Poezija Amele Mustafić je objavljivana i nagrađivana po časopisima, portalima: Strane, Avlija, Zvona i nari, zajedničim zbirkama te antologijama. Pobjednica je nagradnog natječaja kulturne suradnje „Kulture snova“ iz Zagreba i „Rrom Produkcije“ iz Beograda, te joj je 2017. godine štampana i prva samostalna zbirka poezije „Umiranje djetinjstva.“
Koliko smo nezahvalni i bezobrazni prema našem kulturnom blagu, ali i samoj prirodi, dovoljno govore stotine opušaka, praznih limenki i kutija od cigara. Pažnja, ovdje su i zrak i tlo kontaminirani nekulturom.
„Od sutra stvarno prestajem pušiti“, pomislio je svaki pušač bar jednom dok je iskašljavao svoju plućnu maramicu. Zbog toga, naša današnja gošća je dugogodišnja ovisnica o nikotinskim proizvodima, te prepoznatljivo lice postmoderne – Nataša Bekvalac.
Stereotipi koje je napravilo društvo na 'Balkanu' je jedan od razloga zašto sam duži vremenski period izbjegavala odlazak psihologu. Okolina te navede da misliš da samo ludi ljudi idu psihologu, onda shvaćaš da su ludi jer ne idu.
Riječ „kučka“ je toliko rasprostranjena da je postao problem nazvati ženku psa kučkom ili kujom, riječima koje su im inače pripadale, pa ih danas zamjenjujemo sa „kujica“, „curica“, „cura“. Uloge su se, naizgled, zamijenile.
Zar treba sutra moj drug ili brat da bude David? Neću da živim u ovakvom gradu, u ovakvoj državi. Ovo već odavno nije dječja igra, već igra onih koji se kockaju s nama, našim životima koji svako od nas SAMO po jedan ima. Zar ćemo dozvoliti da nam ga isprljaju, izgaze, da nas podcjenjuju na ovakve i slične načine kao da je samo njihov vrijedan?
Pokondirene, polupismene,
kockaste glave našle su se mjerodavnim da i najmanju upotrebu marihuane proglase opasnom, a svakog korisnika narkićem.
Svaka dva mjeseca, biro za zapošljavanje postaje mjesto gdje me lupi realnost. To je vrijeme kada, po ko zna koji put, potvrđujem svoje mjesto prebivališta. Oglasne table prepune konkursa, a hodnici prazni.
Društvo u kojem živimo nas je naučilo da su „muško“ i „žensko“ odrednice naših identiteta. Ako se rodimo s muškim ili ženskim spolom, od nas se očekuje i rodna, društveno pripisana odredba koja čini da se ponašamo kao muškarci ili žene. Kada upoznamo nekoga ko se ne drži strogih definicija, ko misli i osjeća drugačije nego mi, zbog stereotipa u kojima smo odrasli, takve osobe na prvi pogled osuđujemo, ismijavamo i ponižavamo. Odrasli smo s mišljenjem da se spol i rod trebaju podudarati, da su muškarci snažni, a da su žene onaj po svemu „nježniji spol“. No, ima li u toj priči nešto više od onoga što vidimo na površini?
Jedan od osnovnih problema s online humanitarnim akcijama jeste da veliki broj njih postoji samo kako bi fantomski portali bez impresuma ostvarili bolji promet i veću ličnu zaradu.
Ne moraš biti savršen, ili imati dvadeset godina muzičkog iskustva da bi stvorio nešto. Mi našom muzikom želimo pričati naše životne priče. Teško je znati šta nas čeka na duge staze, ali šta god da se desi vjerujem da kad pogledamo na ono ispričano kroz naše pjesme, uvijek ćemo se rado sjećati.
Na slikama, ni u realnosti, zida nema. Njega ćete naći u mislima i razmišljanjima mnogih ljudi u Mostaru.






















