Razgovor Merime Mustafić s Nikolom Vučićem o njegovoj knjizi „Kritika toksične muškosti“
Simone de Beauvoir je izjavom „Ženom se ne rađa, ženom se postaje.“ ukazala na činjenicu da žena poimanje sebe kao pripadnice ženskog spola dobiva pod uticajem okoline, te da su žene u patrijarhalnoj sredini predstavljene kao „drugi spol“, sporedan u odnosu na muškarca. De Beauvoir je još 1949. godine ukazala na ogroman značaj uticaja društva na formiranje kalupa u koji se svaka žena, da bi bila smatrana „pravom ženom“, mora uklopiti. Međutim, danas je vidljivo kako patrijarhalno društvo ne nameće šablon ponašanja i očekivanja samo ženama, već i muškarcima. O tome kako se toksični muškarac ne rađa, već se takvim muškarcem postaje, razgovarali smo s novinarom N1 televizije, urednikom i voditeljem emisije „Izvan okvira“ i autorom publikacije „Kritika toksične muškosti“, Nikolom Vučićem.
Niko nije „više“ niti „manje“ muškarac
Na naše pitanje odakle ideja za pisanje publikacije „Kritika toksične muškosti“, Nikola je naveo da je i on jedan od onih kojima je pandemijska kriza bila poticaj za produktivan rad. Spomenuo je da je prethodnica publikaciji zapravo bilo njegovo intenzivno istraživanje kulturološkog karaktera življenja na našem podneblju: „Postavljao sam pitanja na koji način naša kultura i naša kulturna uvjerenja formiraju načine na koji postajemo muškarcima ili ženama, zašto je naša kultura tako patrijarhalna i zbog čega živimo u uvjerenju da je benevolentni seksizam korektan.“ Istakao je da se početkom pandemije javila želja za izradom publikacije koja bi pomogla ženama i muškarcima da bolje razumiju koncept toksične muškosti:
„Na samom početku pandemije COVID-19, donio sam odluku da krenem u jedan proces izrade publikacije koja bi pomogla ženama i muškarcima da bolje razumiju koncept toksične muškosti, kako se muškost formira, da nije Bogom dana, i da niko nije ‘više’, a neko ‘manje’ muškarac.“
S obzirom na to da je „Kritika toksične muškosti“ Nikolina prva knjiga, rekao je da su reakcije čitatelja i čitateljki uglavnom pozitivne i da ga je razveselio pozitivan feedback, naročito od strane mladih ljudi iz regiona, koji su mu se u više navrata zahvalili što je svojom prvom knjigom otvorio upravo temu koja se tiče toksične muškosti.
Definirati „toksičnu muškost“
Kada smo pitali Nikolu šta za njega znači sintagma „toksična muškost“ i koje je njeno uporište, odgovorio je da je njeno uporište znanstveno. „Prilikom definiranja toksične muškosti ja se uvijek najprije pozovem na Terryja Allena Kupersa, znanstvenika koji je jako puno citiran, i koji je ovoj sintagmi zaista dao znanstveni značaj jer je kroz nju istraživao barijere kod muškaraca u tretiranju mentalnog zdravlja. Ovaj znanstvenik toksičnu muškost određuje kao skup društveno nazadnih maskulinih karakteristika koje služe kako bismo podstrekivali dominaciju, degradiranje žena, agresiju iz obijesti i homofobiju, a ja bih dodao i seksizam.“ Prema tome, toksična muškost je ono što susrećemo u našoj svakodnevici, u školama, na poslu, u popularnoj kulturi, i to je jedna, kako to Nikola navodi, „iskonstruirana verzija muškosti s kojom nije moguće voditi argumentiran dijalog“.
Ističe da je potrebno o sintagmi toksične muškosti znati najmanje to da je muškost društveni konstrukt i da o toksičnoj muškosti trebamo govoriti imajući to na umu, jer iz toga proizilazi razumijevanje da muškost nije biološki konstrukt, te da je, prema tome, promjenljiva kategorija. Na pitanje da li smatra da u najvećoj mjeri muškarci u našoj zemlji imaju problem sa shvatanjem sintagme „toksična muškost“ i negativnim posljedicama koje ona nosi, Nikola je dao potvrdan odgovor.
„Neki muškarci se plaše identificirati i s feminizmom i s idejama rodne ravnopravnosti jer misle da će ih se zbog toga isključiti, da će ih neki prozvati manje muškarcima. Iz istog razloga neki muškarci bježe od kritičkog odnosa prema toksičnoj muškosti.“
Istraživanje i pisanje „Kritike toksične muškosti“
Nikola je naveo da jedan od problema na Balkanu predstavlja to što je termin „toksična muškost“ relativno nov, dok se na Zapadu taj termin upotrebljava već godinama u javnom prostoru, naročito nakon pokreta „Me Too“. To dovodi do zaključka kako na Balkanu manjka opširnih i detaljnih radova na temu toksične muškosti, njenih uzroka i posljedica. Za pisanje svoje prve knjige, Nikola kaže da se prilikom izbora znanstvene i stručne literature odlučio konsultovati sa znanstvenim saradnicima, među kojima ističe Merimu Ejubović, kao i australsku profesoricu, jednu od najvećih znanstvenica iz ove oblasti, Raewyn Connell. Također je istakao da mu taj proces nije bio mukotrpan, iako se morao dodatno angažirati oko pronalaska literature, jer mu je istraživanje i pisanje o ovoj temi bilo veoma zanimljivo iskustvo, te da je pronašao vlastito zadovoljstvo u pisanju.
Negativne posljedice toksične muškosti
Posebno pitanje predstavlja način na koji toksična muškost negativno djeluje na muškarce, a na koji način na žene. Nikola je istakao da je glavna karakteristika toksične muškosti to što ona afirmira nasilje kao metodu za rješavanje problema: „Nasilje, bilo fizičko ili psihološko, prolaze ne samo žene, već i brojni muškarci, posebno oni na zubu tradicionalne ideologije muškosti. Govorim o rodno zasnovanom nasilju. Posljedice toksičnog maskuliniteta, evidentno, nisu samo sociološke, već i psihološke – kako po maskulinog subjekta, tako i po objekta performativa maskuline agresije, ali ne samo agresije, već i niza drugih štetnih karakternih svojstava društveno konstruirane muškosti bazirane na toksičnim ili hegemonijalnim normativima ponašanja.“
Pored sintagme toksična muškost, autor se bavio i terminima repatrijarhalizacije i retradicionalizacije, koje definiše kao radikalan bijeg u patrijarhat i tradiciju nakon 90-ih godina i ističe da je Socijalistička Federativna Jugoslavija imala drukčija kulturna nastojanja, od onih koje danas nameću etnonacionalističke elite. Spomenuo je i to da je pojam toksične muškosti blizak pojmu toksične politike kojoj godinama svjedočimo. Za Nikolu je toksična politika koja upravlja našim životima isto što i toksična muškost, odnosno nešto što je štetno, otrovno i, naposlijetku, autodestruktivno.
Svjesna i odgovorna muškost kao ideal
Ono što publikaciju „Kritika toksične muškosti“ čini specifičnom jeste da ona ne ostaje samo na kritici toksične muškosti, nego se detaljno bavi i mogućnošću prevazilaženja tog problema, pružajući široku lepezu maskulinih identiteta. Nikola je u vezi s tim naglasio:
„Vjerujem da tradicionalna ideologija muškosti ne mora biti sudbina dječaka koji dolaze, a ne mora biti sudbina ni zrelih muškaraca danas, ukoliko odluče raditi nešto na tome.“
Skrenuo je pažnju na to da ideologija toksične muškosti označava set propisanih i zabranjenih spoznaja o dječacima i muškarcima, te da, iako postoje razlike u pojedinim konstrukcijama muškosti, također postoje i uvriježeni standardi i očekivanja u društvu. Nadalje je to obrazložio sljedećim riječima: „Prisutna je uvriježena postavka standarda koja vlada velikim dijelom populacije, a uključuje: antiženstvenost, dostignuća, izbjegavanje pojave slabosti, kao i avanturizam, rizik i nasilje. Sve ovo kolektivno se odnosi na tradicionalnu ideologiju muškosti.“ Uzimajući u obzir da Nikola u svojoj publikaciji prepoznaje više vidova maskulinih identiteta, prirodno se postavlja pitanje koji bi zapravo mogao biti idealan, odnosno zdravi vid muškosti. Nikola je izjavio da ne bi pridavao značaj isključivo jednom vidu muškosti u odnosu na druge, jer su i muškarci ljudi. Međutim, naveo je da bi želio da muškarci jednostavno budu upravo to – malo više ljudi: „To znači da imaju empatiju, da suosjećaju s drugima, da razgovaraju, da primjećuju problem rodne diskriminacije… Mislim da bi nam svima mogao biti ideal, mislim na muškarce, jedna svjesna i odgovorna muškost.“
*Fotografije – Nikola Vučić, privatna arhiva i zvanična FB stranica Nikole Vučića
