Književni četvrtak: Oda tijelu

Prikaz knjige: “Kintsugi tijela”, Senka Marić, Sarajevo/Zagreb, 2018.

Već sami naslov knjige upozorava da je tijelo predmet njegovog interesovanja, i to ne bilo kakvo. To je tijelo koje slavi vlastita oštećenja i iz njih gradi svoju novu ljepotu.

Religijske, društvene i ine norme, ljudskome tijelu nametnule se nebrojene stigme. Tako je tijelo izvor grijeha, prostor sramote, ali, istovremeno, i najviše eksploatisana sirovina modernoga doba.

Ukoliko govorimo o ženskom tijelu, nivo stigmatizacije daleko je veći. 

U tako postavljenim okvirima, Senka Marić piše roman o ženskome tijelu koje razara bolest, pritom mu oduzimajući upravo tradicionalno shvaćena obilježja ženstvenosti. Ovo je priča o tijelu. Njegovoj borbi da se osjeti cjelovitim dok ga stvarnost rastavlja na fragmente. (str. 21)

Ovaj neobični roman tematski je blizak dvama romanima nastalim u okviru zajedničkog nam jezika, a koji opisuju borbu sa bolesti, borbu za život (Soba za nikoga, Donne Ares i Huzur, Martine Mlinarević-Sopta). Ali ukoliko se roman svede samo na tu razinu, zasigurno mu se oduzima mnogo od njegove vrijednosti. Vješto izvedena fragmentiranost dala je cijeloj priči posebnu dimenziju, radnja ili bolje je reći zbivanje, ispresijecano je epizodama iz perioda djetinjstva i odrastanja.

Te epizode umnogome određuju glavnu temu, osvjetljavaju je sa različitih strana i otkrivaju njene nove perspektive. Neobično je upravo to da roman prvijenac ima tako istančanu stilsku uređenost, da je autorica od početka do kraja vjerna odabranom načinu pisanja, i da sve skupa svjedoči da je to jedini način na koji je roman ove teme i ove vrste i mogao biti napisan.

Epizode iz djetinjstva, strahovi kao ćelije raka, nakupljanje svih neproživljenih trenutaka, nereagovanja, življenje u skladu sa društvenim normama, posebno nametnutim ženama, sve su ovo uzročnici stanja u kojem se tijelo našlo.

Sva ona sitna nezadovoljstva što su se pretvorila u snagu koja urušava tijelo, jer laž je da se čovjek sjeća samo lijepih stvari, da ružno zaboravlja. Možda um ponekad i uspijeva da prikrije strahove, promašena nadanja, ali tijelo pamti, taj savršeno usklađeni sistem u sebe upisuje sva oštećenja, sve dok ona jednom ne počnu da žive tolikim intenzitetom da se od tijela odvoje, da počnu da rade na njegovu štetu, da postaju njegovo lagano umiranje. Sve ono loše živi svim svojim intenzitetom, samo skriveno duboko ispod kože, negdje u samome biću. Jer duh i tijelo često znaju biti nesrazmjerni. Duh zna precijeniti snagu tijela, ali ono jako dobro pamti, i to pamćenje ponekad bude kobno za čovjeka. Sve su ovo segmenti čovjeka kojima se ovaj roman bavi.

Bila si tužno dijete? Sada ti se tako čini. Ništa ti nije nedostajalo, ali nikada se nisi mogla osloboditi osjećaja da sve stoji pomalo nakrivo, da iz svega vreba nešto mračno i teško. Jednako si sve to vrijeme mislila kako znaš da ćeš biti sretna. Jer si predodređena za sreću. U svijetu u kojem sreća ne postoji. (str. 15)

Roman Senke Marić sagledava čovjeka u njegovoj cjelini. Pokušava otkriti putanju koja je dovela do trenutka suočenja s karcinomom. Jer nešto što razara tijelo postoji odavno, ta tama koja tijelo otima od života nikako nije mogla nastati preko noći. Tako da se autorica upušta u ispitivanje svih tih kritičnih momenata. Nasuprot one medicinske, deindividualizirane dijagnoze, pune nepoznatih latinskih termina što sve ljudsko svodi na identičnu šifru, autorica analizira onu intimnu stranu bolesti, nakupljene strahove, promašene ciljeve, sve neproživljene trenutke. Sjećanja iz djetinjstva kojima nas autorica uporno vraća, nisu birana nasumično, ključni su to momenti u formiranju ličnosti jedne žene Balkana, koja za svaki uobičajeni životni pothvat mora uložiti minimalno dupli napor. Jer neko je nekad rekao da tako treba, da tako mora, i drugog puta nema.

Imaš trinaest godina. Djevojčica si i znaš da moraš biti pristojna. Paziti kako sjediš. Paziti kako govoriš. Biti lijepa. Postoje igre koje ti više nisu primjerene. Prostori kojima ne pripadaš. (str. 21)

Već sa trinaest godina, djevojčice su naučene mnogim pravilima, uslovljenim upravo time što su djevojčice, ničim drugim, ničim realnim i razložnim. Autorica će nam predstaviti situaciju u kojoj ta djevojčica postupa onako kako ne bi trebala. Ona će se ponašati onako kako dobre djevojčice ne bi smjele, pretući će dječaka koji je udario njenoga brata. Bijesno i do krvi, svjesna da to ne treba da radi, svjesna da to nije njen posao. Autorici je potrebna ova djevojčica, potrebna joj je slika djevojčice koja krši pravila, jer isključivo takva, kasnije će, kao odrasla žena, biti sposobna izboriti se sa svim onim što život nosi, pa tako i sa opakom bolesti.

Opijena osjećajem slobode, bijegom od pravila, magičnim prostorom u kojem možeš biti šta god poželiš. Jaka i divlja. Ne sjećaš se čija je ruka poletjela prva. Znaš da si udarala sa svim što imaš u sebi. S onom silinom koju ćeš poslije godinama gušiti da bi bila sve ono što ti ponavljaju da moraš biti. (str. 24)

Jedan od primjera koji dokazuje snagu strukture ovoga romana, umetanje epizoda iz djetinjstva na pravome mjestu, jeste i epizoda o iskustvu prve menstruacije, koja dolazi odmah nakon opisa bola buđenja poslije prve operacije.

Pognula si glavu. Misliš da svi gledaju u tebe. Da znaju tvoju ljepljivu, krvavu tajnu. Ne znaš još šta uzrokuje takvu bol. Ne znaš da li će ikada prestati. Da li će svaki put biti isto. Ništa od toga ne znaš. Znaš samo koliko će biti bolno biti ženom. (str. 38)

Osjećaj stida intenzitetom je blizak osjećaju straha. Nad glavom žene uvijek može oživjeti onaj trenutak iz mračnoga haustora zgrade, još jedno sjećanje iz djetinjstva. Stanje mraka kroz koji se mora prolaziti svakodnevno, a iz kojeg redovno vreba neki dječak sa namjerom da te uplaši. Jer to je njihova uloga, dječaci su ti koji plaše djevojčice, i to ih jako zabavlja, gotovo nikad situacija nije obrnuta. Neprospavanim noćima uzrokovanim agresivnim kemoterapijama, bliske su noći iz mladosti. Noći ispunjene menstrualnim bolovima kao da su bile samo vježba za ono što tek predstoji. To postajanje i ostajanje ženom u svakom dijelu života bilo je ispunjeno bolom. Prvi put pomislit će da je gotovo kada se poslije tri operacije grudi ustanovi da je nužno odstraniti i matericu i jajnike. Svakako da je prisutna misao šta od žene će ostati na njoj i u njoj, ali ta misao je samo tren. Tijelo je spremno odreći se svih dijelova koji bi ga mogli dokrajčiti. Važno je živjeti.

Sve ove epizode iz djetinjstva slobodno možemo nazvati ćelijama raka, koje su se kroz godine sakupljale, hranile i rasle, dok se u jednom momentu nisu okrenule protiv tijela u kojem žive. Jer tijelo pamti, tragovi nisu vidljivi, ali sigurno postoje. Snaga nije izbor, snaga je potreba i nužda da bi se preživjelo. Naratorica će to znati već u onom trenutku kad ocu kao djevojčica uzvrati udarac. Trenutak je to spoznaje da joj niko ništa ne može. Ta spoznaja je, koliko prijeka potreba u tom trenutku, toliko i ozbiljan teret. I snaga je teret, jer nije ljudski u svemu biti ispravan i jak.

I jaki se umaraju, ali žene i taj umor moraju savladavati, jer još uvijek, drugačije puteve je teško pronalaziti. U sjećanjima se javlja i dijete koje nosi teret krivice za tišinu koja u kući vlada. Dijete koje se boji da je ono uzrok te porodične netrpeljivosti. Sve su ovo trenuci u kojima je jedna djevojčica gradila svoju snagu, koja joj je tako maloj i pretekla.

Odnos s ocem koji nije naučen na emociju, još je jedan trag praznog djetinjstva.

On stoji pored tebe i ne može se sjetiti riječi da te utješi. (str. 55)

On nije u stanju utješiti svoju kćerkicu od četiri godine. Čovjek je to nenavikao na pokazivanje emocije. Ovo sjećanje pojavljuje se kao opozicija muškarcu-ljubavniku čije prisustvo liječi u najtežim trenucima bolesti. Ali, nekako kao da ta utjeha kasni. Nikakva je to naknada za očevo nereagovanje, za još jednu lekciju o samostalnosti u vremenu kad je ona neprirodna i tegobna, i samotnoj snazi kao neminovnosti.

Prostor snova važan je segment romana, prostor je to komunikacije s vlastitom podsvijesti. Istovremeno, u ovome romanu, to je i prostor komunikacije s drugim ženama koje dijele istu priču. Samo se u snovima strahovi mogu osloboditi, strah od smrti intenzivan je, ali se ne artikulira na javi. Snovi su mjesto njegovog djelovanja, taj strah znak je ponovnog rađanja. Žene u snovima obećavaju život pjesmom postanka. Snovi će prizvati u stvarnost i ono mitsko, pa će u njima obitavati i Amazonke, a vrlo često i Medeja, s važnim riječima utjehe:

Pogledaj u moje oči. Nikada ne zaboravi da si besmrtna. Pogledaj tu zbirku kipova, sva ta stoljeća kojima sam odoljela. Umrijeti se može na milion načina, to ne znači da nećeš ostati živ – to je njena utjeha. (str. 68) 

Žene mitološkoga svijeta podsjećaju na to da je i naratorica, odnosno autorica, ratnica, da su sve žene Aresove kćeri, da su svjesne svoje snage i jače od svoga straha. Snovi će od prostora ispoljavanja straha i pronalaska snage postati još jedan segment patnje. Postat će prijetnja i najava najgoreg ishoda.

San koji ne odmara. San kao kratko propadanje u ništavilo iz kojeg se vraćaš ista u sve ono što je ostalo za tobom. Besmisleni intermezzo koji poništava dimenziju vremena. (str. 88)

Najupečatljivija slika i osjećaj nakon prve preživljene operacije, pored bola, jeste potreba za pričanjem, ispovijedanjem. Tako će glas koji nas vodi kroz priču, sve ono o čemu je do tada šutio, izgovoriti medicinskoj sestri, u noći buđenja poslije operacije. Trebalo ti je samo da čuješ svoj glas. Da znaš da si živa. Ti u tom tijelu u kojem odzvanja bol. (str. 36) Fizička bol i moć govora najvažniji su pokazatelji da u tijelu ima još života. Konačno se nakupljena nezadovoljstva pretaču u riječi, šutnja više nije jedini izbor. Izgovoreno se konačno prihvaća, to što se o svemu šutjelo, nije ga činilo podnošljivijim, naprotiv, samo je raslo i radilo protiv samoga bića, koje ga je u sebi nosilo. Riječi, čak i bez značenja, tvoj su dom, njima ništiš strah. (str. 58) Uz svu proživljenu bol poslije teške operacije, nekako postaje jasnija važnost tijela, često nipodaštavanog u odnosu na duh. Međutim, tijelo je njegov pojavni oblik, odvojeni ne mogu postojati niti djelovati. Čitavo biće smješteno je u tijelu, i ta dva segmenta bivstvovanja ne mogu se posmatrati izolirano.

Bol ti više ništa ne može. Ne opireš mu se. Puštaš ga da uradi šta treba. On je prolazan, ti si vječna. Uglavnom samo šutiš. U ustima nema prostora za riječi. Suvišne su. I to je jedna od tvojih smrti. Sada dolazi život. (str. 116)

Nakon prve proživljene i odživljene operacije, nakon prve preživljene smrti, svaka sljedeća operacija, svedena je skoro na rutinu. Autorica je odustala od detalja, sve je već tako poznato, to što ostaje bez još jednoga dijela tijela, nije ništa novo. To je neminovnost koja se mora preživjeti. Dan za danom. Po jedna mala smrt, umorstvo strahom, koje uprkos svemu preživljavaš. (str. 49) Potreba za snagom, makar bila samo privid, kad je ponestane, ona se odglumi, jer drugačije ne može. Da slučajno ne pomisle da nisi jaka. (…) Sve možeš. Ti – nasuprot svih. (str. 51) Snažno je opisana potreba da se sve neposredno proživi i osjeti, da se ništa ne sakriva. I dalje svoju ćelavu glavu nosiš okolo kao zastavu. Ona je tvoj odabir. Tvoja sloboda. Ne želiš je pokriti da neko ne pomisli da se bojiš. (str. 85)

U borbi s bolesti konačno je sve dozvoljeno, stoga naratorica insistira na perici koja će izgledati neprirodno, to je jedini uslov da je nosi. Više se nema šta kriti, ničega se ne želi stidjeti, sve ono što njeno tijelo proživljava i kroz šta prolazi, ona ponosno nosi kroz svaki dan. Bilo bi suviše razvodnjeno to opisati snagom, ima tu i više od snage. Neke neobjašnjive svijesti o pokazivanju svega onoga što je tijelo u stanju da podnese, tijelo žene koje se odmalena učilo skrivanju, sada je vlastitom odlukom ogoljeno, otkriveno do kraja, a samim time i uzdignuto na razinu simbola nepristajanja na još jednu smrt, nepristajanja na još jedno skrivanje.

U životu koji nametne neviđene borbe jednome tijelu, ono barem može birati da svoju borbu ne krije. Potrebno mu je da izabere tako, da sebe podsjeti da je u stanju još ponešto da kontroliše, da još o nečemu samostalno donosi odluke. Život može nametnuti bolest, ali glas iz knjige bira da mu ne nametne strah, stid, sakrivanje, krivicu. On bira da odboluje transparentno, zato je ćelava glava njegova zastava, njegov izbor.

To je način kako biti jedinstven, biti poseban. Univerzalni jezik bolesti, to su samo šifre obezličenja, postoji jaka potreba da se bude individuom, jer trenutak kada postajete statistika bolesti, ujedno je i početak gubitka sebe. A to je borba u kojoj čovjek više od ičega nastoji sačuvati svoje jedinstvo, održati se na okupu, ne rasuti se u tom ludilu, čiji se ishod ne zna.

Pored potrebe za individualnošću, jaka je i potreba za poistovjećivanjem. Stoga autorica priziva mitske junakinje, ili čak umjetnice, čije su osnovne odlike snaga, autentičnost i sloboda da se bude drugačijima.

Noć je. Ležiš u krevetu i misliš na Fridu Kahlo. Zavidiš joj. Njoj nisu bile potrebne riječi. Ona je govorila tijelom. (str. 26)

Autorici je potrebno da se prisjeti primjera koji kroz historiju pokazuju da je bilo i žena koje su odudarale od zadatih normi, žena dovoljno hrabrih da se otisnu u prostore slobode. Šta bi sve postigle i dokle bi stigle da ih se nije sputavalo. Zarad njih i duga koji prema njima ima svaka žena danas, u svakome danu nužno je osvojiti poneki komad slobode. U svijetu u kojem je sramotno biti ženom, a koji se licemjerno zaklinje u poštivanje svačijih prava, neslaganje sa pogrešno uspostavljenim redom, zaista je neophodna nužnost.

Vraćaš simetriju tijelu. To tijelo se može voljeti. Ti si ga izabrala. I dalje je tijelo žene, kroz sve tvoje preobražaje. Zanosno lijepo i meko, u samome sebi zaokruženo. Tijelo ratnice. Savršeno isklesano kroz sve poraze, i pobjede. Ožiljci koji ga šaraju su mapa tvog puta. Najistinitija priča o tebi koju ne mogu dokučiti riječi. (str. 118) 

Neobično je kako se priča o smrti preobražava u slavu životu. Vrhunsko je to umijeće autorice. Odlučila je, i to savršeno izvela, u drugom licu ženskoga roda ispričati povijest umiranja, koja je ujedno i produžetak života. Provesti čitaoca kroz najintimnije dijelove borbe za svaki dio vlastitoga tijela, uz blisko i ponekad i prijeteće Ti, pokazalo se izvrsnim izborom. Priči je dalo sve što joj je bilo potrebno, bilo koje drugo vrijeme, lice, pristup, oduzeli bi joj od njenog intenziteta.

Direktno obraćanje čitaocu, uz kratke i efektne rečenice, koje funkcioniraju poput rezova, koji gotovo da se na koži osjete, iznimno su bitni elementi jezika, koji su roman Kintsugi tijela, osim snažne strukture i autoričinog nepogrešivog osjećaja za mjeru, učinili velikim i važnim.

Ovo je roman savršeno usklađenih dijelova, svi njegovi segmenti i gradivni elementi postavljeni su na pravim mjestima, a da bi iznijeli jednu koliko važnu, toliko i tešku temu.

Comments are closed here.