„Dno dna, i što je više štrajkova;
dno dna, pa zar i više lajkova;
dno dna, onaj opsenar.com“ – Đorđe Balašević
Dana 12. 2. 2026. godine glavni grad naše domovine zadesila je velika tragedija. Naslovi dnevnih novina privukli su pažnju cijelog regiona: „Tramvaj u Sarajevu sletio sa šina.“ Mladić od 23 godine nastradao je ni kriv, ni dužan! Tinejdžerka je izgubila nogu! Doktori joj se bore za život! Dakako, to nisu jedine dvije porodice koje su unesrećene. Još tri osobe su povrijeđene, ali s obzirom na to da su brzo puštene na kućno liječenje, medijima očigledno nisu bile dovoljno zanimljive da bi bile dodane u niz bombastičnih naslova. Iako je za građane sve ovo predstavljalo veliku bol i tugu, pojedincima je značilo novu priliku za još jedan otrcani krug laži. Obrazac se uglavnom uvijek svede na isto: politički izbori su tik tu, iza ćoška, nova tragedija je bila na pomolu, a situacija u državi se iz dana u dan mijenja – na gore, podrazumijeva se.
Dok pišem ovo, razmišljam u kome i u čemu je bila greška. Bliži li se ovaj voz kraju šina i postoji li uopće posljednja stanica ponora i očaja, ka kojoj odavno toliko hrlimo, kao da ne znamo da nas čeka samo drugi dio priče o mračnom dobu? Dičimo se kako smo izašli na proteste i kako smo stali uz mladu Ellu. Glasno smo izrazili sućut Erdoanovoj porodici i još jednom tiho promrmljali kako se ovakvo nešto više „nikad neće ponoviti“. Slagali smo sebe, vlast i sve majke koje kod kuće brižljivo čuvaju po jednu Ellu i jednog Erdoana. Slagali smo, jer je to još jedina stvar koju naš narod tako dobro radi.
Ponekad je mnogo lakše stati iza bijelog panela ili čaršafa ispisanog crnim slovima nego pogledati istini u oči i priznati da se među okupljenima često prepliću različiti motivi. U javnosti se priča i sumnja da dio onih koji izađu na proteste to čini iz političkih razloga, pa čak i uz podršku određenih stranačkih struktura. Spominju se dnevnice, organizovani dolasci i pokušaji da se opravdani građanski bunt iskoristi za prikupljanje političkih poena. Bilo da je riječ o stvarnosti ili samo percepciji, takve sumnje dodatno produbljuju nepovjerenje i ostavljaju gorak utisak da se i najteže tragedije mogu pretvoriti u sredstvo predizborne borbe. A onda, nakon izbora, ponovo ostaju isti naslovi u novinama: „Fasada se obrušila na građane“ ili „Tramvaj sletio sa šina“.
Sarajevo u kojem sam ja odrasla više nije siguran grad. Bosna i Hercegovina, o kojoj smo pjevali još kao prvačići u osnovnim školama, odavno nije sigurna zemlja. Dozvolili smo da nam ministri pišu nove pjesme o domoljublju, praveći se da znaju, ako ništa, koliko kantona u domovini imamo. S istima se na ulici slikamo i oduševljeno nabacimo osmijeh kada dođe vrijeme da se kaže „cheese“. Onda se žalimo kada neko kupi nove helikoptere, kako za privatne, tako i za „službene“ potrebe. Djeca koja su godine života provela ovdje bježe vani „glavom bez obzira“, jer ova država može, ali neće da im pruži bolje. Redovi u bolničkim čekaonicama sve su duži, jer hrana za zemlje trećeg reda sve više postaje samo obojena plastika, a gle čuda – i Bosna i Hercegovina je na tom spisku.
Imala bih još mnogo toga da dodam. Dodala bih da porodice treba pustiti da u miru odboluju svoju djecu, a onda dizati bunt – za koji je sada svakako kasno. Dame i gospodo, draga djeco, promjena se dešava prije nego što đavo potjera kola nizbrdo. Onda je kasno. Onda očajavamo i plačemo za prosutim biserima. Sve dok je tako, nama će biti ovako. Ipak – ne odustajte. Izađimo svi zajedno na još jedan protest, dakako za vrijeme predizborne kampanje, dignimo glas, a sutra glasajmo za iste ljude i povjerujmo u iste laži i obmane.
Ipak, možda je vrijeme da ovdje stanem, prije nego što se neko na moje riječi tobože ne uvrijedi. Kao narod, uvreda je još jedina ljudska percepcija koju imamo, zar ne?
Iskrenu sućut i podršku pružam porodici Morankić te navijam za djevojku Ellu Jovanović.
Naira Džepar
