Nekada nam lome krila upravo oni koji nas najviše vole – roditelji i porodica

„Ja sam te rodila, ja ću ti i reći kako da živiš. Dok si pod mojim krovom, vrijede moja pravila. Kad odseliš, živi kako hoćeš. Dotad, onako kako ja kažem.“ Zvuči poznato? Reklo bi se i uobičajeno u porodicama širom svijeta, ali ponajprije našeg nam Balkana, gdje vrijedi nekakvo nepisano pravilo da djeca prije svega moraju ostvariti roditeljske želje, a tek onda svoje snove. Ako na to ikada dobiju pravo. Od tih istih roditelja.

Uprkos tome što je Konvencija o pravima djeteta usvojena na Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda 1989. godine, u nekim porodicama čini se ne bude nikad. Sem kada je već prekasno. A to je kada djeca postanu odrasli ljudi nezadovoljni životom koji žive.

Šta želiš biti kad porasteš? Sretna

Teret prošlosti i neostvarenih ambicija i želja, jedan je od najtežih. Upravo zato ga se mnogi roditelji žurno rješavaju kada shvate da su novi naraštaji „jačih leđa“ za njihove terete. Uprkos tome što rizikujem da slomim kulu od karata sa staklenim korijenima, mnogima koji u njoj uspješno iluzorno žive, reći ću to. Porodica je nekada najveći kamen spoticanja na putu ostvarivanja vlastitih potencijala.

Ista ta porodica za koju su od davnina govorili da je najveće utočište (i jeste) i najveća podrška (također zna biti) često, pod krinkom pretjerane brige i ljubavi, radi medvjeđe usluge. A kako to zapravo izgleda u praksi?

Na pitanje šta želiš biti kad porasteš, nekada je neko dijete odgovorilo: „Sretna“, i upravo to bi prema Konvenciji o pravima djeteta trebalo i moglo da bude da se na tom putu ne uplete roditelj, koji iz najbolje namjere uradi najgore stvari.

Autorica, privatna arhiva

Život u petlji bakinih i maminih očekivanja

U životu sam većinski birala svoje pravce i puteve, ali ne mogu ne priznati da sam pod težinom „porodičnog duga“ ostvarivala želje svoje bake, a kasnije i mame. Kada odrastate u porodici bez oca, a pritom pod krovom učiteljice, ne možete ne biti „odličan đak“. Tako sam godinama živjela u petlji između bakinih očekivanja, maminih strahova i svojih želja. Nekada je to bilo tijesno kao da konac pokušavate provući kroz iglu, a nigdje se ne nazire prostor za to.

Uvijek sam se plašila da ne razočaram baku, jer je ona najviše uložila u mene. Smatrala sam da nemam pravo da je iznevjerim. A nisam znala da je mnogo gore kad iznevjeriš sebe. Malo ljudi pak zna da sam vlastitu mamu pokušavala godinama ne razočarati neželjenom trudnoćom, te sam se čak povremeno šalila na vlastiti račun kako sam prošla „kritične godine“, jer je ona mene dobila sa 24, kao i baka nju. A obje su odgajale djecu kao samohrane majke.

U porodici bez „muške glave“, očekivanja da ne posrnem na životnom putu oduvijek su bila usmjerena k meni. A ja uspješno sve ispunjavala, sve dok ove godine nisam dotaknula rub, slomila se i shvatila da ja ne mogu biti popravni ispit ni svojoj baki ni mami. Ma koliko ih voljela.

Nije dijete popravni za neostvarene planove i želje

Kada čovjek potroši svoj život na pogrešne izbore i slijepe ulice, teško kasnije postane dobar vodič. Zato svjedočim gomili primjera među prijateljima i poznanicima gdje se studiraju određeni fakulteti, rade određeni poslovi i žive određeni životi, jer su im roditelji tako nametnuli. Iz kuće pravnika odavno se zna, trebao bi stasati mladi pravnik. A šta ako taj nesuđeni pravnik jednostavno želi svoje pravo na izbore, privatnost i iskazivanje mišljenja, koje prema Konvenciji mora biti uvaženo kada je u pitanju njegov vlastiti život?

Tada nastaje kolaps, jer društvo nam diše na sistemske škrge, koje kao prioritet stavljaju „šta će narod reći“, a ne šta će to značiti za život jednog djeteta. Jedna od mojih najboljih drugarica oduvijek je imala talenat za dizajn i uvjerena sam da su je pustili na vrijeme da slijedi svoje snove, danas bih nosila njene kreacije. Umjesto toga, upisala je ekonomsku školu jer joj je mama savjetovala nešto sigurnije. Danas je jedino sigurno da je pogriješila, jer nikada nije završila fakultet za koji nije imala interesa, a vrlo je upitno i da li će ikada.

Nije dijete popravni za roditeljske neostvarene planove i želje. A opet, mnogi će upravo preko djece pokušati popraviti svoj lični domet. I to je na toliko nivoa pogrešno. Najbolje što možete uraditi za svoje dijete jeste pustiti ga, jer ma koliko ga voljeli, ne možete uvijek znati najbolje za njega. I pošteno je to prihvatiti i shvatiti na vrijeme.

Autorica, privatna arhiva

Bačene medalje jednog šampiona

Poznavala sam vrhunskog sportaša koji je svoje medalje bacio s mosta u rijeku jer nije uspio održati kontinuitet uspjeha i roditeljskih očekivanja. Kasnije je pokušao na još jedan način oduševiti svoje roditelje, da bi na kraju uradio ono što je oduševilo mene. Izabrao je napustiti rodni grad, očekivanja roditelja, sredine i prijatelja i otišao je u drugu zemlju. Danas sam uvjerena da je sretan, jer je poslušao sebe, a samim tim ispunio glavna očekivanja. Ona svoja.

Porodica jeste oslonac u životu. Gnijezdo je to iz kojeg prvi put poletiš i njeguješ kasnije slomljena krila. Ali, ako ne daje vjetar u leđa, onda je tornado, koji te uvlači u ponore beznađa i osjećaja manje vrijednosti. Ma koliko da si svijetu vrijedan, ako si u očima porodice nebitan, to vrijeđa, na ličnom, ali i na profesionalnom nivou.

Jednom prijatelju sam poklonila medalju kako bi ga podsjetila da on kao osoba vrijedi, ma šta njegovi roditelji mislili o tome. Plakao je na to, rekavši kako je u životu dobio mnoga priznanja, ali nikada ono najveće. Od svog oca.

Najveći teret su očekivanja

Najviše boli kad ti na nejaka leđa natovare tonu očekivanja, a onda se iznenade kada za posljedicu dobiju slomljeni duh jednog djeteta. Nisam roditelj, ali jednoga dana kada to budem trebala biti, sigurna sam da ću za svoje dijete htjeti samo jedno. Da bude lišeno očekivanja da nešto treba, mora ili da mi duguje. Jer, pobogu, zaboravite iluziju da je neko dužan ispuniti vam očekivanja samo zato što ste ga rodili. Nije!

Kao odrasle osobe imamo potpunu slobodu i pravo da mijenjamo životne smjerove milion puta, ako uporno ne ide onako kako smo zamislili. Ali prebaciti te zadatke na nekoga ko tek treba da gradi svoj put, ne samo da nije fer, nego je protivno pravima djeteta.

Imati dijete odgovornost je i obaveza, baš zato što od njega „pravite čovjeka“. Ali ako već ne znate kakvog, onda pokušajte barem sretnog. Jer sretan će kasnije biti i sve drugo što ga zanima, u šta vjeruje.

Ne mora imati vaš sistem vrijednosti, seksualnu opredijeljenost i životne izbore. Ne mora slijediti vašu karijeru, jer pobogu ne otvarate preduzeće, već gradite porodicu. A ona najbolje temelje ima, ako svako ostvaruje svoje pune potencijale.

Samo slobodan duh može rasti u zdravog čovjeka

Ja ne moram shvatati nečije izbore da bih ih podržala. Dovoljno je da tu osobu volim, a samim tim vjerujem u nju. Veće je to od bilo kojeg savjeta koji možete dati onda kada ne razumijete nečije odluke.

I za kraj, da se razumijemo, veoma volim svoju porodicu i njihova podrška mi i dalje najviše znači. Ali na početku i na kraju svakog dana najviše volim ideju da ću jednog dana svojoj djeci pružiti priliku da budu ono što i sama učim i borim se biti.

Slobodna.

Samo slobodan duh može rasti u zdravog čovjeka. Sve drugo su iluzije slobode, koju vam neko daje i koju navodno zaslužujete. A istina je da za nju nema prečica, nema puteva, nema zadataka i nema očekivanja. Sloboda je vaše pravo. Recite to roditeljima, prije nego im postanete popravni za njihove neostvarene želje i ambicije. Na kraju krajeva, svako dijete ima pravo na igru, a život sam po sebi, šta li je, nego velika igra. Nemojte propustiti zabavu. A ako je i propustite, dozvolite djeci da uživaju u svojoj.

*Naslovna fotografija -Autorica, privatna arhiva
Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine „Karike“ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“

Najčitaniji tekstovi

Moja priča o hidžabu – sloboda se krije u nama, ne u odjeći koju nosimo
Ovo ću samo tebi reći EP.02: Toksični odnosi
Call centri: ZA ili PROTIV?
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Život freelancera u BiH: Moguće je zaraditi i preko tri hiljade KM mjesečno
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Zlatna Karika Amina Madžak: Aplikacija za mentalno zdravlje "D-app"
Knjige za ovo ljeto i za cijeli život
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
More Stories
Premotaj: Kako marketingom pokoriti svijet?