Elmir Spahić rođen je 1992. godine u Sarajevu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu na Odsjeku za književnosti naroda BiH i Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik.
Plamena zavjesa je prva zbirka pjesama i pripovjedaka Elmira Spahića.
Jednicatost
I sumorne vrele tmasti,
zakovane, budno hude
za tobom će krhko pasti,
iskat neće da ih bude.
Ovlaš trena u kom svanu,
krepost daha kad dodirnuh,
od ljiljana kap mi panu,
u nama se nevin vinuh.
Blažost trena, svetinska,
nema tijelo da nam zebe,
bijela milost, nebeska,
vjekovana poput tebe.
Nemanje
Već jednom nacrtaću ruke za koje mislim da bile su; Tvoje.
Ruke poleta – iz priča koje su te slikale po meni.
Iz priča onih koji odlaziše odavde sa željama što tamo
opet naći će te, u vječnim danima
kako sadiš, sadiš.
I snagu volje koju skroman u svijetu svoju ni vidio nisi,
ali koja te opjeva – nacrtaću,
možda čak i dan u kom bih znao kojom bi mi nogom
loptu, koja sad u mraku čuči, ti dodao
i koje bi ti oko išaret bilo.
Samo ramenima bliskiji su nordijski mitovi
od onog kad bajam im
kako bi ih ti
stisnuo.
Obale
Koje vidjesmo, a na koje nikad stigli nismo
zbog sreća otrovnih, od nehaja gomila.
Pred obala evo smo koje dodirnut ćemo daljinom
jedino.
Zbirka Plamena zavjesa sastoji se od 53 pjesme i 8 pripovjedaka.
Izdavač je Dobra knjiga, a štampana je u Sarajevu, 2018. godine. Lirski subjekt zbirke progovara iz pozicije udaljenosti, ponekad i otuđenosti, a najčešće zapitanosti. Kao takva, zapitanost je oblak koji se nadvija nad sudbinom, vremenom, egzistencijom, jezikom, pravdom, ali nikada nad ljubavlju.
Bilo da je sladunjavi iskaz prema voljenoj ili metafizička nit koja povezuje sve živo, ljubav u zbirci Plamena zavjesa javlja se kao svjetlo prema kojem lirski subjekt bira da se okreće jer je sve ostalo poljuljano i nesigurno.
Na taj način on napušta mjerila dekadentnog društva oko sebe, te pojave, postupke i ljude vrednuje kroz prizmu humanosti. Svaki uspjeh prazan je i hladan ukoliko nije izgrađen na temeljima te suptilne niti koja veže čovječanstvo u jedno.
Ljubav se ni u trenucima kada je u vidu mladalačkog zanosa prema Njoj ne pojavljuje kao izlizana ni kao patetična. Iako duboko uronjena u romantičarsku sliku savršene drage i ljubavi kao utopijskog mjesta, ljubav je donijeta na posve autentičan način, što je najveći kvalitet ove zbirke.
Fjodor Tjutčev kaže da Stihovi ne dokazuju ništa osim manji ili veći talenat sačiniteljev. Tako je i Elmirova prva zbirka pjesama i pripovjedaka ništa osim dokaz njegovog talenta u razvoju. Takav talenat naročito je vidljiv u jeziku samih pjesama.
U zbirci najbolje su se ostvarile kratke pjesme gdje su ritam, metateze i autentična leksika došli do punog izražaja. One nisu opterećene ni metrom ni rimom, a njihova ritmičnost uglavnom je postignuta interpunkcijskim znacima, najčešće zarezima. Kao naročito uspješni pokazali su se postupci isticanja sadržaja: prebacivanja riječi ili dijela iskaza u novi stih i korištenje crte.
Korištenjem arhaizama Elmir je uspio obogatiti leksiku svoje zbirke, koji naročito dolaze do izražaja na mjestima gdje je to urađeno s mjerom i smislom i gdje ovakvi ornamenti mogu da zasijaju punim sjajem.
Nakon čitanja pjesama u kojima se lirski subjekt od mraka besmisla egzistencije okreće prema svjetlu ljubavi, čitalac, prelaskom na pripovijetke, uranja u svijet u kojem se čini da ne postoji izlaz od okrutne historije koja se nadvila nad pojedincem.
Likovi u šest pripovjedaka nesretni su ljudi zarobljeni u prošlosti koja ih kao avet progoni i tjera da čine zločine, često prema najbližima. Oni, opisani iz pozicije sveznajućeg pripovjedača, prihvataju svoju sudbinu takvu kakva je, nesretnu i bijednu i svaki dan odlučuju da u njoj nastave živjeti.
Zaluđeni idealima prošlosti, zastavama, adetom, poslušnošću, herojem ili osjećajem krivice, oni nisu u mogućnosti da iz vlastitog pakla povijesti, koji autor poredi sa Danteovim, pronađu spas. Autor u ovim pripovijetkama kritički nastupa prema načinu života u Bosni i Hercegovini i njenoj distopijskoj stvarnosti.
Tu do izražaja naročito dolazi pripovijetka Godina, dan, gdje je Maji najveća radost dočekati Dan žena, jer tada zna da kada otvori vrata mužu neće dobiti zasluženi šamar nego ružu.
Pripovijetka Crneta razlikuje se od svih pripovjedaka ove zbirke i po kvaliteti i po stilu. Ukoliko izuzmemo posljednju priču zbirke, koja tematski ne pripada prethodnima, pripovijetka Crneta jedina je napisana u prvom licu. U njoj je fabula ustupila mjesto pripovijedanju, pa je jezik uspio pred čitaocem oživjeti taj put, ta sjećanja, te misli, tu vodu. Kao i ostalih šest pripovjedaka i ova je antiratna.
U njoj pripovjedač i njegov pratilac kreću na put na kojem saznajemo šta su sve izgubili, a da to ni jednom riječju ne kažu. Na taj način njihov gubitak postaje svačiji gubitak, a krivac njihove boli i boli čovječanstva rat.
Za razliku od likova iz šest ostalih pripovjedaka, junaci pripovijetke Crneta odlučuju da se suoče sa svojom boli i na taj način polako napipavaju stazu svoje katarze: Ne psuje djed i ne grdi nikog – kao da je ovo i slutio, što i mene malo smiruje.
U njemu iz razočarenja i boli nikad nije izašla mržnja prema drugim – vidim to gdje je najbolje vidjeti – ovdje, na megdanu svih megdana, gdje stvaraju se rane dublje od metka i proboda nožem.
Ne zna on mrziti, samo je sebi pripisao stvarnost u kojoj je moguć svaki zatvor i nepravda od čovjeka. Da je i otac ovdje, da sva trojica podijelimo ovo olovno bespuće. Njegovo bi prisustvo sazidalo svaki kamen koji treba biti ovdje, svaku bi boju dalo.
Osma pripovijetka ne ostvaruje vezu sa prvih sedam i javlja se kao kontrast. Radi se o lirskoj pripovijeci koja čitaoca vraća na pjesme koje prethode pričama i na taj način zaokružuje hibridnu cjelinu zbirke. Koliko su prethodne pripovijetke pune tame, toliko je ova puna vedrine. U njoj nema historijskih, filozofskih, metafizičkih ni moralnih dilema koje muče likove. Pripovijetka Jedno/m, zna/m govori o poletnosti i razigranosti zaljubljenog mladića – pripovjedača, koji dan i noć provodi razmišljajući, prateći i pišući stihove svojoj dragoj.
