Itake: kad povratak kući postane odlazak od nje

Itake (2020) je prvi roman Benjamina Bajramovića. Naslovom upućuje na grčki ep Odiseja, u kojem glavni istoimeni lik po povratku iz Trojanskog rata deset godina luta oko svoje rodne Itake. Arhetipske motive iz ovakvih i sličnih klasičnih djela pronalazimo u savremenoj književnosti, koja ih potom obrađuje na sebi svojstven način. Tako su i u Bajramovićevom romanu oni slobodno i kreativno smješteni u kontekst bosanskohercegovačkog društva 21. stoljeća.

Romanesknu radnju Itaka u zasebna četiri poglavlja pripovijedaju četiri različita pripovjedača, od kojih su prva tri ujedno i njegovi likovi – Maša, Nećko i Delboj. Zbog toga tri četvrtine teksta obiluju subjektivnošću, dok se u posljednjoj javlja glas sveznajućeg pripovjedača kao objektivna opozicija. Iako bi takva struktura na prvo čitanje mogla djelovati konfuzno, ona to nije jer naratori prate istu situaciju – svakodnevicu sarajevske, nezaposlene grupe mladih naglo prekida saznanje o odlasku u Njemačku jednog od njih (Jakov).

Odliv mozgova u fikciji spram fakcije

Bajramović je prvi bh. književnik koji obrađuje aktualni problem odlaska mladih s Balkana u zemlje Zapada. Realistična podloga doprinosi autentičnosti romana, ali i njegovoj angažiranosti. U Itakama transfer sposobne radne snage iz BiH (ali i drugih balkanskih država) svaki od likova doživljava drugačije: ekonomska situacija, problemi s roditeljima, odrastanje u postjugoslovenskom nacionalističkom sistemu, prekinuta prijateljstva te neostvarene ljubavi predstavljaju neznatnu količinu okolnosti s kojima se susreću pod besperspektivnim nebom.

Statističke brojke o danonoćnim prelascima državnih granica s kojima se često susrećemo u medijima u romanu dobivaju ljudsku dimenziju jer im je dodijeljena emocionalna i racionalna strana. Time fikcija postaje oruđe kojim autor čitaoce nastoji podsjetiti kako svaka jedinica u 5.000, 10.000 ili 15.000 predstavlja jednog čovjeka kojim Njemačka postaje bogatija, a BiH siromašnija.

Bosna, to je jedna dobra zemlja

Kada fikcija počne koristiti svoje oruđe na putu ogoljavanja fakcije, još ako to čini brutalno, iskreno i snažno, onda nam kao čitaocima preostaje samo slijeđenje njenih sigurnih koraka te suočavanje s onim što predočava.

U ovom romanu, zahvaljujući njoj, ništa nije skriveno: prijeratni televizor, poslodavac u Njemačkoj, propala diploma filozofije, ratni profiter, debela žena na studentskoj službi, pokvareni vodovod, turski vokabular, prosjak, beskućnik, džamija tokom džuma-namaza, pas lutalica, pijaca. Ne skriva se siromašna, prljava, propala Bosna s mladim ljudima koji svoje diplome proslavljaju u kafanama poput Delbojeve, kucajući čašama punim alkohola uz svađanja zbog dangubice, razočarenja, očaja te ogorčenosti kako nad svojim tako i nad životima (ne)poznatih lica iste im sredine.

Religijska katarza u postjugoslovenizmu

Bajramovićev fakcijsko-fikcionalni roman u određenim situacijama prelazi u dramu sukoba kako na razini pojedinca tako i na razini grupe – Maša se svađa s majkom, Nećko s ocem i Jakovom, Jakov sa svima. Iako je u fokusu cijelog romana isti događaj, ipak, zahvaljujući napetosti, tjeskobi, nelagodi i nesigurnosti likova, ali i tenzijama stisnutim u kratkim rečenicama, radnja nije nimalo monotona. Bunt protiv roditelja izazvan je vjerskim fanatizmom starije generacije, koja njime zataškava svoje nelegalno bogaćenje ratnim plijenom.

S druge strane, pojedini, poput Mašine majke, kroz spas i nadu u crkvi vide bježanje od stvarnih problema. Propovijedi koje takvi komunističko-religijski preobraćenici pokušavaju mladima približiti nisu tlo na kojem bi oni gradili svoj život budući da takva uvjerenja nužno doprinose očuvanju propasti bh. društva.

Fotografija preuzeta sa zvanične Facebook stranice Buybook Doo

Postojala je nada

Jakovljevu odluku Maša, Nećko i Delboj prihvataju s rezervom. Odbijanja njegovog poziva da mu se pridruže na putovanju popraćena su ismijavanjima s poslodavcem Herr Nurudinom kod kojeg će Jakov služiti kao konobar, a uz to raditi i u knjižari. To dodatno začinjava i Esin odlazak na rad u starački dom gdje će da briše guzice njemačkih penzionera. Tom konstatacijom Bajramović nas ponovo suočava s mogućom stvarnom pozadinom Mašinog, Nećkovog i Delbojevog jednoglasnog odbijanja napuštanja svoje države – niko od njih ne želi raditi ono što nijedan Nijemac neće.

Međutim, uzrok ismijavanju Jakova i njegovih ambicija (iza kojih se nalazi strah) krije se u nepriznavanju samima sebi da sistem države u kojoj žive neće osigurati radna mjesta dostojna njihovih sposobnosti. Zbog toga, takvim likovima nedostaje hrabrosti da zakorače tamo gdje možda ima neko suho, toplo mjesto za psa koji bi mahao repom od sreće.

Tamo i ovdje sve je jednaka iluzija

Konstantin Kavafi o Itaki u svojoj istoimenoj pjesmi piše:

Ona ti je dala divno putovanje.

Bez nje ne bi ni krenuo na put.

No ništa ti više ona nema dati.

A ako je siromašnom nađeš, znaj prevarila te nije.

Mudar kakvim si postao i s tolikim iskustvima

Shvatićeš već što Itake znače.

Bajramovićeva rečenica Žrtvujem Molohu slobode na kraju romana u slobodnom prijevodu glasila bi: Otisni se lađom u nepoznato. Ali i: Ako maše repom, ne znači da je pas uvijek sretan. Da je Odiseja ep o cilju, a ne o putovanju, zvao bi se Itaka jer – Obećana zemlja postoji samo za one koji nastavljaju vjerovati u nju jednako kao i kada naiđu na prvu, desetu ili stotu prepreku. Takve vjerničke duše spremne su i same poći prema Obećanoj zemlji ne znajući hoće li uspjeti ući u nju čak i ako sve na tom putu pobijede. S obzirom da obećane Njemačke ne donose za sve ista iskustva, ne mogu biti sigurnost ni garancija uspjehu jer čuda nisu moguća. Zato nije dobro obećavati, nego treba putovati, kako intertekstualno Bajramović upozorava kroz navedene stihove.

Ja ću biti sretan. Mi ćemo biti sretni.

Itake je roman o nama, mladim ljudima, koji u svojoj državi pokušavamo raditi posao koji volimo i za koji smo obučeni, a pritom biti plaćeni.

Da ovaj roman zaslužuje čitanje više, dovoljna je činjenica da je njegov autor bio dovoljno hrabar da u žarište književne scene jednostavnim, toplim i racionalnim jezikom upriliči sasvim novu temu. Učinivši nam je još bližom nego što je bila, ostaje nam da se zapitamo hoćemo li moći nositi breme sreće ako ona nekada negdje i dođe ili ćemo je ubiti zbog straha jer ne znamo šta će nam donijeti i odnijeti.

Naslovna fotografija: Benjamin Bajramović, privatna arhiva

Najčitaniji tekstovi

Izdavanje diplome na Univerzitetu u Sarajevu košta bezobraznih 231 KM
Upoznajte Muhu, novu zvijezdu domaće muzičke scene
Deset važnih lekcija serije The Handmaid’s Tale o kojima bismo trebali razgovarati
Iza duge: priče, životi i stvaranje LGBTQI+ osoba, njihovih porodica i saveznika/ca – POZIV ZA UČEŠĆE U PROJEKTU
Ne sudi knjizi po guzici
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Tamara Tanjević, školska psihologinja: „Djecu možemo učiti o empatiji pokazujući da ih razumijemo“
KVIZ – Provjeri svoje znanje o pravima žena
Haruna Bandić, bh. booktuberka: Književnost je intrigantna, mijenja nas iznutra, iznova
Call centri: ZA ili PROTIV?
More Stories
Čija si kad si tako ničija?