Filip Ćiković (rođen 23. avgusta 1999. u Rudom) i Miloš Perišić (rođen 29. marta 2004.) svojim različitim putevima i posvećenošću učenju i stvaranju pokazuju kako talent, rad i inspiracija mogu oblikovati inspirativne priče.
Piše: Sanja Novaković
Filip, arhitektonski tehničar i dizajner enterijera, završio je srednju školu u Užicu, diplomirao arhitekturu u Novom Sadu, a master studije iz oblasti Architecture, Built Environment and Interiors završio je na Politecnico di Milano. U KIDZ studiju radi na dizajnu enterijera za poslovne prostore, restorane i butike, dajući svakom prostoru jedinstven karakter. Pored toga, DJ-ing je njegov hobi, a svoj muzički sadržaj dijeli na TikToku.
Miloš, student biologije na Whitman Collegeu u SAD-u, dva razreda gimnazije završio je u Rudom, a potom je primljen na United World College u Mostaru, gde je završio srednju školu. Trenutno provodi semestar u Kostarici, a svoju energiju usmjerava ka sportskom penjanju i radu kao instruktor, uz druge aktivnosti u prirodi, sviranje gitare i crtanje.
Filip Ćiković
1. Kada si prvi put osjetio da želiš otići iz malog mjesta poput Rudog i graditi život u većim gradovima?
– Mislim da se ta želja pojavila vrlo rano, još u djetinjstvu. Kao i većina nas koji smo odrasli u manjim sredinama, bio sam izložen inostranoj kinematografiji i pop kulturi i to mi je stalno otvaralo neke nove poglede. U Rudom sam uvijek imao osjećaj da nešto propuštam, ne zato što mjesto nema vrijednost, već zato što nisam mogao da istražim sve svoje potencijale na način na koji to mogu vršnjaci iz većih gradova. Zato sam stalno gledao šta mogu da uradim u tom trenutku da izađem iz tih okvira i kao prvi realan korak tada je bilo Užice.
2. Koji su ti ključni trenuci kroz Užice, Novi Sad i Milano najviše oblikovali put i profesionalni identitet?
– Svaka od ovih promjena donijela je novo sazrijevanje, otkrivanje i pomjeranje sopstvenih mogućnosti. Svoj put sam gradio postepeno, jer svaka sredina je bila veći zalogaj od prethodne, pa mi je i svaka nova faza bila lakša za prihvatiti. Odlazak u Užice sa 15 godina bio je najteži korak, prvi odlazak od porodice i prijatelja. Zbog toga mi je kasniji odlazak na osnovne studije u Novi Sad bio znatno lakši i omogućio mi je da se više fokusiram na profesionalni razvoj. Odlazak u Milano svakako predstavlja najveći iskorak. Dolazak na potpuno nepoznat teren, gdje najviše dolaze do izražaja prilagođavanje, snalaženje i preuzimanje više odgovornosti u ličnom i profesionalnom smislu.
3. Kako je izgledao tvoj dolazak u Milano – i šta si tamo naučio što ti i danas najviše koristi u dizajnu?
– Došao sam prilično nespreman za sve što me je čekalo, što danas vidim kao prednost, jer nisam imao prostor da se plašim onoga što bi moglo da me zatekne. Vrlo brzo sam dobio uvid u drugačiji pristup arhitekturi i dizajnu u odnosu na dotadašnje znanje. Milano nudi konstantne, svakodnevne susrete sa dizajnom, dovoljno je bilo samo proći ulicom da bih osjetio inspiraciju i motivaciju. Tamo sam shvatio da dizajn nije nešto izdvojeno, već stalno prisutno u životu i u kontaktu sa ljudima. To mi je pomoglo da proširim način razmišljanja i da projektima pristupam otvorenije i promišljenije.
4. U KIDZ studiju radiš na enterijerima raznih tipova prostora. Šta te najviše inspiriše i kako izgleda tvoj kreativni proces?
– Većini projekata pristupam temeljno, uz dosta istraživačkog rada i proučavanja tipologije, ali i razumijevanja potreba korisnika prostora. Nakon toga počinjem razvijati koncept u okvirima koje prostor nudi, a inspiraciju crpim iz različitih izvora, iz svakodnevnice, filma, muzike i drugih vrsta umjetnosti. Za mene je to proces koji se nikada ne završava striktno s krajem radnog vremena, već stalno traje u pozadini.
5. Koji je trenutak u tvojoj karijeri ili životu bio onaj “evo, uspjelo je” — trenutak kad si prvi put osjetio ponos, zahvalnost ili da si baš na pravom putu?
Trenutak diplomiranja na fakultetu u Milanu bio je upravo taj, jer sam tada osjetio najveće zadovoljstvo i ponos na sve što sam postigao.
6. TikTok ti je postao platforma za izražavanje – šta ti je najzanimljivije u tom formatu i kako ga koristiš da pokažeš svoj rad ili energiju?
– TikTok koristim više kao kanal za svoje hobije i iskazivanje kreativnih vještina. Jako veliki broj prilika sam dobio zahvaljujući tome i omogućio mi je da se povežem sa ljudima koji imaju slična interesovanja. U budućnosti želim da se još više aktiviram na toj platformi, jer mislim da je odličan način da se otvore nove prilike i saradnje.
7. Šta bi poručio mladima iz malih sredina koji sanjaju velike gradove, ali se plaše da naprave prvi korak?
– Samo uradi to i ne razmišljaj previše! Gledaj iz trenutne situacije šta možeš maksimalno da izvučeš. Tokom odrastanja često čujemo od starijih “uvijek možeš da se vratiš”, ali ja volim da razmišljam suprotno, da nemaš gdje da se vratiš, jer tada uspjeh postaje neminovan. Ne fokusiraj se na posljedice i o tome šta te može čekati. Strah parališe, ali izlazak iz zone komfora pruža rast i razvoj kakav ne možeš ni pretpostaviti. Ja volim da razmišljam da se sve dešava sa dubljim razlogom i da ne postoji pogrešan potez i korak, već je sve to dio tvog puta!
Miloš Perišić
1. Kada si prvi put osjetio da želiš otići iz malog mjesta poput Rudog i graditi život u većim gradovima?
– Čini mi se da me oduvijek privlačila ideja putovanja i avantura u nekim dalekim, nepoznatim mjestima. Ta želja se nikad nije odnosila nužno na ideju života u većem gradu, već više neka potreba da se krećem i vidim nešto novo i drugačije. Mislim da to dosta proizilazi iz porodičnog podsticaja; od kad pamtim uvijek su mi bile dostupne knjige, atlasi, globusi i tv emisije iz kojih sam formirao neku ideju o tome da je svijet ogroman i pun raznih stvari i da bi sve to vrijedilo iskusiti iz prve ruke. Naravno u djetinjstvu su te ideje uglavnom bile maštarije, a kasnije u adolescenciji, kada je manja sredina već krenula da me guši, postale ozbiljna potreba.
2. Kako ti je iskustvo u United World College u Mostaru promijenilo pogled na obrazovanje i na ljude iz različitih dijelova svijeta?
– Pohadjanje UWC-a je definitivno bilo jedno transformativno iskustvo za mene i nešto što me vjerovatno najviše definisalo kao osobu. Odlazak od od kuće u tim godinama u skroz novi grad i školovanje sa učenicima iz preko sedamdeset zemalja je definitivno bio okret za 180 u poredjenju na svakodnevnicu koju sam živio u Rudom. Časovi su postali interaktivni, profesori su očekivali da imam mišljenje o temama o kojima raspravljamo, mogao sam da izaberem časove koje hoću da uzimam i bilo je dosta praktične nastave. Ipak, čini mi se da se najveći dio mog obrazovanja tamo desio posle časova, u beskonačnim debatama i razgovorima sa drugim učenicima, avanturama koje smo imali zajedno, uživanju u svim kulturnim i istorijskim ljepotama koje Mostar ima da ponudi. UWC mi je otvorio vrata u sve što sam kasnije doživio i dao mi prvi pogled u svijet, ali isto tako i ljubav za moju soptsvenu državu i njene narode. Mostaru se uvijek rado vraćam i tek sad, u retrospektivi i razgovorima sa prijateljima iz UWC-a, vidim koliko je sam taj grad bio važan lik u našim doživljajima iz tih godina, definitivno velika preporuka za posjetu svima koji imaju priliku.
3. Studiraš biologiju na Whitman College – da li je neka posebna oblast biologije posebno privukla tvoju pažnju i zašto?
– Najviše me interesuju ekologija i evolutivna biologija i to su oblasti iz kojih uzimam najviše časova na fakultetu. Zahvaljujući mnogim putovanjima, imao sam prilike da vidim dosta različitih eskosistema i raznovrsnost života na Zemlji. Formacija i održivost te raznovrsnosti, naročito u kontekstu planete transformisane antropogenim pritiskom, mi djeluju kao vrlo relevantne i ključne oblasti za istraživanje. Po meni vrlo korisna politika mog fakulteta je da bez obzira na glavni fokus njihovih studija, svaki student mora uzeti bar nekoliko časova iz drugih oblasti. Mislim da moje razumjevanje ekološke krize ne bi bilo potpuno bez saznanja koje sam stekao pohadjajući nekoliko kurseva iz društvenih nauka, i da bi implementacija ovakvog pristupa obrazovanju bila korisna svuda, narocito u vremenu kada se čini da su svi problemi i izazovi sa kojima se društvo suočava duboko interdisciplinarni po prirodi.
4. Trenutno si na semestru u Kostarici – kako ti život u prirodi i istraživanje novih ekosistema mijenjaju perspektivu o svijetu i tebi samom?
– Posjeta tropskim prašumama je definitivno je jedan od mojih “dječačkih snova”, i to što sam u prilici da u jednoj provedem četiri mjeseca je velika stvar za mene. Program koji pohadjam je fenomenalan: imali smo ekskurzije u različite djelove države, vidjeli razne tipove tropske prešume koji se pojavljuju u Kostarici, suve šume pacifickog primorja, pa čak i koralni greben. Teško je prepričati svu raznovrsnost živog svijeta koja krasi tropske predjele, i za prirodnjaka je ovo definitivno raj na zemlji, pod uslovom da mu ne smetaju svi komarci i sparina, naravno. Nešto što mi je naročito zanimljivo je kako Kostarika kao država cijeni i čuva svoja prirodna bogatstva. Ekoturizam je ovdje ogroma grana privrede i ponekad se zateknem da maštam kako bi Bosna i Hercegovina izgledala kada bi usvojila slicnu politiku. Šta bi se desilo kada bi naše rijeke, stare šume i Dinarsko gorje postali dio nacionalnog ponosa, i kada bi u svijetu bili poznati po njima, umjesto da ih zatrpavamo betonom radi brze zarade manjine?
5. Čemu te je iskustvo rada kao instruktora penjanja naučilo o izazovima i prevazilaženju prepreka – i na stijenama i u životu?
– Prije svega treba istaći da je taj posao možda jedna od najsrećnijih okolnosti mog studiranja u Sjednjenim Državama. Još u Mostaru sam počeo da se bavim penjanjem sa grupom prijatelja, pa sam u Ameriku stigao već manje-više spreman za kurs za instruktora, i do kraja prvog semestra sam dobio posao u dvorani za penjanje koju imamo na kampusu fakulteta. To me spasilo posla u menzi, i zbog toga ću uvijek biti zahvalan ovom sportu. Osim same dvorane, moj fakultet ima penjački klub, koji organizuje putovanja na razna poznata penjališta širom države. Zahvaljujući njemu sam imao prilike da vidim mnoge nevjerovatne predjele i sklopim neka draga prijateljstva.
Kao sport, penjanje je specifično jer kod tebe gradi neku izdrzljivost koju je teško objasniti nekome ko se njime nije bavio, prevashodno zbog toga što je vrlo individualno iskustvo. Bilo da je u pitanju sportski smjer na stijeni ili bolder problem u dvorani, penjač se sa izazovom nosi sam, i na njemu je da odluči da li i kad se povući. Imajuci u obziru da se moj život u zadnjih par godina dosta odlikovao stalnim izbacivanjem iz zone komfora i selidbama, ta sposobnost da se osloniš na samog sebe u nepoznatom i izazovnom okruženju koju ovaj sport razvija se pokazala kao vrlo značajna.
6. Šta bi poručio mladima iz malih sredina koji sanjaju velike gradove, ali se plaše da naprave prvi korak?
– Nije mi lako da dam neki univerzalan odgovor na ovo pitanje, naročito jer imam osjećaj da kada me neko pita tako nešto, bivam postavljen u poziciju nekakvog autoriteta koju ne mislim da zaslužujem. Kada se u mislima vratim u svoju glavu dok sam još zivio u Rudom, u vrijeme kada sam se tek prijavljivao za UWC, nekako se osjećam kao da je dosta toga što mi se desilo bilo više pitanje srećnih okolnosti nego nekog mog napornog rada i odricanja. Naravno ima tu mog zalaganja, ali bez podrške moje porodice i kasnije prijatelja ne vjerujem da bih istrajao u svim svojim ciljevima. Što se samog savjeta tiče, rekao bih da je za nova iskustva i putovanja najvažnije prihvatiti izlazak iz zone komfora, mada znam da to zvuči pomalo kliše.
Mislim da je greška koju mnogi prave čekanje na neki “pravi trenutak” ili finansijsko blagostanje. Naravno, za one koji su u dobrostojećim pozicijama pravljenje ovakvih koraka je lakše, ali to ne znači da putovanja nisu za “obične smrtnike”. Takodje mislim da je bitno ne romantizovati život u inostranstvu i stalno kretanje previše i postavljati takav život kao epitom uspjeha za svakoga. Ovakav život je dosta dinamičan i zbog toga razumijem njegovu privlačnost, ali takodje nosi svoja odricanja i izazove, koje ne treba podcjenjivati. U svakom slučaju, mislim da bi svima definitivno preporučio da putuju i istražuju uvijek malo više nego što im je lagodno, i naročito na mjesta i sa ljudima prema kojima možda imaju neke predrasude ili zaziranja. Čak i da se te sumnje pokažu kao opravdane, a gotovo sigurno da neće, barem ce biti dobra anegdota za društvo kod kuće.
