Nermana Arnautović donosi novi prikaz knjige. Ovaj put riječ je o romanu Ono o čemu se ne može govoriti autora Elvedina Nezirovića.
Šta se desi kad progovorimo o onome o čemu nikad prije nismo smjeli i(li) mogli – zbog straha, suočavanja sa sobom i s drugima, osuđivanja ili poniženja? Šta se u nama dešava prije nego progovorimo, prije nego skupimo hrabrost da pokažemo kako je došlo vrijeme za otklanjanje straha, suočavanje sa sobom i s drugima, prihvatanje ili ignorisanje osuđivanja ili poniženja?
Ono o čemu se ne može govoriti posljednji je objavljeni roman Elvedina Nezirovića iz 2021. U podnaslovu autor obavještava da je to novo poglavlje Boje zemlje, njegovog ranije objavljenog djela. Roman je napisan kao autobiografija budući da je za Nezirovića pisanje iscjeliteljski posao: ono liječi, privija rane i olakšava dušu, ali je i način da se društvu otvoreno kaže sve što ga sljeduje. Roman je podijeljen u dva dijela – prvi dio tiče se prijeratnog i ratnog djetinjstva, a drugi opisuje situaciju u poslijeratnoj Bosni. Između ta dva dijela stoje i dva Elvedina – Elvedin kao dijete i Elvedin kao odrastao čovjek koji i piše knjigu. Iako nas životni tok vodi od dječijeg k odraslom dobu, Elvedin svoju knjigu piše retrospektivno budući da su teme o kojima nije dotad mogao govoriti još iz dalekog djetinjstva. One su ujedno njegove bolne tačke koje želi pročistiti i napokon ih pustiti da zacijele.
Ako postoji nešto što mi rođena majka nikada neće moći oprostiti, onda je to što sam bio svjedokom većeg dijela njenog života
Majka je centralni lik prvog dijela romana pod nazivom Neće grom u koprive, koji je i dobio ime po ovoj poslovici koju je stalno ponavljala tješeći se u najgorim trenucima da će sve biti uredu. Nastojanje da bude sretna tamo gdje nikada nije mogla ispunilo je cijeli njen život tugom i prividom zadovoljstva i blaženstva. Dvaput se udavala za muškarce koje su joj roditelji i braća branili. Prvi muž, Elvedinov otac, umro je vrlo rano, a s drugim je živjela uvijek se svađajući. Što se više pretvarala da stvori ugodno okruženje, to je više naglašavala tugu koja je izbijala iz nje. Majka je žrtva iz više razloga: patrijarhalne sredine u kojoj je odrasla, rata koji joj je donio gubitke ljudi i siromaštvo, ali i jer je odabrala da živi radije u nesretnom braku nego u nesretnijoj ženskoj samoći. Sve to ju je u Elvedinovim očima uzvisilo na nivo antičkih tragičnih junaka koji su, iako su znali da im dolazi nesreća, spremno prihvatali svoju sudbinu i srljali u propast kako bi potvrdili svoju nemoć u odnosu na bogove. Svakom njenom uzaludnom trudu Elvedin je bio nijemi svjedok. Njihov odnos zasnivao se na šutnji kojom su isključivali sve što ga je moglo opteretiti ili pokvariti. A to se najprije odnosilo na priznanje da život kakav ona živi ne treba, ne smije i ne mora da bude takav. Sve dok su oboje šutjeli, odobravali su ga.
Ali ono što nikada neću saznati jeste zašto me je Mito spasio
Udajom za Mitu majka je spasila Elvedina od logora i smrti u posljednjem ratu u BiH budući da mu je Mito ustupio svoje mjesto u autobusu za slobodnu teritoriju. Mitin odnos s Elvedinom, kao i sa njegovom majkom, nije bio dobar – nisu se voljeli i nikada nisu uspostavili ni roditeljski ni prijateljski odnos. Majčina porodica nikada nije prihvatila Mitu kao svog člana što je bilo i okosnica većine njihovih svađa. Ipak, uprkos svom bolu koju su jedni drugima nanosili, Mito je spasio Elvedina. Ova knjiga pokušava dati odgovor na pitanje zašto je Mito to uradio kad nikad ničim prije nije pokazao da mu je stalo. Činjenica je da je Mito ustupivši mjesto Elvedinu izabrao svoju smrt koja mu ujedno donosi bijeg i od majke i od Elvedina. Tako je jedino on, za razliku od drugih koji su bježali od rata, bježao od svoje porodice. Je li smrt jednog partnera bila rješenje za okončanje nesretnog braka? Ili je posrijedi zaista Mitina ljudskost koju je pokazao na najtežem mjestu i u najtežem vremenu? Ili ipak način da pokaže majčinoj braći da zaslužuje poštovanje? Kako god, Elvedin u svojoj knjizi ne može pobjeći od svoje savjesti koja mu govori da je on kriv što je Mito umro. Zbog toga Miti pravda sve nesreće koje je njegova majka zbog njega podnijela. Knjiga je ujedno i preispitivanje šta bi bilo da je Mito ipak sjeo u autobus te, svjestan cjelokupne situacije, Elvedin spoznaje da Mito nije imao drugi izlaz jer bi ga dočekala smrt s majčine strane. Svejedno – Mito bi bio mrtav, a krivica živa.
Kanonska rečenica svakog zla – to nisu ljudi kao mi
Zlo je uvijek zlo kao što je nacionalizam uvijek isti s koje god strane da dolazi. Drugi dio knjige pod nazivom Umrli grad bavi se pitanjima (poslije)ratne pravde na primjeru opustošenog, opljačkanog i mržnjom podijeljenog Mostara, grada u kojem je Elvedin odrastao i u koji se vratio poslije rata. Mostar više nije isti – i zbog toga što se Elvedin promijenio, ali i zbog stanovništa i politike koja se u međuvremenu smijenila. Iako mu, jer je javno progovorio o onome što je svakom muslimanu Bošnjaku red šutjeti, prijete smrću i njemu i njegovoj porodici, Elvedin ne posustaje u osuđivanju sva tri nacionalizma u Bosni oznnačivši ih podjednako glupim, opasnim i štetnim za državu. U vezi s ovim zlom nalazi se propitivanje krivice za stradale u ratu i počinioce zločina. Elvedin pita: Zar samo na osnovu toga što nas dvojica nismo bili tamo i radili te užasne stvari, možemo da tvrdimo da nas se taj zločin ne tiče i da smo apsolutno nevini? Ima li nevinih i ko su krivi? Propitivanje empirijske istine da su sve strane u ratu činile zločine, a da su se ti zločini samo razlikovali po opsegu, strukturi i pravnoj kvalifikaciji, ostaje glavna postavka posljednjih stranica romana. Pozivajući se na svoju krivicu za smrt Mite iako je bio samo dijete, Elvedin zaključuje da nevinih nema: krivi smo svi, samo ne svi u istoj mjeri i ne na isti način.
S obzirom na navedene teme o kojima autor piše, knjiga Ono o čemu se ne može govoriti s opravdanjem nije mogla biti ranije objavljena: za njihovo analiziranje potrebno je mnogo hrabrosti, snage i umijeća koje se stiče postepeno, a sazrijeva na vrijeme.
