Vjerujem da smo svi nekada, naročito kao klinci, maštali o budućnosti. Ne samo da smo maštali, nego smo i zacrtavali ciljeve na karti maglovitih prilika. Ali one nam tada nisu bile u magli, naprotiv. Suncem obasjane, jasno vidljive ideje, bile su ucrtane u mapi po kojoj je preostalo samo hodati do uspjeha. A onda se desilo? Ništa. Jedno veliko ništa ili nekoliko malenih svašta, koji su nam udarili kontre posred čela i one zacrtane mape, jer život je imao neki svoj plan.

Imao sam nekih četiri-pet kada sam shvatio da sa svojim ocem, ma koliko ga volio, kako to samo dijete zna, nemam mnogo zajedničkih osobina. Osim lika, za koji su ljudi uvijek govorili da ga dijelimo, ni moja rana interesovanja i hobiji, a kasnije ni razmišljanja i svjetonazori se nisu poklapali s onima koje je on imao. Ipak, iako sam to jako rano naučio i naizgled prihvatio, svaki put sam iznova upadao u istu zamku – pokušavao sam mu približiti svoje stavove i omekšati njegove rigidne poglede na neke osnovne stvari, oko kojih, mislio sam, svi moramo biti složni. Sva moja nastojanja da to učinim završavala su uvijek na potpuno isti način. Nerazumijevanjem, koje bi dovelo do povišenih tonova i koje bi ubrzo preraslo u pravu svađu i salve uvreda prema meni. Nakon toga, obećao bih sebi da više neću pokušavati i da ću svoja uvjerenja, želje i strasti držati samo za sebe. Ali, svaki put bih se iznova prevario, zaboravio i proces se ponavljao. Sedmicama, mjesecima, godinama. A, za to vrijeme, razlike među nama su samo postajale veće, a nas dvojica sve udaljeniji, iako zbog agresivnosti moje bolesti fizički nikad bliži, jer sam postao poluovisan o njemu. Valjda je to bilo i posve očekivano, kao i u bilo kojem odnosu u kojem se problemi ne iskomuniciraju na vrijeme, nego, umjesto toga, nemilosrdno guraju pod tepih.