Moja prva profesionalna uloga van akademije je bila u filmu „Nisam je stigao voljeti“ Ane Fernandez de Paco. Tada sam tek završila drugu godinu akademije i proces je bio drugačiji od svega što sam do tada radila. Film je, na kraju, imao premijeru na Kanskom festivalu. Prvu pozorišnu profesionalnu ulogu sam dobila u Narodnom pozorištu Tuzla kada sam bila završna godina, igrala sam Đurđiju u predstavi „Mirišu li jorgovani u New Yorku“ reditelja Alena Šimića. Takođe lud i nesvakidašnji proces. Oba puta sam bila uplašena, zbunjena i nesnađena do kraja, ali i hrabra da se izborim s tim. Zapravo, sad kad vratim film, nikad nisam bila toliko uplašena kao u ta dva procesa. Ali oba su imala veliki uticaj na moj rad i pristup radu kasnije.
Mnogi od nas su se susretali s eksterijernim crtežima na fasadama pojedinih zgrada ili pak zidovima. Nevjerovatne slike u bojama i koloritu simboliziraju pretežno teme ljubavi, pomirenja, prirodnih ljepota i slično. Ovakva umjetnička djela se nazivaju muralima i grad Sarajevo je u proteklih nekoliko godina dobio nekoliko prelijepih murala koji malo koga mogu ostaviti ravnodušnim. Ovaj vid umjetnosti podložan je nerijetko i zloupotrebama za širenje mržnje i netrpeljivosti, na način da se crtaju murali osuđenih ratnih zločinaca.
Naša nova "Zlatna Karika" je Isidora Branković, konceptualna umjetnica iz Banjaluke. Isidora kaže: "S obzirom na to da dolazim iz pozicije umjetnika, Vagon nastaje iz ličnih potreba i potreba mojih kolega. Vagon nastaje iz intenzivne potrebe za prostorom savremene umjetnosti u kojem mladi savremeni umjetnici dobivaju prilike za razvoj umjetničkih karijera. Primarna funkcija galerije Vagon je popularizacija savremene umjetnosti u široj i stručnoj javnosti u regionalnom kontekstu radi njihovog povezivanja i plasiranja radova umjetnika na regionalnu i međunarodnu scenu i tržište. Takođe, izložbama i javnim prikazivanjem intenzivno radi na kreiranju savremene umjetničke scene i razvoju kolekcionarske svijesti. Vagon intenzivno radi na građenju, širenju i popularizaciji savremene umjetnosti uključujući razvoj publike, edukacije mladih umjetnika i na umjetničkoj produkciji. Vagon ima za cilj da stvori prostor mladim savremenim umjetnicima koji bi kroz rad galerije mogli da produkuju svoja umjetnička djela, edukuju se i kroz vrijeme profitiraju od galerije Vagon. To bi se dostiglo uključivanjem honorara za umjetnike izlagače, uključivanjem umjetnika u projekte i prodajom njihovih umjetničkih djela."
Tea Jagodić: Ne cijeni se ovdje umjetnost niti s godinama vidim da se situacija mijenja. Da se cijeni kao u normalnom svijetu, mogli bismo doći do toga da se možda čak i živi samo od toga. Tome doprinosi što mi generalno ne znamo šta je umjetnost tačno i šta sve spada pod nju, i tim putem se servira svašta – i što jeste i što je daleko od toga. Svi mi radimo nešto sa strane da upotpunimo budžete mada ja imam sreću što sve čime se bavim je kreativa, a i na osnovu ovih nekomercijalnih radova dobivam sjajne, bitne i kreativne projekte – od knjiga, preko muzičkih vizuala do filmskih i pozorišnih plakata.
Amela Mustafić mlada je bh. pjesnikinja. Rođena je u Srebrenici 1994. godine. Diplomirala je i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski, hrvatski i srpski jezik. Objavila je knjige poezije „Umiranje djetinjstva“ i „Umiranje imena“. Poezija joj je prevođena na engleski, italijanski, makedonski i romski jezik, a stihovi su joj prisutni u dokumentarnom filmu „Oživjeli“, te u Pravopisu bosanskoga jezika. Zastupljena je u književnim časopisima, zbornicima i antologijama.
Razlozi odsustva subverzivnosti na bh. pozorišnoj sceni su brojni. Jedan je zasigurno i dominacija zabavnog aspekta u pozorištima, koji je uslovljen finansijama. Trenutno postoje pozorišta u Bosni i Hercegovini koja ulaznice za neke predstave naplaćuju i do 100 KM. U tim predstavama se ne mari puno za pozorišne discipline, nego publika najčešće dolazi da vidi regionalne glumačke zvijezde, koje dolaze iz svijeta popularnih i lakih komedija. Prva predstava koja mi pada na pamet je „Šećer je sitan osim kada je kocka“, koja je u banjalučkom Narodnom pozorištu dosegnula baš tu cijenu. Predstave koje zahtijevaju istraživanje, eksperimentisanje i različite prostorne i tehničke resurse su luksuz koji većina pozorišnih kuća uglavnom ne može priuštiti. Šta ćeš, kapitalizam.
Predajem flautu i klavir u muzičkoj školi „Mali Mozart“ i flautu na online svjetskoj platformi za učenje sviranja muzičkih instrumenata PlayWithAPro.com. Također, sviram honorarno u Sarajevskoj filharmoniji. Magistrirala flautu, diplomirala muzičku teoriju i pedagogiju na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, trenutno sam na master studiju na Odsjeku za muzičku teoriju i pedagogiju. Također, dobitnica sam dvije zlatne značke Univerziteta u Sarajevu i priznanja za najboljeg studenta dvije godine zaredom na Muzičkoj akademiji u Sarajevu.
Kerim Mušanović je bosanskohercegovački akademski slikar. Diplomirao je i magistrirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, gdje danas i živi. Član je Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine i bavi se 3D uličnom umjetnošću. U razgovoru za „Karike.ba“ ističe da ljubav prema slikanju gaji još od ranog djetinjstva, kada je crtao svoje omiljene likove iz crtića koji su ga uvijek fascinirali i inspirisali.
Po ko zna koji put, Miroslav Momčilović pokazuje i dokazuje koliko je velik scenarista i reditelj. Ozbiljnoj temi pristupa na vrlo duhovit način koji prerasta u duboku, emotivnu i potresnu dramu. Kao i u ranijim svojim filmovima, i u ovome Momčilović donosi dašak beogradskog duha s ulica ovog velikog grada. „Vikend sa ćaletom“ je zapravo tužna komedija, kako jednom prilikom reče Momčilović, koja će vas nasmijati ali i rasplakati. Još jedan veliki film velikog reditelja i scenariste.
„Ili jedeš ili budeš pojeden. Sad smo isti. Ubice. Razlika je u tome što sam ja malo civilizovaniji.“ (citat iz filma)
Teza da je svijet u kome živimo jedna vrsta džungle i borbe za opstanak stara je vjerovatno koliko i sama ljudska civilizacija. Uprkos raznim pisanim i nepisanim pravilima koja naše društvo razlikuju ili bi bar trebala razlikovati od životinjskog svijeta, čovjek je nerijetko okrutan i surov kao zvijer. Nekada je to iz bijesa, a nekada jednostavno posljedica okruženja i prilagođavanja na sredinu. Ova teza društva kao surove borbe za opstanak i pored njegove uređenosti je samo jedna od onih kojom se, kroz krajnje originalnu i zanimljivu priču, bavi „The Platform“ (El hoyo) iz 2020. godine.
Fotografija zaleđuje trenutak kojim obuhvaća mnogo više nego što se na prvi pogled vidi u kadru. Sadrži specifičan ugao gledanja, dinamičnost kroz nepomičnost, slojevitost zbog koje na svakoga drugačije djeluje, priča priču bez izgovaranja riječi i služi kao dokument koji nas vraća u prošlost.
Bojan Jokanović je karikaturista, ilustrator i muzičar iz Doboja. Pored teologije i crtanja, posvetio se učenju sviranja raznih instrumenata. No, ono po čemu je poznat široj javnosti su, svakako, karikature i ilustracije, odnosno pravopisna pravila, primeri iz bontona, zanimljivi događaji, ali i kritičke karikature iz svakodnevnog života. Kako kaže, crta otkad zna za olovku i papir, a dar za likovno stvaralaštvo nasledio je od oca, koji se bavi projektovanjem, crtanjem i duborezom.