Svaka dva mjeseca, biro za zapošljavanje postaje mjesto gdje me lupi realnost. To je vrijeme kada, po ko zna koji put, potvrđujem svoje mjesto prebivališta. Oglasne table prepune konkursa, a hodnici prazni. Sve što se čuje jesu kuckanje po tastaturi, šuškanje papirima i još jedan u nizu udarenih pečata u (ne)radnoj knjižici.
Zavod za zapošljavanje
„Dobar dan”, rekoh.
Spuštena glava koja gleda u ekran kompjutera nešto promrmlja sebi u bradu i samo ispruži ruku. Dajući joj svoju radnu knjižicu, započinjem komunikaciju.
„Gospođo, molim Vas, recite mi ima li kakvih novosti u vezi posla, seminara ili obuka?”
Međutim, sve što dobih bilo je odmahivanje glavom i rečenica koja mi zvoni u glavi: „Posjetite naš sajt, tamo sve piše.”
Dok sam razmišljala o tome da je Google najočitije mjesto na kojem mogu dobiti odgovore, pečat i nova prijava već su zauzeli novi redak u knjižici i još jednom potvrdili moj status – nezaposleno lice već pune tri godine.
Jesmo li ipak samo dio statistike?
Stavljam knjižicu u torbu, a već je neka gospođa stigla na red. Poslije nje mladić, potom stariji gospodin i trudnica. U tom procesu sam nas zamislila kako se krećemo po pokretnoj traci kao da smo dio prerađivačke indrustrije. Gospođe šalteruše samo udaraju pečate i govore ‘sljedeći’.
Kad sam izašla iz šalter sale, vidjela sam par ljudi kako stoje pored jedne od osam oglasnih tabli. Približivši se, shvatila sam da sve njih zanimaju inostrani poslovi: “Zaposli se u Sloveniji”, “Tražimo medicinsko osoblje – Njemačka” i slični konkursi.
Kako su zaposlenici Zavoda otišli na pauzu, tako sam iskoristila vrijeme da pitam ljude koji su se tu zatekli o njihovim iskustvima. Jedan mladić je rekao kako ima završen fakultet, ali da mu diploma, sem što kupi prašinu, nema drugu svrhu. „Radije ću u Sloveniji biti bauštelac, nego ovdje brojati kovanice koje me konstantno podsjećaju gdje živim.” Gospodin, koji ima nekih 40-tak godina dobaci kako nisu u pitanju novci, nego dostojanstvo koje ljudi gube svakim novim danom. „Šta će vam diploma, ako će samo krasiti vaš zid u stanu ili ako će se roditelji dičiti svojim fakultetski obrazovanim djetetom.” U tom trenutku, sve što smo uspjeli jeste kimnuti glavom i potvrdno se pogledati u oči.
Gospodin je rekao istinu – svaki dan neko drugi postaje član zajednice nezaposlenih, dobija svoj broj u sistemu i čeka.
S druge strane, u razgovoru sa poznanicima koji su takođe dio sistema u Zavodu, dobila sam zanimljive odgovore. Magistrica poljoprivrede, prijavljena je od trenutka kad je završila fakultet, tj.više od dvije godine. „Samo su me jednom zvali, iako su tražili nekoga sa SSS, tako da sam bezveze obaviještena. Otišla sam i na razgovor, rekli su imati me u vidu“, te dodaje kako biro ‘služi’ samo radi zdravstvenog osiguranja i da svako sebi sam posao traži. U poređenju s njom, magistrica poljoprivrede Milana Mišić, uspjela je odraditi pripravnički staž, te se prijavila na biro. Niti jednom nije pozvana na razgovor, ali to je nije spriječilo da osnuje i registruje vlastitu NVO. Diplomirani ekonomista, koji više iskustva ima na birou, nego dana radnog iskustva, kaže: „Diplomirao sam tačno prije pet godina. Redovno se javljam na biro, ali da me pozovu za posao ne bih prihvatio ništa manje nego ono za šta sam kvalificiran. Znači samo VSS.” Navodi kako je radio i poslove koji nisu po njegovoj mjeri, ali i da se na takvima nije dugo zadržao.
Šta kažu zaposleni u Zavodu?
Dočekavši zaposlene koji su se vraćali s pauze, vjerovala sam kako Google neće biti jedini izvor onoga po šta sam došla.
„Oprostite, možete li me uputiti kod nekoga ko bi mi dao par informacija za Omladinski magazin Karike?”, upitah. „O čemu?”, nezainteresovano me je pitao jedan zaposleni. Rekla sam da radim istraživanje vezano za tržište rada kako bih pomogla budućim studentima u odabiru njihovih zanimanja. Gospodinu se to učinilo prezahtjevno, pa me poslao u neku drugu sobu, kako oni to zovu.
Lutanje nije dugo trajalo kad sam napokon, onako s nogu, dobila infomacije koje bismo, po riječima gospođe, svi mi trebali znati. Dakle: „Gospođice, dovoljno je da znate kako nas zaposlenih (savjetnika) ima dvadeset, i da na svakog radnika ide oko hiljadu nezaposlenih koji dolaze na razgovor, tj. savjetovanje.” Računam u sebi i kontam kako je to dvadeset hiljada navodnih savjetovanja. Je l’ realna ona? No, gospođa je nastavila u istom tonu: „Imate oko stotinu otvorenih konkursa, skoro devet hiljada zaposlenih sa evidencije u 2018. godini, a imate i naš program poznat pod nazivom ‘Projekat zapošljavanja mladih’ (YEP – Youth Employment Project).“ Projekat se bazira na tome da vam savjetnik u Zavodu izradi individualni plan zapošljavanja, uputi i da smjernice o trenutnoj situaciji na tržištu rada i potom idete u potragu za poslom. Sami!
Kad je završila sa izlaganjem, pitala sam je da li bih mogla dobiti i odgovore na konkretnija pitanja kao što su – da li se smanjio broj prijavljenih zbog masovnog odlaska iz zemlje i da li se dešava da zovu nekoga sa Zavoda za posao. Gospođa je samo odgovorila kako nije nadležna za takva pitanja jer je ona samo administrativni radnik i da pitam savjetnika. I pitala sam.
„Znate, Zavod za zapošljavanje ne zapošljava samo ljude, već ih i savjetuje kako lakše i bolje da nađu posao“, priča savjetnik. Navodno, Projekat zapošljavanja mladih (gore pomenut), daje konkretne rezultate, pa tako do kraja 2016. godine zaposlio je skoro šest hiljada mladih ljudi. „A šta je sa mladima koji odlaze?” „To je njihova odluka“, reče savjetnik i ostade diplomata do kraja.
Kako sam već prije znala za taj program zapošljavanja mladih, upoznata sam s tim da se implementira od strane njemačke kompanije GOPA čije je predstavništvo u BiH. Projekat traje do 2020. godine. „Šta poslije isteka projekta, savjetniče?”, upitah. „Važni su rezultati”, te doda kako više nema vremena jer ga čeka novi termin savjetovanja. Dok sam išla prema vratima, stigla sam dobaciti tek toliko da ga inspirišem za iduću sesiju: „Mislite li i Vi kao premijerka Željka Cvijanović da Republika Srpska bilježi rekordnu zaposlenost?”
Šetajući se do naredne ‘sobe’ za posredovanje pri zapošljavanju, uspjela sam razgovarati sa jednim od ovlaštenih zaposlenika koji je upućen u proceduru zvanja prijavljenih na biro, u skladu sa konkursima koji su na tržištu rada. Na pitanje, da li se često dešava da zovu ljude na razgovore za posao, rekao je: „Naš posao se zasniva na odnosu sa agencijama, državnim i privatnim firmama koje traže radnike. U skladu sa kvalifikacijama koje određena firma traži, nas Zavod traga za onima koji ispunjavaju sve ili djelomične uslove”, te navodi kako takvi pozivi nisu toliko česti.
Nadalje, njihov posao je pozvati prijavljenog, dati mu informacije vezane za konkurs, te kad je zakazan razgovor. Tada sve ostaje na pojedincu – da li će iskoristiti poziv ili ne. U nastavku priče sagovornik dodaje kako se sjeća slučaja djevojke koja je diplomirana vaspitačica. „Nakon što je diplomirala na Filozofskom fakultetu, smjer predškolsko, prijavila se na Zavod za zapošljavanje. Nedugo nakon toga, pozvana je da odraditi pripravnički u jednom banjalučkom vrtiću, a po završetku istog, zaposlena je u svojoj struci, ali u drugom vrtiću.” Kako sagovornik navodi – sve posredstvom Zavoda. Međutim, kako saznajem, nije sve ni do Zavoda. Dešava se da pojedini budu pozvani i nekoliko puta povodom zapošljavanja, ali se ne pojave na razgovoru. Tada budu skinuti sa registra onih koji redovno traže posao.
Biro savjetuje, a sajt piše statistiku!
Tragajući za odgovorima po oglasnim tablama, nailazim na infomacije vezane za posredovanje u inostranstvu. Njemačka je postigla dogovor o zapošljavanju medicinskih radnika još 3.4. 2013. što znači da broj zaposlenih ne raste, već da broj nezaposlenih odlazi odavde. Nadalje, Slovenija je postigla sporazum o zapošljavanju sa BiH 1.3.2013., što dovodi do rasvjetljavanja slučaja velike kolone koja čeka svoj red ispred Slovenskog konzulata. Do skoro se mislilo kako ljudi čekaju red u banci, koja se igrom slučaja nalazi uz samu zgradu konzulata. Parodija!
Još jedna zanimljiva činjenica je ta da su svi lokalni konkursi vezani za Banjaluku i okolicu napisani najsitnijim slovima, malo zašarani i obojani zelenim markerom, dok su ovi inostrani poslovi boldirani i napisani velikim slovima. Galame ti u lice dok ih čitaš!
Uplaših se na trenutak i mislim kako je onaj vic o Bosancu u Njemačkoj istinit. Čuo Bosanac kako u Njemačkoj pare padaju s drveta. Ode on u Njemačku i samo što je izašao iz autobusa, pogne glavu kad na zemlji sto evra. Uze Bosanac pare, pogleda ih, baci i reče: „Ne moram odmah početi raditi.”
Nego, stigoh ja konačno kući i brže bolje uđem na www.zzrs.org, kad tamo, gospođa s početka priče reče pravo da sve piše na sajtu Zavoda. Nema šta, rade ljudi i redovno upisuju informacije na svoj sajt. Pa se tako na samoj početnoj stranici mogu vidjeti sljedeći podaci: 8.875 ukupno zaposlenih sa evidencije u 2018.; 15.649 ukupno novoprijavljenih u 2018.; 102 je trenutni broj otvorenih konkursa za posao, te 2.133 korisnika novčane naknade na dan 31.3. 2018. godine. Šta reći?
U svoj toj skepsi na Zavodu za zapošljavanje, ali i na Zavodu za statistiku vidim grafikone, tabele i matematičke jednačine koje završavaju postotcima. Koga to zanima, ako je dovoljno okrenuti se oko sebe i vidjeti sve te mlade ljude koji ispijaju kafe u vrijeme radnog vremena, sviraju na ulici, a diplome pakuju u torbe i nose preko granice. Znamo mi te cifre itekako, jer ih mnogi broje, ali u drugim valutama.
I za kraj..
Sjećate se da sam negdje na sredini bloga retorički pitala savjetnika o rekordnoj zaposlenosti u RS. E, isti taj savjetnik je izašao za mnom i pitao me zašto se bavim odlaskom mladih kad sam i ja ostala ovdje? Odgovorih ja gospodinu savjetniku: „Ko kaže da se bavim odlaskom? Ja sam mlada novinarka koja je došla po odgovore, a sve što sam dobila jest još novih pitanja.” Dakle, ne radi se o tome da mladi ljudi odlaze, već da ne znaju razlog zbog kojeg bi ostali.
