U četvrtak, osmog oktobra pandemijske dvije hiljade i dvadesete, one koja je trebala biti olimpijska godina, u Sarajevu je u Petrakijinoj ulici otvoren konačno renovirani Olimpijski muzej. Reklo bi se, u pravo vrijeme zbog lokalnih izbora, ali ovog puta ne želim da politika ima išta s nečim dijametralno drugačijim i humanim kao što su to Olimpijske igre, pogotovo one koje su se održale u Sarajevu orvelovske 1984. godine. Ipak, svijet nas ne pamti po tih nekoliko sedmica u kojima je skoro čitav (olimpijski) svijet boravio u ovom gradu, već upravo po onome što je htjelo uništiti svaku uspomenu da je Sarajevo organiziralo 14. Zimske olimpijske igre.
Joined21/03/2020
Articles7
Maturantica Prve bošnjačke gimnazije, kreativac i autorica u postajanju, ljubiteljica dobre knjige i vječno u potrazi za dobrom.
Postoje političari i političarke. I postoje Političari i Političarke. Oni s naših prostora su uglavnom u ovoj prvoj kategoriji, ali vjerujem da će u nekim novim generacijama biti i naših Političara i Političarki. Ipak, postoje države koje već imaju svoje Političare i Političarke, one koji tabaju put za čitav svijet i svojim primjerom pokazuju šta politika i demokratija uistinu znače. Među njima bih istakla dvije sjajne žene: Jacindu Ardern, premijerku Novog Zelanda, i Alexandriju Ocasio-Cortez, zastupnicu iz New Yorka u Predstavničkom domu američkog Kongresa.
Ako je govoriti o mikrobiologiji i medicini u Bosni i Hercegovini, nije baš teško nabrojati imena poznatih stručnjakinja koje se svim sredstvima bore da nam pomognu iščupati se iz svega što nam je ovaj ljudski nemar i svjetski nevakat donio. Ipak, postoji jedna doktorica čija su dostignuća u akademskom i naučnom svijetu zavidna za svakoga ko se bavi medicinom. Gospodo, znate li išta o profesorici Mirsadi Hukić?
Vraćamo se u novo normalno stanje, čini se. Ništa više neće biti isto. Ni sutra, ni za dvije sedmice, ni za godinu. Ali, od svega, najmanje vidim sebe u sebi od prije nekoliko mjeseci kada je sve ovo počelo. Dvije sedmice postale su mjesec, mjesec je postao dva... Sada konačno dočekujemo neko svjetlije vrijeme. Za sada su tu bili samo tragovi koje pokušavam naći i osjetiti, sačuvati od tugaljivog zaborava i melanhonije koja nas je obuzela, jer uistinu ne želim to. Ne želim to jer je puno više povoda za radost.
Poput rollercoastera, uvijek se vratimo odakle smo krenuli. Ja sam se uspjela vratiti na isti datum kada sam prošle godine išla po kafu u Starbucks, ne misleći ni o čemu drugom, i drago mi je da nisam. Jer se zbog toga ni taj sivi Washington nije utopio u ništavilo ostatka života kojeg ne pamtim, a tu je, postoji.
Ove godine svi najviše žale maturante. Ne znam kako se žalost nas maturanata razlikuje od žalosti ljudi koji sada jedva preživljavaju, ali eto, ljudima je žao što mi nećemo moći prodefilirati gradom posljednji put kao gimnazijalci. Sa razrednicom smo na vezi stalno. Danas nam je poslala fotografiju panoa koji je konačno osvanuo na famoznom zidu kod školske kantine.
Ove godine, za razliku od prošlih, ostali smo jedna od rijetkih škola koja je zadržala praksu kratke proljetne pauze, prije velikih ispita i same mature. Mature kojoj se radujem kao i svi s hashtagom #classof2020, ali sve su veći izgledi da ćemo matursku ceremoniju imati na Skypeu, kako su već nastali poznati memeovi, među mnogima o COVID-19.