Ja sam Ajdin, živim i radim u Gračanici, u gradu iz kojeg ne želim da odem. Nakon završenog studija, vraćam se u svoj grad. Istovremeno sretan što sam opet među starim društvom, ali i pomalo razočaran zatečenim stanjem. Nezadovoljan situacijom u lokalnoj zajednici, kao mlada osoba odlučujem se društveno-politički angažovati i biram sektor svog djelovanja.
U ovom slučaju, to je omladinska politika i rad s mladima kroz razne projekte. Strastvene teme mog rada su ekologija, kultura, edukacija mladih. S jedne strane, da bi što prije postigao željene rezultate uključujem se u nevladin sektor. S druge, naravno i u političke procese, te kroz oba kanala počinjem da djelujem. Sve počinje fino. Nizaju se prvi uspjesi, pohvale, razočarenja, ali i otpor, neslaganja. Ništa čudno za ovo naše bosanskohercegovačko društvo u kojem živimo.

Moja prva prepreka bio je zatvoren sistem ljudi. Počinjem da pitam, preispitujem i sumnjam, a niko mi ne daje odgovore. Sve nešto sakriveno, umotano. Malo po malo počinjem da dobijam informacije ko je na kojoj poziciji, ko koga „gura“, ko za koga radi. Znate već kako idu te igrarije. U sebi sam mislio, ma bio sam uvjeren da sam rješenje jer želim da radim, da doprinesem. Nisam bio ni svjestan da su ovakvi kao ja problem. Ja sam postao njihov „problem“.
Kao takav, čiji si problem?
Postaneš problem struktura koje ne dozvoljavaju da im se pristupi. One se plaše promjene stanja, tvog „dugog jezika“, tvoje iskrenosti, entuzijazma i spremnosti da ideš do kraja, sve dok bilo koji oblik nepravde, diskriminacije i nezakonitosti ne rasvijetliš, raskrinkaš i ogoliš. Naravno, kao i svaki mladi čovjek, zaintrigira te to, postaneš strašno uporan, znatiželjan i ne odustaješ, počne te nervirati nerad, neodgovornost. Probudi se u tebi neki inat. Ali, onda izazoveš reakciju sistema!
Započinje faza broj jedan. To je zastrašivanje. Najprije poruke u komentare – „šta ti znaš“, „koji je sad ovaj“, „šta hoće ovaj, misliš da si najpametniji“, „ne možeš ti, šta se miješaš u stvari koje te se ne tiču“. Nakon toga uslijede one malo ozbiljnije prijetnje poput „gotov si, vidjećeš ti sebi“, „ugasićemo te“. Naravno, kažeš sebi da je to samo još jedna grupa botova, da neće oni ništa. Da samo žele da se pokolebaš i odustaneš. No, naravno, nastavio sam dalje – po svom.
Potom uslijedi faza broj dva. Doživljavam direktan verbalni napad na ulici, sve u prisustvu poznanika i prijatelja. Jedini cilj toga je bio da se ja ponizim, dovedem u neprijatnost, obezvrijedim i obeshrabrim. Da odustanem. Nije ovo ništa novo. To je nešto što svaki aktivista doživi bar jednom u životu, kad mu roditelji kažu: „Nemoj ba ti sine, pa ima li bilo ko drugi, ti se našao da ispravljaš neke nepravde!?“
Naravno, zamisliš se u jednom momentu i kažeš sebi: „Da li je baš vrijedno toga? Šta ako sutra zbog mog djelovanja ne budem ispaštao ja, nego meni dragi ljudi?“ A onda se javi ono tvoje drugo ja, i kaže: „E nećeš vala odustati. Mnoge drage ljude sistem ti je otjerao vani, baš zbog takvih protiv kojih se boriš, nisu imali mjesto u ovom društvu, hoćeš dopustiti da i tebe sistem otjera, hoćeš se kao kukavica povući pred ovim poltronima i ljigavcima.“
I nastaviš djelovati. Kad si već započeo nema nazad. Ideš dalje i dalje, tražiš, pišeš, zoveš, iniciraš, predlažeš, kritikuješ, sve dok ne dođeš direktno do sistema. Probudiš se jedno jutro i na službenom web sajtu grada između redova pročitaš svoje ime. Svoje ime!
Tada shvatiš da je sistem tvoj neprijatelj i da je sve što ti se izdešavalo bila produžena ruka sistema koji te opstruirao, zakidao, omalovažavao i isključivao.

O čemu se konkretno radi?
Kada su shvatili da se neću zaustaviti sam, pokušali su da me otjeraju iz ili nevladinog sektora ili političke partije. Gledam u Pravilnik o vođenju nevladinih organizacija na nivou grada i vidim novu izmjenu. Tek tako, preko noći, unesena je izmjena koja glasi: „Rukovodeći organi i predstavnici omladinskih udruženja ne mogu biti članovi upravnih i drugih odbora političkih stranaka, ne smiju slijediti upute političkih stranaka te ne mogu biti kandidati političkih stranaka niti nezavisnih lista na bilo kojim izborima koji se provode u Bosni i Hercegovini“, uz zahtjev za upis u spisak omladinskih udruženja potrebno je dostaviti „…ovjerenu i potpisanu izjavu kojom se potvrđuje da rukovodeći organi i predstavnici omladinske organizacije nisu članovi upravnih i drugih odbora političkih stranaka, da neće slijediti upute političkih stranaka te da nisu kandidati političkih stranaka niti nezavisnih lista na bilo kojim izborima u Bosni i Hercegovini“.
Ne vjerujem šta se dešava. Kontaktiram brojne kolegice i kolege iz nevladine omladinske organizacije, krovne organizacije koje se bave omladinskom politikom. Šok. Shvatio sam da je ova diskriminatorna praksa uvedena samo u mom gradu i, po svemu sudeći, samo zbog mene! Hej! Zamislite da je uslov da jedna omladinska organizacija bude upisana na spisak organizacija činjenica da se vi kao član te organizacije morate odreći svog pasivnog biračkog prava. Dakle, ne možete se kandidovati, niti biti birani na izborima.
Ni u jednoj jedinici lokalne samouprave u čitavoj Bosni i Hercegovini ovako nešto ne postoji! Svaka normalna zajednica osnažuje mlade da se uključe i u politiku i u nevladin sektor, i da se aktivno zalažu za ostvarenje svojih prava, u konačnici, trudi se da zadrži mlade, jer nas mladih je sve manje i manje u ovoj državi. Od nekih institucija sam dobio odgovor da je riječ o diskriminatornoj praksi i otvorenom kršenju zakonske regulative, te Ustavom zajamčenih prava i sloboda, ali da ne mogu reagovati sve dok se odredbe tog Pravilnika ne primijene na konkretan slučaj i dok ne dođe do isključenja. Uf!
Da, upravo tako, sistem me pokušao isključiti kroz otvoreno diskriminatorne izmjene i dopune akta koji je direktno upravljen na kršenje prava pojedinca. Naravno, dižem uzbunu! Obraćam se višim instancama, tražim pravdu, a pitam se ima li je. Od nekih sam dobio odgovor da nije ništa sporno, da nema tu diskriminacije, da je sasvim normalno jednim lokalnim podzakonskim aktom građaninu ograničiti njegovo Ustavom zagarantovano pravo. Opet šok. Nemoguće! Shvatam da i u tim institucijama sjede isti oni na koje se upravo žališ i koji odlučuju o tvojoj žalbi. Što bi rekli „kadija te tuži, kadija ti sudi“. I ne samo tu, sjede svugdje, na sto mjesta, na lokalu, na kantonu, na nivou entiteta. Ohrabruje činjenica da sam dobio mnoštvo poziva i poruka podrške, ponajviše od mladih ljudi. Ipak, strašno razočarava brutalna istina – u mom slučaju, da se jedna mlada osoba u BiH po prvi put u praksi susrela s tim da je jedna jedinica lokalne samouprave na takav način ograničila nekome ljudsko pravo i da je spremna na sve, samo da ušutka onoga od koga dolazi kritika.
Bilo mi je teško
Skontaš da ti se to dešava u tvom gradu, u gradu za koji bi dao sve, u koji si se vratio nakon studija da doprineseš i da primijeniš stečeno znanje. A onda proradi inat, prkos, bunt, kako i priliči mladom čovjeku, još više počneš da prezireš ljigavost i prodanost onih tamo s druge strane i kažeš sebi idemo do kraja, pa šta bude.
Danas, jači nego ikada, neovisan u bilo kojem pogledu, s još više želje, volje i motiva nastavljam da djelujem, poslovno, politički, aktivistički. I dalje imam snage da promišljam, doprinosim, učestvujem u svemu što je dobro i korisno za život moje zajednice, mojih ljudi i neću odustati, neću se umoriti, nema te nepravde koja će mene otjerati.
Ovaj tekst napisao sam umjesto čestitke za Dan državnosti Bosne i Hercegovine, i završio sam ga riječima: „Iako nisi zaslužila, čestitam ti rođendan državo i pitam te zašto tjeraš vani svoju najsposobniju i najbolju djecu, je l’ se za takvu državu borio moj otac i očevi mnoge djece, koju si već otjerala? Samo da se razumijemo, ja neću stati, mene nećeš otjerati…“
Ja sam Ajdin, živim i radim u Gračanici, u gradu iz kojeg ne želim da odem. Dijete sam od roditelja radnika i boraca, u ratu i u miru, „bez oraha u džepovima“, s iskrenim i dobrim namjerama prema svakome, ne plašim se nikoga sem Uzvišenog i čvrsto vjerujem u sve ovo što sam radio, što radim i što ću, ako Bog da, raditi.
Neka bude pravda, pa makar svijet propao.
Ajdin Topčagić, Gračanica, oktobar 2020. godine
