Bulevar, ulica, presječena visokim zidom sa žicama na vrhu, osim saobraćajnog, nema veći značaj. Na njemu se nalaze samo Gradska vijećnica i poznata zgrada Gimnazije Mostar. Na slikama, ni u realnosti, zida nema. Njega ćete naći u mislima i razmišljanjima mnogih ljudi u Mostaru.
Pored gimnazije prolazim često, baš kao i tog puta kada sam spazio natpis: ,,Gazi baliju!‘‘ Okrenuh glavu. Još jedan uobičajeni i svakodnevni prizor se odbijao od mene, ne dotičući me, poput loptice. Uprkos tome, podsjetio me na nemili događaj prije četiri godine.
U našim životima postoje duboko urezani trenuci, čije obrise je jako teško ukloniti iz sjećanja, poput onog trenutka ispred kabineta informatike. Stojimo, nas troje, i čekamo profesora i kolege s Hrvatskog nastavnog plana i programa, u toj istoj Gimnaziji Mostar. ,,Gdjesuviše?”, nervozno je uzviknuo jedan od nas. Nervoza je veoma prisutna, budući da nam je ovo prvi susret ,,s njima”. ,,Oni” su veoma apstraktni i zastrašujući. Na sam njihov spomen stvara se neugodnost, kao da dižemo neke nevidljive odbrambene barijere, i očekujemo njihov napad. Naš brzi tok misli prekida ,,njihov” dolazak. Veseo i opušten glas profesora nam u prvi mah ublažava nervozu. Ulazimo u kabinet. Počinje naš prvi čas, čas upoznavanja. Sjeli smo odvojeno, automatski i bez oklijevanja. Kabinetom informatike počeše odzvanjati imena, drugačija od naših, iz jednog ,,različitog svijeta”, tako smo ih doživljavali. Profesor je, na jedno sveopće iznenađenje svih prisutnih, stvorio opuštenu atmosferu, pomiješavši nas u grupni rad. Mnogo kamenja sa mnogo srca je palo na tom prvom času informatike. Idila je završila sa zvonom. Tu su se dva svijeta razišla, i ponovo sastajala, tih godinu dana, koliko je i propisano.
S retrospekcijom u svojim mislima, vrativši se u realnost, spazih dvije ljudske prilike koje prelaze Bulevar. Zida nije bilo. S dvojicom prijatelja sjedoh na zasluženu kafu, poslije naporne radne sedmice, zaboraviši sve: i natpis, i nevidljivi zid. Nažalost, u kafiću me je stigla crna ruka realnosti, jer je na TV ekranu pisalo: ,,80% mladih u Mostaru s Hrvatskog nastavnog plana i programa nije vidjelo Stari most(podatak iz 2007.)!” Ovaj put me je čvrsto stegla, ne davši mi da se iskobeljam. Zlokobna retrospekcija se vraća.
,,Morate uraditi u parovima prezentaciju!”, odjeknuo je jednog časa veseli profesorov glas. Veselo smo prihvatili zadatak. Nakon završetka časa, poslao sam poruku kolegi: ,,Hajmo kod mene da radimo!” Minutu poslije, došao je odgovor: ,,Izvini, stvarno ne želim doći kod tebe.”
Dok još uvijek gledam slova na ekranu, prisjećajući se nemilog događaja, nasmijah se svoj onoj gorčini, ljutnji i bijesu, upućenim mom kolegi, ali i svojoj vlastitoj nezrelosti. Konačno sam razbio okove, kojim su mi oče bile pričvršćene za naslov na ekranu, i bacih pogled kroz prozor. Na Španskom trgu, još jednom mjestu ,,presječenom” nevidljivim zidom, vrvjelo je građanima Mostara, svih uzrasta. Vrijeme je popodnevne šetnje i odmora od, ne tako sjajne svakodnevnice Mostara. Pažnju mi je privukla djevojčica, ne starija od tri godine. Radoznalo je prstom pokazivala prema našem kafiću, gdje smo sjedili, međutim, velika ruka njenog oca ju je odvukla prema drugom kafiću, s druge strane zida…
,,Ne idemo nikad tamo!”, doprijelo je do mojih ušiju.
Zajedljivo se nasmijah i pomislih: ,,Dragi moj prijatelju, ti koji si odbio doći kod mene, ne znam da li je strah ili neka mržnja stvorila na Bulevaru zid, koji ti nisi htio preskočiti, ali mogu pretpostaviti da si od rođenja, kao i 80% njih, koji nikad nisu vidjeli simbol svog vlastitog grada, posjećen od strane 2 miliona ljudi prošle godine, slušao tu famoznu rečenicu i posmatrao taj isti prst zabrane. Dođi, spusti se na njegov plato, uživaj u svježini Neretve, u svom vlastitom gradu. Ta djevojčica je još jedan budući život, zatrovan nacionalizmom i kulturnom konzervom. Mala djevojčica, u sebi već podiže temelje zida na Bulevaru. S vječitom napunjenim oružjem u glavama, roditelji sa svojom djecom hodaju u blizini zida, kao da iščekuju neki napad. Ratne strahote prenose na svoje potomke, kao kakvo naslijeđe, s potrebom očuvanja. Vidiš li smisao u tome? Ja zaista ne vidim ni smisao, ni taj zid, Bulevar prelazim bez problema, i pohodim svaki dan zapadni dio vlastitog grada. Dragi moj prijatelju, ja i ti smo u očima cijele Bosne i Hercegovine predstavljeni kao dva, zauvijek zaraćena svijeta, koja ne posjećuju jedan drugog, iako su dijelovi jedne cjeline. Povod za to im je upravo ovaj zlokobni podatak.
Predstavljeni smo kao stranci u vlastitom gradu, vječno proganjani i traženi kao zadnji zločinci. Vidiš li suludost u ovome?Vidiš li sav taj besmisao i neosnovanost tih riječi? Pročitaj još jednom, pažljivo. Napravi korak do zida na Bulevaru, snažno zamahni rukom, dovoljno je. Srušiće se kao kula od karata. Onda preskoči njegove ostatke i kreni. Dočekaće te žamor ljudi iz kafića, pun smijeha, veselo povišenog tona i žustrih rasprava. Neki odmaraju, neki se nisu dugo vidjeli, a veliki dio njih samo traći dane. Nije ništa drugačije. Tebi neće upućen biti nijedan ružan pogled. S Neretve će dopirati ptičji pjev i njen šum. Na Titovom mostu, skreni desno, tu živim. Čekaću te s već napravljenom kafom i pruženom rukom. Ovo je iskren moj poziv, a ne neka zamka. Zar trebamo dopustiti ljudima u odijelima i kravatama, da se bogate svojom huškačkom retorikom i našom svađom? Zar trebamo nasjesti? Možemo otići i na ,,Stari‘‘. Vidjećeš, fin je to most, široko se nadvio nad Neretvom, ponos nas obojice. Za tebe ne znam, ali ja sam sit mržnje.‘‘
Na poziv prijatelja, ustadosmo, i zaputili smo se ka suprotnom dijelu grada, ne razmišljajući o ,,stranama‘‘…
