Zlatna Karika Marija Novaković: Teatar je magija, a sve je neizvjesno kada si slobodnjak

  1. Ime i prezime?

Zovem se Marija Novaković.

Marija Novaković, Foto: Slaven Šiljegović
  1. Gdje živiš?

U koferu između tri grada i jednog sela.

  1. Zanimanje?

Glumica, mada sam uključena i u druge segmente pozorišnog i video stvaralaštva. Pored toga, bavim se i pedagoškim radom, predajem u školi glume „Maslačak“ i vodim pozorišne radionice adolescentima.

  1. Koliko godina imaš?

Imam 27 godina.

  1. Kako provodiš svoje slobodno vrijeme?

Kako kad. Balansiram između prirode i društva. Gledam da ne zapostavim ljude koje volim, ali ni sopstvene potrebe. S vremena na vrijeme se moram uputiti na neki roadtrip sama, da se stavim u situaciju preživljavanja, ne bih li probudila neke zapostavljene instinkte i osvijestila zahvalnost i volju za životom, a nekad odem na dobru žurku iz istih razloga. Obilazim kulturne i društvene događaje kada smatram da su vrijedni, mada me treš sadržaj sve više interesuje. U posljednje vrijeme sam razapeta između baštovanstva, pisanja, truckanja u busu da bih vidjela drage ljude i druženja. Što bi rekli poštovaoci društvenih normi: „Imam skoro 30, a živim kao da mi je 20.“

  1. Odakle interes za bavljenje glumom?

Odmalena. Bila sam dijete koje je oduvijek interesovala umjetnost, najprije književnost, pa likovno stvaralaštvo, zatim muzika. Gluma je to nekako sve objedinila i sama se nametnula kao opredjeljenje. Imala sam sreću u osnovnoj školi da mi predaju odlični pedagozi koji su imali sluha za moje sklonosti i potrebe.

Foto – Sahker Almonem
  1. Šta najviše pamtiš sa studija Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli, kako je bilo pripremati se za prijemni ispit, šta bi savjetovala mladima koji žele upisati odsjek glume?

Ono što mi je obilježilo studiranje su rad, red i disciplina koju je zahtijevao moj profa, ali i povremeni haos u procesima, čoporativni život s klasićima i danonoćne probe koje su se znale završiti pijančenjem i nespavanjem, ali i snošenje pune odgovornosti na jutarnjim predavanjima nakon toga. Pripreme za prijemni su vjerovatno počele kada sam upisala školu glume koju sam pohađala godinama, ali klasične pripreme nisam imala, niti me je neko spremao. S obzirom da je moj odlazak na prijemni bio tajan, najviše sam napora uložila u organizaciju te operacije i, naravno, vjeru u sebe i preuzimanje rizika. Upravo to bih i savjetovala onima koji žele da se bave glumom. Ukoliko niste u stanju da rizikujete i vjerujete u ono što radite, gluma nije pravi izbor za vas.

  1. Koja je bila tvoja prva uloga i kako si se tada osjećala?

Moja prva profesionalna uloga van akademije je bila u filmu „Nisam je stigao voljeti“ Ane Fernandez de Paco. Tada sam tek završila drugu godinu akademije i proces je bio drugačiji od svega što sam do tada radila. Film je, na kraju, imao premijeru na Kanskom festivalu. Prvu pozorišnu profesionalnu ulogu sam dobila u Narodnom pozorištu Tuzla kada sam bila završna godina, igrala sam Đurđiju u predstavi „Mirišu li jorgovani u New Yorku“ reditelja Alena Šimića. Takođe lud i nesvakidašnji proces. Oba puta sam bila uplašena, zbunjena i nesnađena do kraja, ali i hrabra da se izborim s tim. Zapravo, sad kad vratim film, nikad nisam bila toliko uplašena kao u ta dva procesa. Ali oba su imala veliki uticaj na moj rad i pristup radu kasnije.

  1. Sarađivala si s pozorištima i pozorišnim družinama u Tuzli, Bijeljini, Beogradu, ali i van granica Balkana, pa šta je to što teatar čini posebnim?

Teatar je magija, ko je to iskusio zna o čemu pričam, ko nije, šteta.

  1. Na šta si najviše ponosna u dosadašnjoj karijeri?

Na to što nisam prodala duboka uvjerenja i poimanje umjetnosti uopšte radi iluzije sigurnog i lagodnog života.

  1. Kakav je odnos vlasti prema umjetnosti i ima li vlast sluha za mlade umjetnike?

„Kako u debelo uho zabosti nežnu reč?“

  1. Gdje na internetu mladi mogu da te prate?

Trenutno sam aktivna samo na Instagramu, alterego mi je izbjeglica_bb. Zna biti interesantna.

  1. Koji su tvoji planovi za naredni period?  

Završiti dva teksta, osnovati udruženje, prijavljivati se na fondove i stvarati umjetnost. Otvorena sam, takođe, za saradnju s ljudima sličnih afiniteta odakle god. Kao što vidite, sve je vrlo neizvjesno kada si slobodnjak, ali izražavati se mora, ma na koji način. Ljeto ću, svakako, provesti kraj vode.

  1. Da li pratiš naš magazin i kako ti se sviđa?

„Karike“ su mi poznate još iz srednjoškolskih dana, kada sam bila dio Omladinske novinske asocijacije u Bosni i Hercegovini. Smatram da činite mali, ali važan korak za stvaranje kritične mase na kojoj svijet ostaje.

  1. Poruka mladima za kraj…

Sveprisutno operativno disidentstvo!

Foto – Four Pixel Studio
NASLOVNA FOTO – Four Pixel Studio

Najčitaniji tekstovi

Zlatna Karika Amra Selimović: Želim koristiti blockchain tehnologiju kako bih unaprijedila život građana BiH
Stres u novinarskoj profesiji kao izazov modernog doba
Nail Omerović: Naši mladi su talentovani, samo im je teško doći do izražaja
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Ko se boji umjetne inteligencije još?
Uslovi rada u trafikama: Znala sam se vratiti s kraja ulice kako bih otišla u toalet!
20 godina Zakona o slobodi vjere – Je li samo hidžab problem i smetnja državnim institucijama?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Dejan Lutkić: Problem je što imamo potrebu da ličimo na druge, fali nam originalnosti
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
More Stories
Oplakaćemo Zokija Šumadinca!