Tišina ateljea je prostor u kome stvara, u kome osjeća slobodu
Amela Mustafić mlada je bh. pjesnikinja. Rođena je u Srebrenici 1994. godine. Diplomirala je i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski, hrvatski i srpski jezik. Objavila je knjige poezije „Umiranje djetinjstva“ i „Umiranje imena“. Poezija joj je prevođena na engleski, italijanski, makedonski i romski jezik, a stihovi su joj prisutni u dokumentarnom filmu „Oživjeli“, te u Pravopisu bosanskoga jezika. Zastupljena je u književnim časopisima, zbornicima i antologijama.
"Ovo je srednji prst za sve što me ubilo i sad moram otići da se napunim, uzmem novu kreativnu energiju i naravno ponovno imam viziju da se vratim u Bosnu jer se osjećam odgovorno i vezano za državu u kojoj sam rođena."
Bojan Jokanović je karikaturista, ilustrator i muzičar iz Doboja. Pored teologije i crtanja, posvetio se učenju sviranja raznih instrumenata. No, ono po čemu je poznat široj javnosti su, svakako, karikature i ilustracije, odnosno pravopisna pravila, primeri iz bontona, zanimljivi događaji, ali i kritičke karikature iz svakodnevnog života. Kako kaže, crta otkad zna za olovku i papir, a dar za likovno stvaralaštvo nasledio je od oca, koji se bavi projektovanjem, crtanjem i duborezom.
Razlozi odsustva subverzivnosti na bh. pozorišnoj sceni su brojni. Jedan je zasigurno i dominacija zabavnog aspekta u pozorištima, koji je uslovljen finansijama. Trenutno postoje pozorišta u Bosni i Hercegovini koja ulaznice za neke predstave naplaćuju i do 100 KM. U tim predstavama se ne mari puno za pozorišne discipline, nego publika najčešće dolazi da vidi regionalne glumačke zvijezde, koje dolaze iz svijeta popularnih i lakih komedija. Prva predstava koja mi pada na pamet je „Šećer je sitan osim kada je kocka“, koja je u banjalučkom Narodnom pozorištu dosegnula baš tu cijenu. Predstave koje zahtijevaju istraživanje, eksperimentisanje i različite prostorne i tehničke resurse su luksuz koji većina pozorišnih kuća uglavnom ne može priuštiti. Šta ćeš, kapitalizam.
Mnogi mladi ljudi koji su kasnije postali uspješni širom bivše Jugoslavije i u svijetu ostali su u Banjaluci nezapaženi, gotovo anonimni. Provincija guta kreativne, talentovane, neobične i nadarene ljude koji drugačije razmišljaju i ponašaju se drugačije od prosječnih.
Damir Nikšić za omladinski magazin Karike govori o tome šta je bosanski san i da li je odsanjan, zašto nam slabo ide matematika, gdje je nestao povratak 1968. koju je najavljivao Džoni Štulić, o potrebi za četvrtim entitetom u BiH, zašto je Valter nepoželjan u današnjem Sarajevu, te o budućem političkom angažmanu i još mnogo toga...
Dejan Lutkić rođen je 1974. u Vrbasu, a odrastao u Nadalju i Kuli. Diplomirao je na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Upisao je glumu u klasi profesora Milenka Maričića, kroz glumu spoznao sebe i oslobodio se svih stega. Ređale su se uloge u pozorištu, serijama, filmovima, a njegove uloge su upečatljive, snažne, neobične i smerne
Dizajniram stvarnost izvlačeći ideje kroz snove. Dopada mi se iscrtavanje i pravljenje keramičkih pločica, dizajniranje kreacija, šivenje odeće i ukrašavanje tkanina. Cilj svega je da ulepšam korisne stvari. Moram dam im dam liniju estetike.
Kino Udarnik bio je mariborski dom animiranog, dokumentarnog filma kao i igranog. To je mjesto koje je bilo otvoreno i za feminističke i LGBTQ filmove.
Nije lako pričati o prisutnosti pojmova kao što su kič i šund. Previše ga je na svim stanicama ove nam...
„Ne kontam ti ja ovo, mora da je umjetnost“, stara narodna u Bosnia and Herzegovina. Ali, puno kino, čovječe. Nakon četiri sedmice prikazivanja odem ja, popodnevni termin. Fino kupim kartu, nedjelja, kontam na miru da pogledam. Kad ja tamo, a ono međutim.