Pogled Amira Purića, dobitnika Specijalne plakete „Srđan Aleksić“: Položaj izbjeglica ili „ljudi u prolazu“ najviše govori o svijetu u kojem živimo

Na krilima novinarstva je čovječanstvo. Odgovornost koju ova profesija nosi se često podcjenjuje, što nikako ne umanjuje njen značaj za vitalni društveni interes. Kako bismo vam približili odgovornost i izazove s kojima se novinarstvo svakodnevno susreće, predstavit ćemo dobitnike i dobitnice nagrade za profesionalno novinarsko izvještavanje „Srđan Aleksić“.

Seriju razgovora s dobitnicima nagrada i specijalnih plaketa, koje nose naziv borca za ljudska prava „Srđan Aleksić“, otvorit ću intervjuom s Amirom Purićem koji je osvojio Specijalnu plaketu zbog svog entuzijastičnog i kontinuiranog izvještavanja o trenutno najugroženijoj kategoriji stanovništva u BiH, izbjeglicama, ili, kako ih Purić naziva ljudima u prolazu.

Purić je jedan od osnivača Centra za demokratizaciju društva „Naša zajednica“, udruženja koje se bavi jačanjem i promovisanjem civilnih i medijskih sloboda, zaštitom ljudskih prava, te zagovaranjem većeg stepena participacije građana u procesu donošenja odluka u Velikoj Kladuši. Upravo ga je ovo Udruženje nominovalo na Konkurs za novinarsku nagradu „Srđan Aleksić“ za proteklu 2019. godinu.

Amir se kontinuirano posvetio izvještavanju o izbjeglicama, koji su se u određenom momentu zadesili u BiH, i njihovoj svakodnevici. Samo izvještavanje o njihovoj egzistencijalnoj krizi, stereotipnim i osuđivačkim preprekama te kršenju ljudskih prava, Purić je opisao kao izazovno, jer nikad nije izvještavao o ljudima u tako ranjivoj i očajnoj poziciji“.

Amir Purić: Položaj izbjeglica ili ljudi u prolazu najviše govori o svijetu u kojem živimo. Svijetu koji je, bez obzira na sav napredak i sve mogućnosti koje nova tehnologija donosi, pun nesretnih ljudi, strahova, mržnje, nejednakosti i nepravde. Foto: Privatna arhiva

Ipak, olakšavajuća činjenica je da su se sasvim solidno, ljudski, sporazumjeli. Većina sagovornika je poznavala engleski jezik, ali ono što mi je otkrilo pozitivnu dozu generalno rijetke samokritičnosti kod Amira jeste njegov zaključak da bi bilo puno bolje da je on poznavao arapski, paštu, urdu ili neki drugi od maternjih jezika izbjeglica.

Ukoliko izuzme mogućnost da se pokupi neka bakterija ili virus u pretrpanom šatorskom naselju bez vode i u katastrofalnim higijenskim uslovima, kakav je bio kamp Trnovi u Velikoj Kladuši ili Vučjak u Bihaću, ističe da se nije susretao s nekim opasnostima. Slično je i s potencijalnim opasnostima, negativnim komentarima i prijetnjama, u online prostoru.

„Rekao bih da je to i do medija, odnosno koliko urednici pažnju posvećuju komentarima na portalima ili društvenim mrežama. Ako ne sankcionišete one koji šire govor mržnje ili lažne vijesti u komentarima, onda ste kao urednik medija jednako odgovorni kao i ti ljudi koji su napisali komentare“, naglašava Purić.

Ko su ljudi koji prolaze?

„To je suvišno pitanje. Izbjeglice ili migranti ili ljudi u pokretu ili kako god da ih nazovemo, to je velika grupa potpuno različitih individua, ljudi različitih nacionalnosti, religija, etničkih grupa, socijalnih klasa, pogleda na svijet, sposobnosti, pa i potreba. Medijska slika o njima je pogrešna, ali takva je i o Amerikancima, Englezima, Francuzima, pa i o nama.“

Amir ističe da je i to jedna od ključnih lekcija koju je naučio kroz svoj angažman, položaj svih onih koji i nemaju neki položaj. On se za svoj angažman odlučio kako bi se suočio s vlastitom odgovornošću, izazovima i predrasudama prema ljudima u prolazu, ali i prema građanima BiH.

Foto: Unsplash.com

Kada barem na kratko pokušate gledati svijet iz pozicije drugog, onda lakše možete shvatiti i tog drugog.“

Medijsko utočište je relativno, u ovom slučaju. Isto kao i mišljenje onih koji ga traže. Postoje ljudi koji nisu htjeli stati pred kamere ili otkriti identitet, što je u njihovoj situaciji, zaključuje Amir, i više nego opravdano. S druge strane, bilo je i ljudi koji su sami tražili da se o njima piše.

„Jednom mi je, dok sam razgovarao s nekim ljudima u kampu, prišao čovjek iz Maroka i molio da fotografišem njegova leđa koja su bila puna tragova, kako je tvrdio, od policijskih pendreka. Neki od njih vjeruju da ih medijsko izvještavanje može zaštititi, drugi su razočarani jer se, bez obzira na to izvještavanje, gotovo ništa ne mijenja.“

Odgovornost – posao svih

Amir Purić naglašava da je novinarstvo uvijek angažirano. I kad je dobro i kad je loše. Pitanje je odgovornosti.

U BiH ima sjajnog odgovornog novinarstva, novinara i medija koji poštuju sva pravila struke i vrhunski su u onome što rade. Ipak, iskustvo mi govori da kod publike puno bolje prolazi neodgovorno novinarstvo, odnosno da su čitaniji tekstovi i prilozi koji ne barataju s činjenicama već s mišljenjima, i to prodaju pod informacijom. To je opet i do tzv. medijske pismenosti publike, ukupnog stanja u društvu itd. Mediji su naprosto produkt ili slika društva, a ne obrnuto.“

U obavljanju svakog, pa i novinarskog posla, Amir zagovara profesionalizam. Jer, „ako nezavisnost znači pisati onako kako mislite da treba, bez ičijeg uplitanja sa strane, bilo od urednika, vlasnika medija ili nekog trećeg, onda je moguće biti nezavisan. Objektivan nije moguće biti jer je čovjek subjekt, a ne objekt. Ipak, moguće je biti profesionalan.“

Profesionalizmu ovog angažovanog novinara svjedoči Specijalna plaketa, za koju je svakom novinaru/ki dao jednostavan i zanimljiv recept: „Ne bi trebali da rade ovaj posao zbog priznanja. Niti zbog novca.“ Amir Purić na uručivanju priznanja. Foto: Privatna arhiva

Amir napominje da je ono što je najvažnije „traganje za istinom i, u slučaju BiH koja je razvaljena država, watchdog uloga novinarstva. U BiH ne postoji ona trodiobna podjela vlasti na način da zakonodavna kontroliše izvršnu, a sudska zakonodavnu vlast. Ovdje jedino mediji, a tu prije svih moram izdvojiti CIN, Žurnal i BIRN, nadziru rad vlasti i informišu javnost o tome. Istina, nedostaje nam onda da javnost pozove na odgovornost one koji ne rade svoj posao dobro ili prekrše zakon, ali, opet ponavljam, to ne treba svaljivati na leđa medija.“

U trenutku kad je dobio plaketu, već je bio zamrznuo novinarski status. Trenutno je posvećen radu na političkim promjenama u njegovoj lokalnoj zajednici. Ističe da bi narušio svoj novinarski integritet i kredibilitet ako bi radio i jedno i drugo. 

Moguće da ću ponekad napisati nešto o kulturi, umjetnosti, sportu, ali ne i o politici, posebno ne o onom nivou na kojem djelujem. Ne znam koliko će trajati to moje izbivanje, ali nadam se da ću se jednog dana vratiti novinarstvu u punom kapacitetu. Ostala mi je želja da pokrenem jedne mjesečne novine u Krajini. Čisto sumnjam da će to biti moguće realizirati osim ako ne dobijem na lotu, no nikad se ne zna. Istina, trebao bih prvo početi igrati loto.“

Valjda sada opravdavate moj subjektivizam. Kako god bilo, sigurni možete biti u jedno – ljude u prolazu. One koji svakodnevno ostavljaju tragove na krajiškom i svakom tlu. Koji nas zaustave na ulici ili u pola rečenice. Ljude na čijim krilima je čovječanstvo. U borce za ljudska prava, koji neprimjetno nose titule pa ih često zaboravimo pogledati. A gledaju nas, itekako. Pitanje je, šta i koga gledamo mi? 

*Srđan Aleksić – novinar ili…? 
Od svoje srednje škole Srđan Aleksić bio je amaterski glumac iz Trebinja koji je preminuo od povreda koje je zadobio nakon što su ga napala četvorica rezervista bivše Vojske RS-a dok je branio prijatelja i sugrađanina Bošnjaka, Alena Glavovića.
Srđan nije dočekao Facebook profil i mjesečno ažuriranje  ‘stojim za’ Fb okvira podrške, ali je izašao iz okvira i stao za. Do njega je dopro pogled žrtve i, koliko god daleko, bio je blizu.  Osim naziva ulica, njegovim imenom nazvana je i novinarska nagrada „Srđan Aleksić“ u organizaciji Helsinškog parlamenta građana Banja Luke, Fondacije CURE iz Sarajeva i Udruženja mladih novinara RS, koja se dodjeljuje za profesionalno i kontinuirano izvještavanje o marginaliziranim i ranjivim grupama u bh. društvu, kao i za razvoj društveno odgovornog novinarstva.  

Najčitaniji tekstovi

Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Ljubav u vrijeme ratnog ludila
Zašto mi biro ne da da zarađujem više od 208 KM mjesečno?
Zlatna Karika Rijad Drakovac: Kombinacija talenta i upornosti je definicija uspjeha
Ko će pobijediti čovjeka?
Kako izgleda „nevidljiva ruka“?
More Stories
A zašto ON plače?