno hladnih temperatura, tokom januara se nisu okupljali utorkom, dok se subotom kontinuirano nalaze, uz podršku bh. književnika i književnica, koji/e čitanjem svojih djela, produbljuju značenje i smisao cjelokupne borbe. Tu možemo spomenuti Feridu Duraković, Nenada Veličkovića, kao i Nihada Hasanovića koji je osim čitanjem, atmosferu zagrijao toplim čajem.
Marina dodaje kako je plan i da se svake naredne subote, ili bar što češće, na okupljanju pridruži jedan/na književnik/ica koji/a će čitati vlastite tekstove ili nešto što ih vezuje za određene životne borbe, kako bi pojačali međusobnu koherentnost u hvatanju za ono što nam pripada.
Sjekira za zaleđeno more Gradske uprave
Za sada, ne znaju da li su ‘na pola puta’ do uspjeha, ali su svakako ‘na putu’. Ustrajat će, bez obzira na minuse, smogovski, sarajevski zrak i securityja ispred vrata. Ustrajat će i pozitivnim intencijama probijati led. „Bilo je puno studenata i srednjoškolaca dok je i vrijeme bilo ljepše…“
Ipak, nadaju se proljeću, kako onom kalendarskom, tako i onom u glavama Gradske uprave.
„S lijepim vremenom očekujemo i veći odaziv, čime bi ovakvo okupljanje postalo društveni događaj. Nešto što je zanimljivo, ali i korisno. Nova poznanstva, prilike, znanja i, naravno, čitanje. No, ipak, jačanje zajedničke solidarnosti, koje vodi k raspetljavanju entropične mreže bosanskohercegovačkog, državnog sistema“, poručuju iz „Jedan grad, jedna borba“.
