„Dunav“ Klaudija Magrisa kao putovanje kroz prostor i vrijeme

Ono što je definitivno veliki plus jeste odnos prema „ovoj našoj Evropi“ koji se najbolje iščitava iz načina na koji on piše o piscima našeg podneblja. Za razliku od velikog djela zapadnih autora, njegovo poznavanje naših krajeva i ovdašnjih pisaca je istinski eruditsko i u priči o njima ne osjeća se ni trunka snishodljivosti.

Piše: Boris Maksimović

Vjerujem da smo svi bar jednom u susretu s nekom knjigom pomislili: Da li je ovo stvarno loše, dosadno, naporno ili naprosto ja nisam u stanju da shvatim sve nijanse koje ovo djelo čine dobrim? Budimo realni, dosta je knjiga koje traže neko predznanje od tebe. Umberto Eko je u onom svom poznatom pogovoru uz „Ime ruže“ opisivao kako je namjerno zakomplikovao prvih sto strana, stavljajući u njih možda i malo previše medijevalističkih referenci kako bi došao do onog što on zove savršenim čitaocem. Ne mislim čak ni da je loše kad se čovjek osjeti malo postiđeno pred nekom knjigom, jer iz tog osjećanja nelagode može štošta korisno i podsticajno da se izrodi. „Dunav“ Klaudija Magrisa, italijanskog pisca, profesora pa i političara, za mene je bio jedna od tih knjiga.

Ne treba biti ni previše samouvjeren i na prvu pomisliti da je knjiga koja nosi Dunav u naslovu samo jedan putopis o Dunavu, jer ovo je često najmanje priča o rijeci, a mnogo češće o svemu što se nalazi oko ove velike rijeke. Putopis, strogo uzevši, nije žanr sam po sebi. Putopis može biti i kratka priča i roman i reportaža i mnogo šta drugo. Putopis je povod da čovjek piše o svemu onome što ga interesuje ili proganja, i u tom smislu Magris je putopisac par ekselans.

Gdje počinje i završava Dunav

Priča ovdje zaista počinje na Švarcvaldu i bavi se time gdje zaista počinje Dunav, prati ovu rijeku sve do njene delte u Rumuniji kao i pitanjem gdje zaista završava Dunav. No, u svojoj suštini ova knjiga najviše govori o mitelevropskoj kulturi i o čitavom kolopletu jezika, kultura i naroda koji je konstituišu, te na kraju, ali posebno bitno, o njemačkom jeziku i germanofonoj – često jevrejskoj – kulturi, koja je po Magrisu, ali ne samo po njemu, integrativni faktor te i takve Evrope. (Već i sama ova rečenica koju sam napisao me nervira jer joj fali čvrstine i previše je u njoj izraza koji izgledaju kao da se razbacujem riječima, ali ta rečenica je zapravo najbolji odraz ove knjige. Digresije u njoj, što bi rekli programeri, nisu bug već feature. Ona je pisana jezikom koji vrlo često nije lak i jednostavan i ne bavi se temama koje su predmet preokupacija široke čitalačke publike.)

Magris je po struci germanista i u kontekstu italijanske književnosti jedan od prvih proučavalaca jevrejskih autora u okviru srednjoevropske kulture. Zbog toga ovo zanimanje za Dunav i dunavsku književnost i kulturu – u njenom najširem smislu – ne treba da čudi, jer ona je nastala kao posljedica tih interesovanja. Ona se rodila kao rezultat putovanja na koje je on odlazio samostalno ili s prijateljima sredinom i krajem osamdesetih godina, dakle, u trenutku kada stubovi na kojima je do tog trenutka Istočna Evropa počivala uveliko počinju da se tresu i neki novi vjetrovi počinju da duvaju.

Tok ove knjige je istovremeno i tok Dunava. Kao što je već rečeno, ona kreće sa Švarcvalda i nastavlja dalje kroz Njemačku, Austriju, Slovačku, Mađarsku, Jugoslaviju, da bi onda prešla u Bugarsku i na kraju u Rumuniju. Jugoslavija se kao država možda i najmanje spominje, često čak ne ni kao Vojvodina, već uglavnom kao Banat, iako se razni jugoslovenski autori pominju na mnogo više mjesta čak i tamo gdje se ne priča o državi kao takvoj.

Najmanje se govori o rijeci

O čemu on zapravo piše? O čovjeku koji radi kao lovac na centralnom bečkom groblju, koje je, da ne bude zabune, šuma u punom smislu te riječi, i gdje treba ubijati ptice da se ne bi namnožile i na taj način održavati „ravnotežu između živih i mrtvih“. O stanu Sigmunda Frojda i posebno o njegovoj doktorskoj torbi koja je simbol toga da je psihoanaliza nastala kao pokušaj da se pomogne ljudima, a ne kao interpretativna igračka proučavalaca književnosti.

O pokušajima Slovaka da očuvaju to malo svog jezika i kulture u okeanu velikog Habzburškog carstva, o slovačkim antikvarijatima koji su jedno vrijeme bili blago za lovce na knjige napisane na njemačkom jer su čuvali kulturu svih onih sudetskih Nijemaca i uopšte svih drugih Švaba koji su kao i naši folksdojčeri u jednom trenutku bili prinuđeni da sve svoje prodaju i krenu put domovine u kojoj nikada nisu živjeli.

O mađarskim pokušajima da održe ravnopravnost u okviru K und K monarhije i uopšte o melanholiji života u Mađarskoj. O jednoj od zadnjih fotografija Đerđa Lukača koja je samo povod za jedan opširni esej o njegovom životu, radu, odnosu sa ženama i s komunizmom. O baki Anki iz Bele Crkve koja je kao neki simbol vitalnosti usred sveopšteg raspadanja i zaborava.

O slojevima istorije koji se u Beogradu ne vide toliko u očuvanim građevinama koliko u supstratima, u koje kao u zgaženo lišće na zemlji, kao u humus, ovaj grad pušta svoje korijenje. O Vasku Popi, Miroslavu Krleži, Šandoru Petefiju, Elijasu Kanetiju, Eženu Jonesku i masi drugih mnogo manje poznatih i uticajnih srednjoevropskih i istočnoevropskih pisaca. Najmanje se ovdje zapravo govori o samoj rijeci.

Splet okolnosti

Ja sam ovu knjigu počeo čitati prije par godina. Kupio sam je u Bariju nekada davno nakon oduševljene preporuke jedne moje profesorice s fakulteta i mislio sam da ja kao neko ko je diplomirao italijanski naprosto ovu knjigu treba da pročitam u originalu. Nažalost, vrlo brzo sam otkrio da je italijanski na kojem je pisana i te kako zahtjevan, da ti diploma ne garantuje prohodno čitanje već da ćeš, naprotiv, vrlo, vrlo često morati posezati za rječnikom ili se vraćati na prethodno pročitano. Sve to me je u jednom trenutku odbilo i knjiga je čamila u ladici noćnog stočića narednih par godina. A onda se desio pomalo neobičan splet okolnosti, dobio sam zadatak da napišem nekoliko reportaža o našim rijekama i vratio sam joj se kao jednom od izvora inspiracije. Završio sam je prilično brzo, a pauza od par godina dala mi je nov pogled na nju.

Ono što je definitivno veliki plus jeste odnos prema „ovoj našoj Evropi“ koji se najbolje iščitava iz načina na koji on piše o piscima našeg podneblja. Za razliku od velikog djela zapadnih autora, njegovo poznavanje naših krajeva i ovdašnjih pisaca je istinski eruditsko i u priči o njima ne osjeća se ni trunka snishodljivosti. On se za kulturu onog što možemo nazvati evropskim jugoistokom interesuje kao ravnopravan sagovornik, a ne kao kolonijalni namjesnik. Istina je i da bi se ovo trebalo podrazumijevati, ali to se podrazumijeva u nekom idealnom svijetu, ne u ovom u kojem živimo, i ako ćemo biti do kraja pošteni moramo to priznati. Može biti i da je ključ tog razumijevanja u tome što je Magris iz Trsta pa i sam zna iz prve ruke kako je to kad živiš na graničnim teritorijama, kad mijenjaš države i sisteme u kojima živiš, a adresa ti je sve vrijeme ista.  

No, šta god bilo, kad podvučemo crtu na kraju dana, činjenica je da ova knjiga zaista donosi jedan drugačiji pogled na dunavsku kulturu i istoriju, kao i jedan univerzum referenci koje će nam pomoći pri boljem otkrivanju novih svjetova. Ovu knjigu, dakle, treba shvatiti prije svega kao jednu konceptualno zaokruženu kolekciju eseja o kulturi, a ne kao putopis. Kad je tako posmatramo onda nećemo imati očekivanja koja naslov „Dunav“ može da izazove. To što se sporo valja kao voda o kojoj govori i nije tolika mana ako bolje podesimo naša očekivanja pa ne očekujemo od nje da bude ono što nije.

Najčitaniji tekstovi

Jezičke greške u medijima – nemar novinara, redakcije bez lektora
Zar je zaista važno za kim mi srce žudi?
Odbrane u momentima kad ih ne očekujete su uvijek srcu najmilije
Iskustva banjolučkih studenata s "neperspektivnih" i "najtežih" fakulteta
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Kako s ovjerenom kopijom aplicirati na više fakulteta u BiH?
Queer prava za sve
Kako do sobe u banjalučkom studentskom domu?
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
More Stories
Identitet bira nas, a ne mi identitet