Kada neko snimi film na prostorima bivše Jugoslavije, to je već hit. Nije film hit, nego činjenica da je neko uspio snimiti film „kod nas“. Svi su srećni, djelo je automatski dobro jer se čeka godinama na takve projekte.
Željan je naš narod domaćih filmova, ište ih! Vjerovatno zato niko ne pljuje po njima kada počnu bioskopsku šetnju od Vardara pa do Triglava. Zato ću ja malo da „pljucnem“ po „Stadu“.
Veliki Nikola Kojo uzeo je palicu u svoje ruke. Onu rediteljsku. A da je veliki, jeste. Ubucio se poprilično poslije rata. Stres valjda, šta znam.
Šalu na stranu, ipak je to legenda filmova „Lepa sela lepo gore“, „Mi nismo anđeli“ (prvi dio, naravno), „Rane“ itd.
Uf, ili se meni čini ili je ovo već poodavno bilo. Čekaj, „Rane“ su snimljene 1998, „LSLG“ 1996, a „Nikola, nisam ti ja majka“ 1992. godine. Ne čini mi se, znači. Bogami, imenjače, nisi ti podugo snimio nešto kvalitetno.
Naprotiv.
Hajdemo mi od te 1998. da vidimo šta je „čika“ Nikola radio.
„Mi nismo anđeli 2“ neću komentarisati. „Crni Gruja i kamen mudrosti“ – uf, dalje. „Četvrti čovjek“ – može proći. „Parada“ i na kraju „Jesen samuraja“. Šta uradi, čovječe dragi, što ti je to trebalo?!
A sada jedno pitanje za vas što čitate. Navedite ime jednog lika kojeg je Kojo glumio u ovom drugom ciklusu što sam naveo. Samo jednog.
Ne ide, ha?
Zato što poslije čika Velje iz Lepih sela Nikola Kojo glumi Nikolu Koju, tj. nimalo truda ne ulaže da izgradi svoj lik, nema razlike između njega i karaktera koji treba da nam predstavi u filmu.
Što bi Pikac iz „Roda“ rekao: „Ništa, brate, limunada. Ma gde, bre, limunada bi me bar malo, ono, kapiraš?“ Kapiramo brate Pikac, kapiramo. Ti voliš bijelo i slike u glavi, mi volimo bijelo platno i slike na njemu. „Rode“ – Srđan Todorović i Dragan Bjelogrlić, e to je gluma. Nego, da se mi vratimo na „Stado“.
Satirična komedija kako glumci muku muče da snime ikakav film. Ali su oni entuzijasti, slijepo vjeruju u ideale i spremni su da sve stave na kocku, tj. na kredit da snime film.
Znamo, Nikola, kakva je situacija u Srbiji i u ostalim našim zemljicama kada treba finansirati projekte iz oblasti kulture i umjetnosti. Hajde, ok, uzeo je laganu temu za rediteljski prvijenac. Kao kada dobijete na pismenom iz srpskog temu „Kad su cvetale tikve“, pa šta god napišete ne možete pogriješiti.
Rekoh, možda to on originalno, inovativno predstavi, humor i satira, ovo-ono. Glumačka ekipa sve titan do titana beogradske filmske scene. Vesna Trivalić, Zoran Cvijanović, Nataša Ninković i Đuričko.
Odem ja u kino, nagovorim i još nekoliko ljudi (više se ne družimo). Podržimo Koju, podržimo umjetnost! Pusti guglanje „online Stado HD“ – plati kartu! I platili smo.
Kad mi tamo, a ono sve stereotip do stereotipa, čitaoče.
Napaćeni glumci koji su idealisti, stranačke glavešine sa stomacima do zemlje, mafijaši sa sponzorušama u vilama, medijski tajkuni koji samo traže profit, a briga ih za umjetnost. Deja vu, jednostavno.
Svaki filmofil se nagledao tih tema i motiva hiljadu puta. I ismijavanje tih tajkuna, krkana stranačkih i šta ja znam.
Ok – sada ćete reći: „Pa tako to treba, to je satira“. Ne, to je realnost koje smo mi svjesni. Nećemo se lagati, tužna je. Možda se i zato nisam pretjerano smijao u bioskopu. Da me ne uhvati depresija, nastaviću s likovima filma.
Vesna Trivalić glumi osjetljivu, ali pomalo histeričnu bivšu ženu – klasika za nju.
Cvija je povučeni i povodljivi idealista pod uticajem N. K. – klasika i za njega.
Nataša Ninković je „riba“ koja vara muža jer je skontala da pare i umjetnost kod nas ne idu skupa. I ne idu.
Kao što vidite, ništa novo. Zato i pljuckam po „Stadu“. Ne želim pljuvati, jer nama treba filmova. Doći će kvalitetan, kad-tad. Ali Nikola Kojo koji glumi Nikolu Koju u filmu Nikole Koje ipak nije to što čekamo.
Biće bolje drugi put, imenjače!
Bar se nadam.
