Nindža, zaostala, bezgrešna ili nepropisno pokrivena – lične priče žena s hidžabom u BiH

Četiri žene u priči Selme Karić govore o svom iskustvu života s hidžabom u bh. društvu koje još uvijek ne gleda u potpunosti blagonaklono na ovaj izbor žena.

„Nositi hidžab uvijek je bio svojevrsni izazov, ali ga nisam bila svjesna prve četiri godine nakon što sam se odvažila na ovaj korak. Naime, s obzirom da sam išla u medresu, svi smo bili ‘isti’ i nikada se nisam osjećala drugačije u bilo kojem smislu, ali po završetku srednje škole čovjek više primijeti poglede, usputne komentare ili dobacivanja.“ – počinje za Karike.ba svoje prisjećanje na dane početka borbe s odlukom o nošenju hidžaba asistentica na Filozofskom fakultetu Selma Hodžić. Ističe da su je na njenom putu života s hidžabom pratile brojne neprilike. „Na određenim poslovima posmatrali su me drugačije. Neki od šefova su govorili da radim sjajno, ali da imam ‘ograničenja’ koja mi smetaju, misleći na moju mahramu.

Problem je samo što to nikada nisu rekli meni u lice, pa i nisam mogla da se izborim s time. To su više bile usputne priče i komentari na sastancima s drugim kolegama i kolegicama. To je kod mene izazvalo razočaranje, ljutnju, pa čak i propitivanje same sebe, svojih mogućnosti i sposobnosti.“ Međutim, za Selmu Hodžić razlozi nošenja hidžaba nadilazili su sve negativne komentare. Prate je i danas neke pozitivne predrasude, koje su, prema njenim riječima, i dalje – predrasude. „Ljudi misle da moramo uvijek biti bezgrešne, da nam se ne priliči ljutiti, da nam je strpljenje glavna karakterna osobina i da se sve izvan toga ne uklapa u sliku pokrivene djevojke. Ipak, mislim da trebamo razumjeti da smo svi različiti i da je u tome zapravo i ljepota postojanja.“

Pokrivena žena na nemjestu

Bh. rediteljici Nejri Latić-Hulusić nedavno je zabranjeno kupanje u burkiniju na Panonskom jezeru u Tuzli. Naime, prema Pravilniku kućnog reda kupanje u burkiniju nije dozvoljeno iz higijenskih razloga. U razgovoru za Karike.ba Nejra otkriva kako je to ući u profesionalni svijet i život kao pokrivena žena. Inače, brojni ljudi daju sebi za pravo da komentiraju Nejrin način pokrivanja i vjeruju da kao pokrivena žena nije ni trebala da se nađe na „nemjestu“. To su mjesta, kako ističe rediteljica, za koja su neki ljudi dali sebi za pravo da određuju da li neko ljudsko biće tu pripada. „Takve zidove pokrivena žena u mojoj profesiji i sličnim poslovima koji iziskuju svakodnevnu komunikaciju s različitim ljudima osjeća s dvije strane.

Nejra Latić-Hulusić, privatna arhiva

Jedna strana su oni koji vjernike ukupno smatraju manje inteligentnim bićima, pa onda zatucanima, pa onda zamišljaju da svi vjernici imaju neku tajnu privatnu agendu koju sprovode na svojim radnim mjestima. Ta strana daje sebi za pravo da tumači tuđe vjerske propise i intimu duhovnosti te otvoreno vrijeđa pitajući se šta ja radim na mjestima gdje me takvi, ‘normalni’ i ‘otvoreni’ ljudi mogu sresti. Zašto ne živim negdje izolovano, egzotično i orijentalno, tamo gdje im neću smetati i tamo odakle im ne mogu svojom pojavom izazvati osjećanja nelagode i preispitivanja ustaljene i naučene paradigme i mišljenja. S druge strane, postoje zidovi koji su auto-diskriminatorni u vjerskim zajednicama, a dolaze od tumača i onih koji sebi daju za pravo da me time što sebe smatram vjernicom uvlače u svoje grupe i podgrupe i nameću mi svoja pravila. Takvi onda pitaju šta ja uopšte radim van kuće, preispituju moj moral, cijene moju vjeru po dužini rukava, ograđuju se javno od mene kao članice njihove vjerske skupine iako se nikada nisam oglasila ni u čije ime osim i jedino u svoje.“

Svako je insan za sebe

Bh. rediteljica Nejra smatra da trebamo razmišljati u skladu s vremenom i stoljećem u kojem živimo. Najteže je objasniti ljudima da je svako insan za sebe te da kao takav ima razna prava koje treba i mora ostvariti ne ugrožavajući zakone i druge ljude. „Najteže je objasniti i jednoj i drugoj strani da ih se moj ormar, moja kosa, moji rukavi i moj kupaći kostim u najmanju ruku ne tiču, a ako ćemo ozbiljno, nemaju ni zakonski pravo raspravljati u 21. stoljeću u sekularnoj zemlji koliko se to neka žena otkrila ili pokrila. A upravo se to dešava svakodnevno s obje navedene strane i to je paradigma mišljenja koju treba mijenjati od feministica i feminista i sekularista koji su zaostali na teorijama iz pedestih godina prošlog vijeka, do patrijarhata koji porobljavaju žene koristeći se religijom. Moramo ući u 21. stoljeće mišljenja!“

Nejra Latić-Hulusić, privatna arhiva

Kruna na glavi

Studentica Filozofskog fakulteta u Sarajevu Elmina Eminović-Jusufović, na korak stavljanja, kako sama kaže, krune na glavu, odlučila se još u vrijeme kada pojam hidžab i nije bio poznanica u njenom rodnom mjestu. „Dešavalo se da dok prolazim gradom dobijam razne komentare, kao što su bula, svemirac, nindža, zaostala i drugi. Dešavalo se da ljudi bukvalno pljunu na mene dok prolazim. Nisam se puno obazirala, uvijek sam smatrala da s tim ljudima ne postoji put za razgovor. Sve to me izgradilo u osobu kakva sam danas, učvrstilo moje vjerovanje i moju ljubav prema hidžabu.“ – ističe Elmina za naš magazin.

Pored svih usputnih i prolaznih dobacivanja, Elmina je mnogo puta, kako sama kaže, gubila prilike za posao i dobijala povratne informacije pune odbojnosti od strane osoblja nekog kafića ili butika. „Sve to zbog mahrame“ – kaže ona. Iako negativna strana mnogo više zna da povrijedi, Elmina se prisjeća i mnoštva lijepih iskustava, poštovanja od strane osoba druge vjerske opredijeljenosti koje su bile zadivljene njom i njenom mahramom. „I koliko god bilo loših ljudi, onih dobrih je duplo više. Kad gledaš očima punim razumijevanja i ljubavi, i oni koji ti žele zlo, u tebi ne bude mržnju nego žalost. Ljudima treba prilaziti na lijep način, ma kakvi oni bili.“

Elmina, privatna arhiva

Ni hendikep ni prednost u poslu

I u novinarstvu nošenje hidžaba može biti prepreka pri zapošljavanju. Međutim, postoje i novinske kuće koje daju prednost ženama s hidžabom ili ih posmatraju ravnopravnima. Jedna od rijetkih je televizijska kuća Al Jazeera. Arduana Pribinja, voditeljica ove televizijske kuće, podijelila je s nama svoje iskustvo nošenja hidžaba. „Cijeli život se borim da budem prihvaćena i shvaćena kao sve druge kolegice, bez obzira na njihov odabir odjeće. Nikada maramu nisam shvatila kao hendikep niti kao prednost u poslu. Sve situacije u kojima me neko drugačije pozicionirao zbog toga što sam pokrivena, ignorišem. Žene s hidžabom moraju biti jednako tretirane i ja se svojim primjerom za to zalažem. Ne smijemo od sebe praviti žrtve. Ako želimo da budemo tretirane jednako, tako se moramo i postaviti a ne isticati našu posebnost, bilo kog oblika, očekujući neki poseban senzibilitet. To je moj stav.“ – rekla je Arduana.

Arduana Pribinja, izbor @Arduana Pribinja Twitter page

Ne predmet diskriminacije nego lekcija i primjer poslušnosti Stvoritelju

Ipak, nije sve tako crno, postoji i mnoštvo svijetlih primjera žena s hidžabom. Jedna od njih je i Nejra Borovačkić-Abadžić koja nije imala priliku susretati se s diskriminacijom. „Moram priznati da za godinu dana otkako nosim najljepšu krunu nisam osjetila neku izraženu diskriminaciju što je vjerujem rijedak slučaj, jer svakodnevno nas mediji bombarduju o naslovima i člancima o diskriminaciji žena pod hidžabom. Svakako da sam često osjetila upadljive i nimalo ugodne poglede na javnim mjestima kada se pojavim s mahramom, a najčešće bi to bilo kada obučem crnu haljinu i stavim crnu mahramu, mislim da se ljudi toga plaše.“ – rekla je kroz smijeh i nastavila: „Izdvojila bih samo jednu situaciju u kojoj sam se osjetila baš diskriminisano, a to je na kursu njemačkog jezika kada mi je jedna od učesnica rekla da ne trebam osjećati nikakve privilegije samo zato što sam pokrivena.

Vjerovatno se osjećala manje vrijednom zbog poštovanja i načina na koji su me drugi gledali, a i samim time i poštovali. Kada govorim o poštovanju, voljela bih spomenuti neke od situacija gdje osjetim posebnu ljepotu od strane drugih ljudi, prilikom prelaska ulice vozači me odmah puštaju da pređem istu, u marketu na kasi, prilikom ulaska u javni prijevoz te u mnogim drugim situacijama. Hidžab je farz, obaveza svake muslimanke data od Gospodara i ne bi trebao biti predmet diskriminacije nego lekcija i primjer poslušnosti Stvoritelju.“

Ličnost i ljudskost prije svega

Ova tema je uvijek aktuelna, iako joj se pridaje jako malo značaja. Svaki vid diskriminacije trebamo stavljati u fokus i što više govoriti o njemu. Čestim pričanjem o diskriminaciji bilo kakvog tipa podižemo svijest kod ljudi i na taj način možemo smanjiti utjecaj iste na život ljudi oko nas. Vjersko obilježje žene, u ovom slučaju muslimanke, ne treba biti predmet diskriminacije ni procjenjivanja nečije ličnosti i ljudskosti, a žene s hidžabom trebaju biti tretirane jednako kao i svi drugi, za što se moje sagovornice svaka na svoj način i zalažu.

Najčitaniji tekstovi

Izdavanje diplome na Univerzitetu u Sarajevu košta bezobraznih 231 KM
Upoznajte Muhu, novu zvijezdu domaće muzičke scene
Deset važnih lekcija serije The Handmaid’s Tale o kojima bismo trebali razgovarati
Iza duge: priče, životi i stvaranje LGBTQI+ osoba, njihovih porodica i saveznika/ca – POZIV ZA UČEŠĆE U PROJEKTU
Ne sudi knjizi po guzici
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Tamara Tanjević, školska psihologinja: „Djecu možemo učiti o empatiji pokazujući da ih razumijemo“
KVIZ – Provjeri svoje znanje o pravima žena
Haruna Bandić, bh. booktuberka: Književnost je intrigantna, mijenja nas iznutra, iznova
Call centri: ZA ili PROTIV?
More Stories
Želim da mojom zemljom i dalje teku divlje rijeke