Do 25. godine završiti fakultet, do 30. imati stabilan posao i vezu. Kreditno zadužen ili ne, ali posjedovati makar auto ili stan, a onda na red dolaze porodica i djeca… Ili ne baš?
Vjerujem da smo svi nekada, naročito kao klinci, maštali o budućnosti. Ne samo da smo maštali, nego smo i zacrtavali ciljeve na karti maglovitih prilika. Ali one nam tada nisu bile u magli, naprotiv. Suncem obasjane, jasno vidljive ideje, bile su ucrtane u mapi po kojoj je preostalo samo hodati do uspjeha. A onda se desilo? Ništa. Jedno veliko ništa ili nekoliko malenih svašta, koji su nam udarili kontre posred čela i one zacrtane mape, jer život je imao neki svoj plan.
Kad se ne desi ništa, shvatiš sve.
Šta se desi kad se ne desi ništa od očekivanog? Rekla bih da se desi život, jer tamo gdje prestanemo planirati, gdje prestanemo misliti, crtati i ispisivati obrise nekog života koji postoji samo u našoj glavi, tamo se desi spontanost. A od nje sve krene.
Jednoga dana zaigranom dječaku slučajno je ispala lopta u blato. Podigao ju je i vidio obrise kontinenata, dodao je malo boje i napravio svijet. A onda su se bakterije slučajno naselile. Razvijao se neki čudni mali svijet, koji je prerastao svoje kapacitete slučajnim svakodnevnim kombinacijama ljudi. U tom svijetu sreli smo se vi i ja i napravili priču, koja se ne bi desila da jednoga dana jednom zaigranom dječaku nije slučajno ispala lopta. Desi se da iz okolnosti nastanu ljubavi, ideje, vizije, da iz sadašnjeg bljeska zvijezde padalice ugledaš svijetlu budućnost. A nekada se desi i potpuni mrak, ma koliko mi računali na svjetlost. Ali u tome i jeste stvar. Kad se ne desi ništa, shvati se sve.
Na peronu planova najduže se čeka voz neostvarenih želja
Početkom prošle godine bila sam na drugom mjestu, u drugom gradu, drugoj vezi, poslu i životu. I, začudo, sve je izgledalo tako stabilno. Bila sam uvjerena da se neće promijeniti apsolutno ništa. Godinu dana kasnije promijenilo se sve.
Kocka je bačena, lopta je u vazduhu, a ja i dalje krajičkom oka vrebam gdje će pasti. Možda padne negdje u bijeli široki svijet, daleko od svega što znam. A možda mi padne tik ispred nogu. Nije ni važno gdje će više pasti, jer je samo čekam da se igram. A svima nam toliko nedostaje igra. U trenutku ispuštanja stvari iz ruku i čekanja na mjesto njihova pada, baš tu, u tom lebdećem, neizvjesnom stanju, tu se dešava magija trenutka. I gadno su vas prevarili ako su rekli da se taj trenutak može isplanirati.
Od svih agendi i planova, ostao je samo jedan započet rokovnik. Dobijen za rođendan, ispunjen tek s odgovorima na nekoliko životnih pitanja. A činjenica je da odgovori ionako neće biti moji, jer šta se desi kad se ne desi ništa? Jednostavno se desi čekanje. Desi se čežnja. Desi se jedan osmijeh samom sebi i desi se prilika.
Na peronu planova najduže se čeka voz neostvarenih želja. Zato bolje pomalo s njima. U životnom lunaparku vožnje su mnogo bolje. Vrte te u visine, čine da ti srce preskače i navode da se u automobilima sudaraš. Jer kad izađeš iz lunaparka ostaje utisak da se desilo nešto. A vjerovatno nisi očekivao ništa.
U osnovnoj školi učeni smo da planiramo koju ćemo upisati srednju. U srednjoj je glavna tema fakultet ili zaposlenje. Nakon toga je očekivanje da se radi na privatnom planu i konkretizuje veza ili brak. Ako se ne zadužite u banci, zadužićete se s očekivanjima kod porodice ili društva, a tu su vam tek kamate velike. I u trenu treptaja oka, imaćete iza sebe potrošeno pola života. A možda je to čak i život cijeli? Jer ono što smo mi očekivali od godina, godine nisu možda mogle dati nama.
Šta ako život završi baš onda kada ste vi našli vremena da ga živite?
Eto, onda valjda dobijete odgovor na pitanje šta se desi kad se ne desi ništa od očekivanog, jer jednom kada vam se izlistaju stranice života, propuštene prilike budu podvučene markerom. A oni vaši iluzorni planovi, ideje i misli ostaju samo mrlje na lopti, koja je već ranije ispala iz dječakovih ruku.
A iz blata su nastali neki novi svjetovi. Pitanje je glavno jeste li propustili igru, jer, kako mi je nedavno rekao jedan veliki dječak, najvažnije u životu je ozbiljno se zajebavati.
