Priče dječaka koji je više od svega htio da pogleda jednu utakmicu sa svojim starim.
Imao sam nekih četiri-pet kada sam shvatio da sa svojim ocem, ma koliko ga volio, kako to samo dijete zna, nemam mnogo zajedničkih osobina. Osim lika, za koji su ljudi uvijek govorili da ga dijelimo, ni moja rana interesovanja i hobiji, a kasnije ni razmišljanja i svjetonazori se nisu poklapali s onima koje je on imao. Ipak, iako sam to jako rano naučio i naizgled prihvatio, svaki put sam iznova upadao u istu zamku – pokušavao sam mu približiti svoje stavove i omekšati njegove rigidne poglede na neke osnovne stvari, oko kojih, mislio sam, svi moramo biti složni. Sva moja nastojanja da to učinim završavala su uvijek na potpuno isti način. Nerazumijevanjem, koje bi dovelo do povišenih tonova i koje bi ubrzo preraslo u pravu svađu i salve uvreda prema meni. Nakon toga, obećao bih sebi da više neću pokušavati i da ću svoja uvjerenja, želje i strasti držati samo za sebe. Ali, svaki put bih se iznova prevario, zaboravio i proces se ponavljao. Sedmicama, mjesecima, godinama. A, za to vrijeme, razlike među nama su samo postajale veće, a nas dvojica sve udaljeniji, iako zbog agresivnosti moje bolesti fizički nikad bliži, jer sam postao poluovisan o njemu. Valjda je to bilo i posve očekivano, kao i u bilo kojem odnosu u kojem se problemi ne iskomuniciraju na vrijeme, nego, umjesto toga, nemilosrdno guraju pod tepih.
Alija, sine, mene te gluposti ne zanimaju, zašto mi to pričaš?
U mom odraslom životu, danas, postoji mnogo bitnijih i većih razlika, ali meni kao dječaku naša najvažnija razlika i ono što mi je tada ubjedljivo najviše smetalo bilo je to što on nije podnosio fudbal. Od svojih prvih spoznaja o svijetu, zavolio sam taj sport i želio sam da i moj otac, kojeg sam na silu obožavao i od kojeg sam u inat svakoj logici i tadašnjim dešavanjima pravio svog Supermana, dijeli tu ljubav sa mnom. Želio sam mu pričati o utakmicama koje sam gledao tog vikenda, o sličicama koje sam skupio i onima koje mi nedostaju… ali svaki moj pokušaj bio bi prekinut rečenicom: „Alija, sine, mene te gluposti ne zanimaju, zašto mi to pričaš?“ Danas, mogu da razumijem njegovu prezaposlenost i brige koje su ga tada mučile, ali djetetu od pet, sedam ili osam godina, tim riječima rušite svijet.
A, je li, sine, za šta to igramo večeras?
22. 6. 2014. pamtiću dok postojim. Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine sudjelovala je na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, svom prvom od osnivanja, a u cijeloj državi zavladala je opšta euforija. Poraženi smo od Argentine (2-1), ali oči cijele nacije bile su usmjerene na sljedeću utakmicu, onu protiv Nigerije, gdje bi sve osim poraza značilo nastavak nade u prolazak u 1/8 finala. To je bio san cijele nacije, a i u mojoj kući su se počele događati čudne stvari. Stvari koje samo par dana prije nisam mogao ni da sanjam. Moj otac, automehaničar i zakleti neprijatelj fudbala i svega što ima veze s loptom, sada je pokazao interesovanje i jednom rečenicom ponovo probudio dječaka u meni, koji je od svega više želio pogledati utakmicu sa svojim starim.
Pitao me samo: „A, je li, sine, za šta to mi igramo večeras?“ I to je bilo to. Ali, meni ništa više nije ni trebalo. Bio sam sretan.
Moja sreća, baš kao i nada našeg tima u prolaz dalje, nije dugo trajala.
Utakmica je počela, na terenu nismo dobro stajali, ali smo držali aktivan rezultat. Međutim, moj tata je od početka bio još nervozniji od mene i dobro sam poznavao tu boju glasa – spremao se novi konflikt. Kroz cijelo prvo poluvrijeme izbjegavao sam „nagazne mine“ koje kao da mi je namjerno postavljao. Bilo je očito da se kaje što je pristao da gleda utakmicu sa mnom, da mrzi svaki njen minut, ali zbog mene ne želi da odustane. Šta se događalo na terenu, svima je manje-više poznato, čak i onima koji o fudbalu ne znaju ništa. Dali smo gol, ali novozelandski sudac nije bio raspoložen za pravdu te večeri, pa je podigao zastavicu i označio ofsajd koji nije postojao.
Da, gospodine O’Leary, još boli to što ste sa svojim pomoćnicima napravili. Nakon tog gola, atmosfera u kući postala je nepodnošljiva, a kada je postalo potpuno jasno da ćemo upisati i drugi poraz i matematički otpasti iz svih kombinacija za prolaz dalje, sukob, najgluplji sukob ikad iz najglupljeg razloga ikad je eskalirao. Razlike u viđenju događaja na fudbalskom terenu u dalekom Brazilu pretvorile su se u lični sukob, puno veći i od fudbala, reprezentacije i Brazila. Ponovo sam bio mali dječak kojem su se kao staklo razbile najljepše iluzije i snovi. Ono što ja tada nisam znao je da je on imao velikih problema ranije na poslu i da sam poslužio kao idealan sparing partner za iskaljivanje bijesa kojim su ga napunili neki drugi ljudi.
Ko igra? Velež? Ajde, gledaću i ja s tobom.
Od tog nemilog događaja prošlo je sedam godina. Po našem starom, obiteljskom običaju, nikada nisu uslijedila nikakva objašnjavanja, komunikacija ni izvinjenja, ali se nekako podrazumijevalo da smo u redu i da je to sada posve nevažno. I zaista je bilo, sve dok ponovo ne bi nastupila neka fudbalska groznica, koja bi me zahvatila, a ne bih imao s kim da je podijelim, iako sam i dalje to žarko želio. A onda je došao još jedan datum, puno svježiji, ali i puno draži. Ponovo se igrao fudbal. Ovaj put je Velež iz Mostara, moj klub, gostovao u Atini, s realnim šansama za prolaz dalje protiv moćnog AEK-a, favorizovanog po svim mogućim parametrima. Pripremao sam se, kao i svaku noć od te neprežaljene Nigerije, da utakmicu gledam sam, dok otac izmišlja jedan posao za drugim, kako ne bi morao da gleda. Ipak, na moje veliko iznenađenje, ali u nekoj mjeri i strah, odlučio je ostati uz televizor. „Ko igra? Velež? Ajde, gledaću i ja s tobom.“ Pažljivo sam osmotrio njegovo lice. Oči mu ovaj put nisu odavale onaj bijes, a ni u glasu nije bilo onog nemira kojeg sam i poslije sedam godina tako dobro pamtio. Utakmica je tekla tačno kako smo priželjkivali. Velež je na kraju, nakon jedanaesteraca, uspio slaviti i proći dalje. Bio sam presretan, jer sam to čekao jako dugo. Ali, zbog nečeg sam ipak bio malo sretniji, jer sam to čekao čak i duže.
Moj otac mi je ispunio želju staru više od dvije decenije – pogledao utakmicu sa mnom u potpunom miru i bez nervoze koja nije bila vezana za rezultat, a kada je sve bilo gotovo zagrlio me i rekao: „Čestitam, sine! Znam koliko ti ovo znači.“ Svjestan sam da je on u toj rečenici mislio na samu pobjedu i fudbal, ali imam pravo prevesti te riječi sebi onako kako ja želim.
Hvala ti, stari, znači mi. Previše.
