Odlazak psihologu nije bauk, nego potreba

Do prije pet godina, kada spomeneš da trebaš otići psihologu dobijao si prijeke poglede, kao da ideš u ludnicu, a ne profesionalnom radniku da te sasluša, da ti savjet i pomogne u rješavanju problema koji imaš. Nekome je se teško otvoriti roditeljima, najbližim prijateljima, pa odluči otići psihologu.

Danas je sva sreća što sve više mladih razbija stigme i svakodnevne predrasude prema psihologu, a i to da će biti proglašeni „ludacima“ na sam pomisao odlaska psihologu. Kako bismo mladima pokazali da odlazak psihologu nije bauk nego potreba, razgovarali smo s nekoliko mladih kojima je stručna pomoć mnogo značila u životu.

Marija Šimšija se na samom početku plašila odlasku psihologu, smatrajući da je njen problem zapravo glupost i da će je tako doživjeti i psiholog kod kojeg je išla.

„Nakon mog odlaska psihologu osjećala sam se mnogo bolje. Našla sam taj ventil, gdje sam ispustila sve što me do tada tištilo, i negdje u podsvijesti grizlo. Prvih deset minuta nisam znala odakle, ni kako da počnem, jer sam ja bila ta koja je tražila razgovor. Zatim su uslijedila najobičnija pitanja, kako sam, koji čas imam, kako učim i slično tome. Tako smo započeli razgovor, nisam osjećala pritisak, niti bilo kakvu negativnu emociju.“, kaže Marija za svoj prvi susret kod psihologa.

Nakon što se opustila, Marija je sama počela da priča ono što je muči i zbog čega je tu.

Od psihologa je dobila odgovor da psiholog nije osoba koja uspostavlja dijagnozu i da može doći kod nje kad god poželi te da ne mora dolaziti samo kada ima problem.

„Taj dan sam radila i test emocija; bilo je jako zabavno, rezultate sam dobila sedmicu dana poslije. Iz kancelarije sam izašla kao drugačija, tako sam se osjećala. Jer ona je meni pomogla da prebrodim strah od nje iste. Objasnila mi je da svakim danom učimo nešto novo, bez da uopšte imamo osjećaj da smo naučili dok sve ne sagledamo poslije datog trenutka. Osoba koja mi je zaista otvorila oči i kojoj sam zahvalna i uvijek ću biti jeste psiholog kojeg sam se plašila. Moj savjet jeste da gospođa predrasuda ne treba da vam kroji razmišljanje, i da ne trebate da imate strah od bilo čega, ne samo odlaska psihologu. Jer, zamislite koliko većih stvari i prepreka čeka u životu svakoga od nas. Strah pretvoriš u razgovor, razgovor se pretvara u nešto dublje, vezu u kojoj znate da niste sami i da uvijek imate kome da se obratite“, završila je Marija za Karike o svom prvom iskustvu i odlasku kod psihologa.

I jedan drugi mladić imao je slično iskustvo kod psihologa – koje je također opisao kao pozitivno – jer je nakon razgovora promijenio način razmišljanja o životu generalno, pa i o samom odlasku kod psihologa.

„Ne mogu baš reći da je moj problem bio u potpunosti riješen, ali razgovor mi je dosta pomogao da shvatim koliko me ustvari ispunjuje pozitiva, te da nemam razloga za brigu o nekim stvarima koje se mogu riješiti. Na odlazak stručnjaku sam pristao bez oklijevanja. Kao osoba koja je doslovno rođena bez treme, strah nije bio prisutan. Iz svog iskustva mogu preporučiti da svaka osoba koja osjeti potrebu za kvalitetan i efektivan razgovor posjeti psihologa bez imalo razmišljanja”, rekao je ovaj mladić.

Odlazak psihologu možda ne donosi momentalno poboljšanje, ali svakako donosi rješenje na prvi pogled nerješivim problemima.

Psiholog nije psihijatar

Neki ljudi psihologe poistovjećuju sa psihijatrima, što nije ispravno. Psihijatri rade s ljudima koji imaju unutrašnje prepreke u svakodnevnom funkcionisanju („poremećaje“) i pri tome mogu da propisuju terapiju medikamentima, dok psiholozi i psihoterapeuti uglavnom rade s ljudima koji nailaze na različite izazove ili se nose s posljedicama trauma iz prošlosti.

Nikolina Garača, psihosocijalna savjetnica, kaže da psiholozi s klijentima neminovno razgovaraju, i to na stručan način. Oni pažljivo slušaju i vode razgovor k onim temama koje su za klijenta važne, uzimajući u obzir njegove želje i ciljeve.

„Psiholozi pomažu ljudima da ‘poslože svoje misli’, da donesu važne odluke, da promijene navike koje im ne odgovaraju ili da bolje razumiju svoja i tuđa osjećanja i postupke. Dakle, psiholozi su tu da ponude podršku svakome ko se ‘zapetlja u svojoj glavi’ i da obuče ljude tehnikama koje će moći da koriste i kada prestanu da posjećuju svoga psihologa. Ako ovo uprostimo, shvatićemo da psiholozi rade kako jednog dana za njih više ne bi bilo posla – kada će svaka osoba na svijetu biti sposobna samostalno da održava svoju mentalnu higijenu“, zaključila je Nikolina.

Nikolina bi mladima poručila da budu hrabri i da se psiholozima obrate za podršku kada uvide da im je ona potrebna. Najveća usluga koju sebi mogu da učine je da zatraže pomoć za samopomoć. Bilo da imaju poteškoće u učenju, u nošenju s emocijama ili stresnim događajima, ili da se nađu pred velikim životnim raskrsnicama i zadacima, tu su psiholozi da im pomognu a ne odmognu u rješavanju njihovih problema.

Da postoji ogromna razlika između psihologa i psihijatra, pokazuje i slučaj naše treće sagovornice koja je imala loše iskustvo sa psihijatrom. S njim je pričala malo manje od pola sata da bi joj na kraju samo propisao antidepresive, a sve negativno što joj se dešavalo opravdavao je kao dobro i kao nešto čega se ne treba bojati. Posljednju šansu dala je psihoterapeutu koji joj je i pomogao da prebrodi to sve.

„Na sesijama bismo diskutovale stvari koje sam uradila i zašto sam ih uradila. Naučila me je da se ne osjećam krivom za sve. Da volim sebe i sve svoje mane. Da se pomirim sa prošlošću jer je ne mogu mijenjati. Moj savjet će uvijek biti da treba otići. Samo na Balkanu nije normalno tražiti pomoć. A ako ti ne paše, ne odustaj, jer psiholog je OSOBA. Ne mora da ti se svidi, a i može, bitno je da shvatiš da jedno loše iskustvo ne smije zaustaviti tvoju potragu za srećom i pomoći“, ističe ova djevojka.

Psiholog ne odmaže već pomaže

Ana Gugolj je djevojka koja je imala ozbiljan problem koji je direktno uticao i na njenu okolinu i njene bližnje. Međutim, odlaskom psihologu počela se mijenjati nabolje.

„Nakon razgovora sa psihologom svi su primjetili da se mijenjam na pozitivan način i da uspijevam da kontrolišem svoje emocije. Psiholog je uspio da kroz razgovor sa mnom napravi smireniju osobu koja se sa svojim problemima nosi staloženo. Uspjela je da mi objasni šta se to dešava sa mnom i zašto se dešava i da pronađe uzroke mojih problema. I posavjetovala me je kako da uspijem da riješim sve. Danas se ljepše osjećam“, rekla je Ana.

Slično mišljenje kao Anino ima i Lana Kulina, koja smatra da psiholog nije osoba koje se treba plašiti niti osoba koju treba izbjegavati. Njihov posao je da pomognu ljudima te barem malim dijelom utječu na njihovo psihičko stanje.

„Stereotipi koje je napravilo društvo na ‘Balkanu’ je jedan od razloga zašto sam duži vremenski period izbjegavala odlazak psihologu. Okolina te navede da misliš da samo ludi ljudi idu psihologu, onda shvaćaš da su ludi jer ne idu. Kada sam shvatila da imam problem s kojim se ne mogu sama nositi, odlučila sam da je vrijeme da se posavjetujem s osobom koja je – ako ništa, razgovarala s velikim brojem ljudi koji su se možda susreli s istim ili sličnim problemom. Sada sam sretna jer sam prevazišla taj neki ‘strah’ od psihologa i što sam uz njegovu pomoć pronašla rješenje“, istakla je Lana.

Putem interneta mladi imaju priliku da se poprilično detaljno informišu o tome šta je psiholog, šta je psihoterapija i koje su razlike u odnosu na rad psihijatra, tako da su često više informisani nego odrasli.

Irena Đumić Jurić-Marijanović, psihoterapeut sa 16 godina radnog iskustva u ovoj oblasti, pohvalila je mlade po ovom pitanju. Današnje generacije mladih, između 15 i 30 godina, mnogo su spremnije nego prije, ali i u odnosu na odrasle, da potraže pomoć psihoterapeuta. Takođe, mnogo su otvoreniji i pričaju svojim prijateljima o tome, čime na najbolji mogući način razbijaju predrasude o psihoterapiji, koja je kod nas ipak još uvijek tabu.

„Ovakvom otvorenijem stavu umnogome su doprinijeli mediji, i često se u filmovima i serijama pojavljuju psiholozi, koji, iako često iskrivljeno predstavljeni, ipak se pojavljuju kao vid podrške i mogućnosti za rješavanje problema psihičke prirode“, rekla je Irena.

„Mogu reći da u Banjaluci, gdje radim, i okolnim gradovima, odakle takođe klijenti dolaze na psihoterapiju, je veoma vidljiv pomak u ovom smislu. U zadnjih 10-ak godina sve je više psihoterapeuta iz različitih terapijskih pravaca, koji svojim radom pomažu ljudima, i ta pozitivna iskustva klijenti dijele s drugima. Mi živimo u malim sredinama, gdje se brzo pročuje kako ko radi i da li je dobro otići negdje po pomoć. Generalno, mogu reći da je situacija poprilično drugačija sada i kada sam počinjala da se bavim ovom profesijom, da je naš narod sve više osviješten u ovom pogledu i lakše se odlučuje da potraži pomoć“, dodala je Irena za Omladinski magazine Karike.

Odlazak psihologu ne treba da bude tabu niti neki bauk nego prilika da na siguran način upoznate sebe i komunicirate sa samima sobom te svijetom oko sebe. Nemojte se sramiti niti slušati okolinu jer okolina će svakako da priča – otišao psihologu ili ne. Slušajte sebe, a onda kad vidite da imate problem idite, ne oklijevajte zbog drugih. Jer sutra, tom istom psihologu ćete biti zahvalni jer vam je pomogao, jer vas je prvenstveno saslušao, dao vam savjet. Ne trebate se plašiti ni toga da će psiholog otkriti nekome drugom o tome šta ste vi pričali. Neće, samo će vam pomoći. A drugi? Ne, neće vas proglasiti ludima. Samo će vam biti zahvalni ako krenu vašim putem i uvide da to nije ništa strašno.

Besplatnu psihološku pomoć možete pronaći u Sarajevu u XY Asocijaciji, Nahli i ELIS-u. U Banjaluci, to je Psihološko savjetovalište „Novi Dan“.

 

*Naslovna fotografija: Irena Đumić Jurić-Marijanović

milan.ilic

milan.ilic

Novinar, kolumnista, bloger. Kritičar društva i svega onog što ne valja. Diplomirani novinar još nisam, ali se trudim biti uskoro. Volim istraživačko novinarstvo. U slobodno vrijeme napišem i ozbiljnu analizu.

Comments are closed here.