Sve će to narod provariti – stvari koje nam nisu bile od koristi u borbi protiv koronavirusa

Treći mjesec već traje pandemija koronavirusa u našoj zemlji. Sasvim dovoljno vremena da analiziramo odnos vlasti Republike Srpske prema građanima i građankama. Što reče jedan mudar čovjek, kako nas je vlast s početka pozitivno iznenadila brzom i koliko-toliko smislenom reakcijom, tako se s vremenom potrudila da nas mentalno dotuče i logički ponizi.

U Banjaluci su početkom marta ove godine zabilježeni prvi slučajevi koronavirusa. Nedugo zatim, zatvaraju se škole, kafane, pozorišta, bioskopi, tržni centri, zabranjuju se javna okupljanja, dok marketi počinju sa skraćenim radnim vremenom. Nadležni čas tvrde kako nemamo robne rezerve, čas kako ljudi ne treba da paniče, jer neće nestati proizvoda na rafama. U rasulu oprečnih informacija, čovjek se uzda ne u državni sistem nego u se i u svoje kljuse te odlučuje da odjednom kupi apsolutno sve – prvenstveno zalihe toalet papira jer očito imamo običaj mnogo da seremo. Vidjelo se to pogotovo u prvim danima na društvenim mrežama, gdje su svi bili vrsni poznavaoci svega. Ispražnjavali smo se sedmicama, ali se nismo nešto posebno zauzeli niti za sebe, niti za druge, kao ni za građanske slobode i zaštitu ljudskih prava. Panično nagomilavanje toalet papira, ispostaviće se, bilo je jedna od prvih stvari koja nam nije bila od neke posebne koristi.

Prijetnja dugim cijevima

Prateći primjere zemalja koje su se u velikoj mjeri suočavale s pandemijom koronavirusa, nadležni organi Republike Srpske su jedva dočekali da nas upoznaju s drugom stvari koja nam neće biti od pretjerane koristi u borbi s pandemijom koronavirusa. Pogotovo ne na način kako je to organizovano u našoj državi. Pogađate, uvode policijski čas i zatvaraju nas po kućama. Muda su se toliko otegla da je helikopter nadlijetao Banjaluku kako slučajno neko ne bi prekršio zabranu kretanja. Zamislite nekog pijanog brata koji, ne kontajući da je u toku policijski čas, piči od tačke A do tačke B, no oštro oko uniformisane braće u helikopteru ga zapaža i brže-bolje ga uganja velikim reflektorom, navodeći prespremne policijske patrole na tačnu lokaciju gdje se ovaj nalazi, kako bi ga što prije priveli. Pijani braco, ne kontajući šta se zbiva, odjednom biva okružen brojnim pripadnicima MUP-a Republike Srpske koji ga, pod prijetnjom dugim cijevima, lišavaju slobode, a nas sve zajedno spašavaju od tog zloglasnog potencijalnog prenosnika virusa koji 80 % oboljelih preboli bez ikakvih tegoba.

Alo, Marvel! Pratite li vi ovo superherojstvo?! Pa kako čovjek da se ne osjeća sigurno?! I kako čovjek da uopšte poželi da policijski čas ikada bude ukinut?! Taman smo se navikli na svoja četiri zida.

Prećutno pristajanje na sve

Umjesto da su, kako logika nalaže, mjere predostrožnosti bile usmjerene k onima koji pripadaju rizičnim kategorijama te da su se masovne policijske snage koristile kako bi kontrolisale poštovanje donesenih propisa na javnim mjestima, ali i motivisale građane da nastave s pridržavanjem postojećih mjera, kao što je to bio slučaj u Njemačkoj, nadležni organi su pribjegli standardnoj autoritatnoj metodi – zabrani sve svima. Složićemo se, tako je i najlakše. Ne razmišljaš mnogo, ne cimaš se po terenu, istovariš duge cijevi po gradu, sve fino pozatvaraš i građanima u promo spotu, nimalo ugodnim tonom i naoružan do zuba, poručiš da ostanu kod kuće.

Na taj način, nadležni su sebi ostavili nepregledan prostor apsolutne kontrole nad svim građanima. U cijeloj toj priči, ne smijemo zaboraviti još jednu stvar koja nam nije bila od koristi u borbi protiv koronavirusa, a to je svakako policija. Ne možemo a da ne primijetimo nespremnost naše države da se s krizom nosi na način koji neće biti prijetnja, sila i naoružanje. Zašto nas država tretira kao da smo ovce koje neće voditi računa čak ni o vlastitom zdravlju, pa nam se umjesto stručnjacima obraća dugim cijevima. Možda zato što vrlo dobro zna da ćemo prećutno pristati na sve. Iako su pojedini novinari i eksperti za pitanja ljudskih prava ukazivali na neustavnost zabrana koje su nametnute stanovništvu, raja se nije na to nešto posebno obazirala.

Štaviše, prećutno se pristalo na policijski čas i potpunu zabranu kretanja.

Prećutno se pristalo na zabranu okupljanja.

Prećutno se pristalo na sve.

Predsjednica koja za sve krivi građane

Treća, ali nipošto i manje bitna stvar koja nam nije bila od pretjerane koristi tokom ove pandemije jeste predsjednica RS-a Željka Cvijanović. Uvođenjem vanrednog stanja, predsjednica RS-a je napokon dobila malo željenog scenskog reflektora uperenog u nju. Postala je ta koja može donositi uredbe sa zakonskom snagom što je ranije bila nadležnost Narodne Skupštine RS. Tom prilikom, Cvijanović je izjavila sljedeće: „Uprkos tome što smo preduzeli sve da se spriječi širenje virusa, to se ipak desilo, a ne bi se desilo da nivo kontakata nije bio veći od dozvoljenog. Treba reći da je ogromna većina građana bila na visini zadatka, ali je bilo i onih koji su to ugrozili jer je bilo okupljanja, nepridržavanja distance, bilo je i onih koji nisu nosili zaštitne maske ili su ih nosili kao ukras ispod brade.“

Screenshot BUKA Magazin

Dakle, suma sumarum, krivi su građani.

Vlast je sve imala pod kontrolom, ali mi smo krivi za pogoršanje jer nismo slušali. Sram nas bilo, neposlušne! Tačno se ne može s nama nikako. Taman kad predsjednica pomisli kako smo se naučili nekim osnovama, poput toga gdje teče rijeka, gdje je brdo, a gdje raste trava, mi se potrudimo da je nanovo iznevjerimo.

No, uprkos tome, ona se, zajedno s Vladom RS-a i ministrom Lukačem, postarala za to da nam pruži još jednu šansu te podvuče da apsolutna sloboda postoji samo u prirodi. Ljudi po selima su lagano živjeli kao da nema nikakvog virusa među nama, dok se raja po gradovima kontrolisala kao da svako od nas ima debeo dosije pretrpan širokim spektrom krivičnih djela. Nisu od čvrste pesnice vlasti bili izuzeti samo ljudi po selima, već i ljudi koji su imali nasušnu potrebu da se druže s Bogom po bogomoljama, ili pak sa sofrom i roštiljom. Pa se tako vjernicima gledalo kroz prste dopustivši im da prisustvuju službama tokom policijskog časa.

Šamar krkanske realnosti

Da stvar bude logički još nepodnošljivija, imali smo situaciju u kojoj danas nije obavezno nošenje rukavica, dok su vas juče policijski službenici mogli kazniti za nenošenje istih. Takođe, tržni centri su se u Banjaluci otvorili prije nego što je ponovo bilo dozvoljeno građanima da se kreću kroz Park Mladen Stojanović, a ugostiteljski objekti su krenuli s radom prije Narodne Skupštine RS.

Mada, da stvar bude potpuno obesmišljena, kafane su donijele više dobra ljudima nego ova vanredna sjednica Skupštine. Ljudi, koje plaćamo da budu naši legitimni predstavnici u ovom zakonodavnom tijelu, nema nigdje mjesecima i onda se sastanu da se međusobno pljuju, prozivaju ko je veći patriota i sve ostale ustaljene metode skretanja pažnje s konkretne problematike, umjesto da rade. I dok svi mi očekujemo samo jedno, a to je da se ukine vanredno stanje, zajedno s ovim prokletim policijskim časom, oni kompletan prvi dan sjednice nastavljaju da prosipaju iz šupljeg u prazno i da vrijeđaju inteligenciju koliko-toliko zdravog čovjeka. I mi opet ludimo. A onda sutradan, nakon što nam zakucaju taj šamar krkanske realnosti u koju se vraćamo, odluče da urade ono na šta čekamo već danima unazad – da nam ukinu vanredno stanje, a samim time i policijski čas.

I mi, mladi, dok se sve to oko nas dešava, ne činimo ništa. Ponašamo se kao da na ekranu gledamo kojekakav rijaliti. Postojimo, eto, tu i slušamo šta nam se kaže. Sve može – jebeš Ustav, zakone, ideale i dostojanstvo. Ali ne vidimo da smo s ove naše strane ekrana kao i političari s one druge, učesnici ove sveopšte farse. Samo su oni još plaćeni našim novcem za svoje „nastupe“ u državi u kojoj se nakon sve i jednog sprdanja s ljudskim dostojanstvom ne dogodi apsolutno ništa.

Kontam da u Ginisa lagano možemo ući kao društvo koje nema nikakve granice, kada je u pitanju manjak samopoštovanja.

Najčitaniji tekstovi

Riješi kviz i provjeri svoje znanje o pravima mladih
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Call centri: ZA ili PROTIV?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
Obećanje, ludom radovanje!
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Od kolijevke pa do groba najtraumatičnije je đačko doba
Život freelancera u BiH: Moguće je zaraditi i preko tri hiljade KM mjesečno
Skidamo maske: Vrijeme je da se konačno desi neka promjena
More Stories
Ljubav – OČEKIVANJA vs. REALNOST?