Itake (2020) je prvi roman Benjamina Bajramovića. Naslovom upućuje na grčki ep Odiseja, u kojem glavni istoimeni lik po povratku iz Trojanskog rata deset godina luta oko svoje rodne Itake. Arhetipske motive iz ovakvih i sličnih klasičnih djela pronalazimo u savremenoj književnosti, koja ih potom obrađuje na sebi svojstven način. Tako su i u Bajramovićevom romanu oni slobodno i kreativno smješteni u kontekst bosanskohercegovačkog društva 21. stoljeća.
Dragi i drage,
nadam se da ste imali lijepo, okrepljujuće, osvježavajuće i strastveno ljeto!
Odmorio je i vaš psiholog s Karika i spreman sam da ponovo odgovaram na sva vaša pitanja, nedoumice i probleme, te da zajedno brinemo i razgovaramo o mentalnom zdravlju. Naravno, pored odgovora na vaša pitanja, planiram vam i dalje pisati o čarima psihoterapije!
Tu sam za vas!
Iskreno vaš,
Ognjen Pjano, klinički psiholog
Ove godine završila sam prvi ciklus studija i da bih dobila diplomu nije bilo dovoljno učiti, redovno polagati i na kraju i položiti ukupno 36 predmeta – moram je i platiti čak 231 KM. Studirala sam na državnom fakultetu, redovno i na budžetu, da bih na kraju studija bila primorana platiti 231 KM printanje 3 lista A4 formata i izradu diplome na 2 jezika na koja smo i slušali nastavu. Na jednom listu su moji podaci, izjava da sam završila prvi ciklus i stekla zvanje koje sam stekla. Na drugom listu je spisak svih položenih predmeta, ocjene koje sam ostvarila, ECTS bodovi i moja prosječna ocjena.
Sadržaj drugog papira bez ikakvih nedostataka mogu vidjeti kad god se ulogujem na informacioni sistem Univerziteta u Sarajevu koji sam svake godine plaćala po 10 KM. Sadržaj prvog sam mogla i sama otkucati i odnijeti na potpis, a ova 1 KM je za dva ista obrasca koja služe da uneseš podatke koje si unosio nekoliko puta tokom tri godine studiranja. Naravno, sve preko uplatnice, uključujući i ovaj obrazac „od marke“, pa onda i na svaku uplatnicu provizija. Pare ispadaju k'o da hodam poderanih džepova. Sve što je plaćeno ne vrijedi ni peti dio nametnute cijene, ali se situacija nauštrb studenata koristi jer diplomu trebamo imati i fizički. Sve po principu da bi se naplatilo, ne i da bi se isplatilo.
Matea Miličević iz Bugojna magistrantica je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu na smjeru sigurnosnih i mirovnih studija, gdje je završila i dodiplomski studij. Ranije je radila kao fitness instruktorica, a sada je policajka u Specijalnoj policijskoj jedinici Federalne uprave policije. U razgovoru za „Karike“ ističe da ju je ljubav prema policijskom pozivu dovela na ideju da konkurira za trenutno radno mjesto. „Prosto sam sebe vidjela kao policajku, spojila sam ideju o ovom časnom pozivu i sport. Baš u tom spoju sam osjetila ogromnu motivaciju i neumorno izlazila na konkurse. Kada je objavljen prvi konkurs za Specijalnu policijsku jedinicu, definitivno sam znala da je to moj život i jedino što želim da radim“, priča Matea Miličević.
Visoko godišnje posjeti više stotina turista iz cijelog svijeta, pa ako ste jedan od njih onda već znate zašto trebate ponovo doći, a ako niste, u nastavku vam donosim razloge zbog kojih ćete sigurno poželjeti posjetiti ovaj grad. Mislim da ne postoji nijedan stanovnik Bosne i Hercegovine koji nije čuo razne priče o piramidama u Visokom. Postojale piramide ili ne, jedno je sigurno, imamo odličan turistički potencijal. Iz kojeg god pravca da ulazite u grad, nemoguće je da ne primijetite ono zbog čega ste stigli. Brdo Visočica na čijem se vrhu nalaze ostaci kraljevskog grada Visoko plijeni pažnju i zaista već odmah svojim oblikom podsjeća na piramidu. Ona je poznata kao piramida Sunca, ali po navodima Semira Osmanagića postoje još tri.
Svakodnevno smo izloženi nepravdi, kriminalu, korupciji, problemima u zdravstvenom sektoru. Takvi problemi su neizostavni i u Tuzlanskom kantonu, gdje nepravda iz dana u dan neprestano raste. Malo je onih koji će svoj glas podignuti i usuditi se nadjačati nepravdu. Ipak, u Tuzli je osnovan građanski pokret mladih koji želi uspostaviti pravedan sistem – Karton revolucija. Adi Selman, glavni i odgovorni čovjek pokreta, govori za Karike.ba i pojašnjava šta predstavlja „Karton revolucija“ i otkud ideja za osnivanje iste.
„Nositi hidžab uvijek je bio svojevrsni izazov, ali ga nisam bila svjesna prve četiri godine nakon što sam se odvažila na ovaj korak. Naime, s obzirom da sam išla u medresu, svi smo bili 'isti' i nikada se nisam osjećala drugačije u bilo kojem smislu, ali po završetku srednje škole čovjek više primijeti poglede, usputne komentare ili dobacivanja.“ – počinje za Karike.ba svoje prisjećanje na dane početka borbe s odlukom o nošenju hidžaba asistentica na Filozofskom fakultetu Selma Hodžić. Ističe da su je na njenom putu života s hidžabom pratile brojne neprilike. „Na određenim poslovima posmatrali su me drugačije. Neki od šefova su govorili da radim sjajno, ali da imam 'ograničenja' koja mi smetaju, misleći na moju mahramu.
Vjerujem da smo svi nekada, naročito kao klinci, maštali o budućnosti. Ne samo da smo maštali, nego smo i zacrtavali ciljeve na karti maglovitih prilika. Ali one nam tada nisu bile u magli, naprotiv. Suncem obasjane, jasno vidljive ideje, bile su ucrtane u mapi po kojoj je preostalo samo hodati do uspjeha. A onda se desilo? Ništa. Jedno veliko ništa ili nekoliko malenih svašta, koji su nam udarili kontre posred čela i one zacrtane mape, jer život je imao neki svoj plan.
10.septembar se obilježava kao Svjetski dan prevencije suicida. Jednom kad se samoubistvo dogodi mediji imaju ulogu ne samo obavijestiti javnost što se dogodilo, nego i osvijestiti publiku o određenom problemu i kako ga riješiti. Način na koji mediji izvještavaju o slučajevima suicida može potaknuti ili spriječiti oponašanje suicidalnog ponašanja. U nastavku pročitajte intervju sa psihologinjom Nerminom Vehabović-Rudež o razlozima zbog kojih se mladi odlučuju ili pomišljaju na suicid te načinima na koje možemo pomoći sebi ili ljudima iz svog okruženja.
Imao sam nekih četiri-pet kada sam shvatio da sa svojim ocem, ma koliko ga volio, kako to samo dijete zna, nemam mnogo zajedničkih osobina. Osim lika, za koji su ljudi uvijek govorili da ga dijelimo, ni moja rana interesovanja i hobiji, a kasnije ni razmišljanja i svjetonazori se nisu poklapali s onima koje je on imao. Ipak, iako sam to jako rano naučio i naizgled prihvatio, svaki put sam iznova upadao u istu zamku – pokušavao sam mu približiti svoje stavove i omekšati njegove rigidne poglede na neke osnovne stvari, oko kojih, mislio sam, svi moramo biti složni. Sva moja nastojanja da to učinim završavala su uvijek na potpuno isti način. Nerazumijevanjem, koje bi dovelo do povišenih tonova i koje bi ubrzo preraslo u pravu svađu i salve uvreda prema meni. Nakon toga, obećao bih sebi da više neću pokušavati i da ću svoja uvjerenja, želje i strasti držati samo za sebe. Ali, svaki put bih se iznova prevario, zaboravio i proces se ponavljao. Sedmicama, mjesecima, godinama. A, za to vrijeme, razlike među nama su samo postajale veće, a nas dvojica sve udaljeniji, iako zbog agresivnosti moje bolesti fizički nikad bliži, jer sam postao poluovisan o njemu. Valjda je to bilo i posve očekivano, kao i u bilo kojem odnosu u kojem se problemi ne iskomuniciraju na vrijeme, nego, umjesto toga, nemilosrdno guraju pod tepih.
Abdallah Salhab ili, kako ga prijatelji zovu, Ale, je dvadesetčetverogodišnji doktor, student stomatologije, specijalizant maksofacijalne hirurgije, muzičar, pisac... Rođen je u Palestini, gdje je živio do svoje 13. godine kada se preselio u Saudijsku Arabiju i, naposlijetku, sa svojom porodicom došao u Bosnu i Hercegovinu s vjerom u bolje sutra. Dok mnogi mladi odlaze iz naše domovine, ovaj perspektivni mladić je BiH vidio kao slobodnu zemlju u kojoj može da ostvari svoje snove i živi život punim plućima.
Simone de Beauvoir je izjavom „Ženom se ne rađa, ženom se postaje.“ ukazala na činjenicu da žena poimanje sebe kao pripadnice ženskog spola dobiva pod uticajem okoline, te da su žene u patrijarhalnoj sredini predstavljene kao „drugi spol“, sporedan u odnosu na muškarca. De Beauvoir je još 1949. godine ukazala na ogroman značaj uticaja društva na formiranje kalupa u koji se svaka žena, da bi bila smatrana „pravom ženom“, mora uklopiti. Međutim, danas je vidljivo kako patrijarhalno društvo ne nameće šablon ponašanja i očekivanja samo ženama, već i muškarcima. O tome kako se toksični muškarac ne rađa, već se takvim muškarcem postaje, razgovarali smo s novinarom N1 televizije, urednikom i voditeljem emisije „Izvan okvira“ i autorom publikacije „Kritika toksične muškosti“, Nikolom Vučićem.






















