Piše: Jasmin Alibegović
Maša Fazlić završila je Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, a trenutno boravi u Stockholmu, gdje pohađa master program iz međunarodnog okolišnog prava. Također, ova mlada Sarajka od 2021. godine volontira kao čitač u Biblioteci za slijepe i slabovidne u Bosni i Hercegovini, gdje snima audioknjige.
U razgovoru za Karike.ba govorila je o Priručniku dobrih praksi: Osiguranje pristupa literaturi za slijepe i slabovidne osobe, koji je nastao kao rezultat njenog istraživačkog boravka u Nizozemskoj, uz podršku EU programa Culture Moves Europe i Goethe-Instituta.
Kako je nastala ideja za izradu priručnika o pristupu literaturi za slijepe i slabovidne osobe?
Tokom četiri godine mojih odlazaka u Biblioteku, prije i poslije snimanja knjiga često sam vodila duge i tople razgovore s urednicom Sanelom Osmanagić, zbog koje sam dodatno zavoljela tu volontirati i shvatila koliko ova je biblioteka važna slijepim korisnicima. Istovremeno, upoznala sam i probleme s kojim se suočavaju. Do 1997. godine država je osiguravala sva potrebna sredstva za njen rad, ali je nakon toga prestala da se ponaša kao osnivač i zanemarila svoje obaveze. Danas se neophodna sredstva obezbjeđuju iz državnog budžeta (oko 20% potrebnog iznosa) i budžeta Kantona Sarajevo (oko 15%). To je nedovoljno za plate zaposlenih, režije i bibliotečke aktivnosti, zbog čega su često primorani aplicirati na projekte domaćih i međunarodnih organizacija. Upravo je zahvaljujući takvim podrškama biblioteka uspjela opstati. Uposlenici nekada mjesecima rade bez naknade, tehnologija je zastarjela, uslovi otežani, ali ono što me fasciniralo jeste nepokolebljiva posvećenost da se knjige snimaju i distribuiraju bez prekida. Nesrazmjer između resursa i entuzijazma bio je naprosto nevjerovatan.
Kad mi je prijateljica Sara Tiro proslijedila informaciju o programu Culture Moves Europe, koji podržava mlade ljude da odu u bilo koju evropsku zemlju i steknu znanja korisna za njihovu zajednicu, odmah sam pomislila na Biblioteku za slijepa i slabovidna lica u BiH. Shvatila sam da bi bilo vrijedno pronaći zemlju s visokim standardima u oblasti obrazovanja i pristupa kulturi za slijepe i slabovidne osobe, istražiti njihove prakse i pretvoriti ih u priručnik koji bih kasnije mogla podijeliti s bosanskohercegovačkom bibliotekom. Vjerujem da je u vremenu kada su resursi ograničeni, a potrebe velike, posebno važno učiti od onih koji su razvili efikasne modele pristupa kulturi. Moj cilj je bio da kroz ovaj projekat donesem nova znanja, iskustva i ideje koje bi mogle doprinijeti da i naša Biblioteka dobije uslove koji odgovaraju njenoj misiji i značaju koji ima za zajednicu.
Na koji način si pristupila istraživanju i koje su zemlje ili institucije poslužile kao primjer dobre prakse?
Tokom dvosedmičnog istraživačkog boravka u Nizozemskoj fokusirala sam se na dvije ključne institucije koje se smatraju vodećim europskim primjerima dobre prakse u oblasti pristupačne literature: organizaciju Dedicon i Bibliotheekservice Passend Lezen. Istraživanju sam pristupila kroz niz intervjua s predstavnicima, stručnim timovima i uposlenicima iz različitih sektora, od produkcije i tehnologije do rada s volonterima i uvida u njihove svakodnevne procese. Kroz te razgovore naučila sam o njihovim modelima finansiranja, organizaciji rada, internim procedurama, tehničkim rješenjima i standardima kvaliteta koji prate svaki korak produkcije pristupačnih materijala. Imala sam priliku obići njihove prostore, moderne tonske studije i specijalizirane odjele za digitalne, taktilne i Brajeve formate, te razgovarati sa volonterima i korisnicima, što mi je pružilo dragocjen uvid u njihova iskustva i realne potrebe. Kroz ove posjete saznala sam da Dedicon godišnje proizvodi hiljade knjiga, udžbenika, časopisa, mapa i taktilnih ilustracija u Brajevom pismu, audio formatu, digitalnim tekstovima i uvećanom tisku. Njihov rad je dio šireg, dobro uređenog nizozemskog sistema u kojem se kulturne, obrazovne i društvene institucije dopunjuju i zajednički rade na inkluziji. Poticajan pravni okvir, stabilna institucionalna podrška i razvijena mreža partnera omogućili su Dedicon- u da kontinuirano ulaže u inovacije i razvija servise koji osiguravaju pristup informacijama bez prepreka.
Važan segment mog istraživanja bila je i posjeta Bibliotheekservice Passend Lezen, nacionalnoj biblioteci specijaliziranoj za distribuciju pristupačnih sadržaja. Dedicon i Passend Lezen djeluju kao partneri – Dedicon izrađuje sadržaje, dok Passend Lezen osigurava njihovu dostupnost krajnjim korisnicima kroz mrežu javnih biblioteka. Time zajedno čine efikasan i funkcionalan sistem pristupa knjigama i informacijama za slijepe i slabovidne osobe. Intervjui s izvršnim direktorom Dedicon-a i članovima različitih produkcijskih, tehničkih i volonterskih timova čine sadržaj priručnika. Kroz njih sam dobila ne samo informacije o nizozemskim praksama, već i vrijedne preporuke o tome kako se njihova iskustva mogu, uz jasnu institucionalnu i finansijsku podršku, prilagoditi i primijeniti u kontekstu Bosne i Hercegovine. Na taj način ove institucije nisu bile samo primjer dobre prakse, nego i direktan izvor znanja koje može doprinijeti modernizaciji i osnaživanju naše Biblioteke za slijepa i slabovidna lica.
Možeš li navesti konkretne preporuke iz priručnika koje bi se mogle primijeniti u BiH?
Iako sam duboko svjesna svih ograničavajućih okolnosti s kojima se bosanskohercegovački sistem susreće, kao i različitih konteksta ove dvije zemlje, vjerujem da određena iskustva i modeli iz Nizozemske mogu poslužiti kao inspiracija i putokaz za unapređenje rada Biblioteke za slijepa i slabovidna lica u BiH. Prva, i ujedno najvažnija preporuka odnosi se na potrebu za strukturnim, stabilnim javnim finansiranjem Biblioteke. U svim razgovorima u Dedicon-u istaknuto je da opstanak i kvalitet rada Biblioteke ne mogu zavisiti isključivo od projekata i entuzijazma pojedinaca. Jasna odgovornost javnih organa i njihova održiva podrška nužan je preduslov za modernizaciju, nabavku tehnologije i planiranje dugoročnih aktivnosti.
Druga važna lekcija iz nizozemskog primjera odnosi se na međusektorsku saradnju. Partnerstva s kulturnim institucijama – muzejima, bibliotekama, školama, pozorištima i izdavačima – mogu značajno povećati vidljivost Biblioteke, otvoriti nove kanale finansiranja i dovesti do razvoja zajedničkih projekata. Sagovornici su posebno istaknuli da bi jedan uspješan partnerski projekat mogao potaknuti i druge institucije da slijede isti primjer, čime bi se postepeno stvarao širi ekosistem pristupačne kulture. Još jedna preporuka odnosi se na razvoj strukturiranog volonterskog programa. Saradnja s univerzitetima, umjetničkim akademijama i horovima može biti posebno korisna jer stvara obostranu dobit. Studenti glume, muzike, medija ili scenskih umjetnosti imaju priliku kroz snimanje knjiga vježbati dikciju, interpretaciju, intonaciju i javni govor – vještine koje su ključne za njihov profesionalni razvoj. Istovremeno, Biblioteka dobija nove, motivirane volontere i mogućnost da proširi svoju kolekciju audio-knjiga. Takav model saradnje jača kapacitete Biblioteke, pruža mladima praktično iskustvo i doprinosi stvaranju šire zajednice ljudi koji aktivno rade na unapređenju pristupačne kulture. U Nizozemskoj to tako lijepo funkcioniše i ne vidim razlog da se ne pokuša i kod nas.
Šta smatraš najvećom preprekom za inkluziju osoba s oštećenjem vida u kulturnom i obrazovnom sistemu kod nas?
Slijepe ili slabovidne osobe mogu sve, osim vidjeti. Njihov pravi invaliditet nije sama sljepoća, već ograničen pristup tekstu i slikama. I srećom, to se može promijeniti. U tom kontekstu preprekom smatram kombinaciju sistemskog zanemarivanja i nedostatka svijesti o važnosti prilagođavanja literature i drugih kulturnih sadržaja slijepim osobama. Iako postoje pojedinci i institucije koje ulažu trud, pristupačnost se u Bosni i Hercegovini još uvijek ne posmatra kao obaveza i dio osnovnih ljudskih prava, nego kao marginalna potreba jednog malog broja ljudi. Zbog takvog pristupa, javne institucije ne ulažu dovoljno inkluzivnog napora niti stvaraju infrastrukturu i sadržaje koji bi zaista bili dostupni slijepim osobama.
Poteškoće su također posebno izražene u obrazovanju. Jedan od najvećih izazova je nedostatak adekvatnih pomagala za čitanje i učenje. Mnogi taktilni, audio i digitalni alati koji se u drugim zemljama podrazumijevaju, jednostavno nisu dostupni kod nas. Osobe s oštećenjem vida često ih moraju nabavljati iz inostranstva, suočavajući se pritom s visokim troškovima i složenim procedurama refundacije. To stvara dodatne barijere i dovodi do toga da obrazovni proces zavisi od finansijskih mogućnosti pojedinaca, a ne od podrške sistema. Slično je i u kulturnom sektoru. Mnoge ustanove – muzeji, pozorišta, galerije, biblioteke i dalje nemaju prilagođene sadržaje, taktilne materijale, audiovodiče ili edukacije za osoblje o radu s korisnicima s oštećenjem vida. To znači da osobe s invaliditetom često ostaju isključene, ne zato što nemaju interes, nego zato što im pristup jednostavno nije omogućen. Uz sve navedeno, značajnu prepreku predstavlja i nedovoljno razvijena međusektorska saradnja. Uspješni primjeri iz Europe pokazuju da prava inkluzija zahtijeva usklađen rad obrazovnog sektora, kulture, tehnologije, socijalne zaštite i civilnog društva, dok je takva koordinacija kod nas još uvijek vrlo slaba.
Na koji način vidiš dalji razvoj ovog projekta – postoji li plan za implementaciju ili saradnju s bibliotekama i kulturnim centrima?
Projekat koji je implementiran u sklopu „Culture Moves Europe“ programa formalno je završen izradom Priručnika, koji je sada javno dostupan online. Ipak, njegova vrijednost raste s praktičnom upotrebom i mogućnošću da se koristi kao inspiracija za bolju inkluziju slijepih osoba u naše društvo. Zbog duboke povezanosti s Bibliotekom, planiram i dalje volontirati, čitati i snimati knjige, jer vjerujem da svaka nova knjiga znači mnogo za korisnike kojima ona predstavlja izvor znanja i razonode. Nadam se da će priručnik, zajedno s pričama o radu Biblioteke, doprinijeti većoj vidljivosti ove institucije, kako među kulturnim ustanovama, tako i među donosiocima odluka. Bilo bi dragocjeno kada bi muzeji, galerije, pozorišta, biblioteke i druge kulturne organizacije sarađivale s Bibliotekom za slijepe. Ali važnije od toga bi bilo da ove kulturne institucije prilagode svoje programe i prostore osobama s oštećenjem vida, kako bi i oni mogli podjednako uživati u umjetnosti.
Koliko ti je boravak kroz Culture Moves Europe grant otvorio vrata ka novim znanjima i kontaktima?
Jedno od najdragocjenijih ličnih iskustava bilo je učenje o svijetu slijepih i slabovidnih osoba na način koji prije nisam imala priliku iskusiti. Posebno me dojmila upotreba taktilnih figurica koje Dedicon proizvodi uz pomoć 3D štampe. Ove figurice imaju ogroman značaj za djecu koja su slijepa od rođenja, jer im apstraktni opisi ili zvučna objašnjenja nisu dovoljna da bi razumjela izgled pojedinih predmeta koje nikad nisu vidjeli. Primjer toga je figurica čovjeka koji stoji ispred zida, dok je njegova sjena prikazana drugim materijalom – taktilno razdvojena i jasno opipljiva. To djeci omogućava da kroz dodir shvate nešto što je za nas logično i jasno, ali za njih apstraktno i teško objašnjivo: šta ljudska sjena zapravo jeste i kako izgleda. Taj trenutak mi je pomogao da shvatim koliko pristupačnost može biti kreativna, nježna i duboko humana.
Drago mi je i što su Dedicon i Passend Lezen, institucije od ogromnog značaja u Evropi, čule za našu Biblioteku za slijepa i slabovidna lica u BiH. Nadam se da će je u budućnosti imati na umu, bilo kroz profesionalne kontakte, savjetodavnu podršku ili potencijalne zajedničke projekte. Za mene lično, ovaj projekt je bio mnogo više od volonterskog iskustva. Bio je to susret sa svijetom u kojem se pristupačnost ne posmatra kao privilegija, nego kao osnovno pravo, i gdje se tehnologija koristi da približi, a ne udalji. Otišla sam u Nizozemsku kao volonterka koja čita knjige, vratila sam se kao neko ko mnogo dublje razumije potrebe, kreativna rješenja i svakodnevnu realnost slijepih i slabovidnih osoba. I na kraju, možda najvrjednije od svega je spoznaja da se promjene mogu dešavati postepeno, ali stvarno – kroz učenje, razmjenu i povezivanje. U zemlji poput naše, koja se suočava s brojnim ograničenjima i sporim institucionalnim promjenama, važno je da sami aktivno tražimo znanje i otvaramo vrata prema svijetu. Nova rješenja, tehnologije i dobre prakse neće doći do nas same od sebe, ali ako smo spremni učiti, pitati i povezivati se, možemo ih donijeti i ovdje.
Koja je tvoja poruka mladima?
Mladi ljudi često potcijene koliko njihove male geste i poklonjeno vrijeme mogu značiti drugima. Volontiranje mi je pokazalo da doprinos ne mora biti velik da bi bio važan. Ponekad je dovoljno samo pojaviti se, posvetiti sat vremena ili pročitati nekoliko stranica knjige. Zato bih mladima poručila da ne zanemaruju svoju vrijednost. Bez obzira na to čime se bave, uvijek postoji način da svoje vještine, energiju i znatiželju usmjere ka nečemu što koristi zajednici. Volontiranjem učimo o drugima, ali isto tako otkrivamo i nove dijelove sebe – postajemo strpljiviji, otporniji, suosjećajniji i svjesniji svijeta oko nas. I možda je važno dodati i ovo: ne rađamo se svi s istim mogućnostima ili istim početnim tačkama u životu. Neravnoteža postoji i mnogo toga što imamo rezultat je okolnosti, sreće ili prilika na koje nismo mogli utjecati. Naš zadatak kao društva, a posebno mladih ljudi jeste da prepoznamo tu neravnotežu i učinimo sve što možemo da je ispravljamo – jer svako zaslužuje jednaku šansu da uči, čita, učestvuje i bude dio zajednice.
