Ovog vikenda se u Banjoj Luci, uz neizostavne zvučne čimbenike svih vikend-provoda u ovom gradu, poput muzike, kuckanja čaša, flaša i ispuhivanja dima cigareta, kao i povremenog ćaskanja, mogao čuti i iskonski anticivilizacijski poklič razjarene rulje, čija se ništavna egzistencija jednako glasno i besramno poput njihovih primatskih grla samodeklarirala relevantnom na ulicama grada.
„Ubi, ubi, ubi pedera“, nizalo se u ritmu njihovog uspaljenog marša lišenog svake misli, samosvijesti i pismenosti (jer kad smo zaboravili da je imperativ od „ubiti“ – „ubij(te/mo)“, kao i da je množina od „peder“ – „pederi“, a kad „pederi“ provučemo kroz akuzativ (koga, šta) dobijemo riječ „pedere“, te bi točna fraza u kojoj pozivamo na ubojstvo onih koji nam ništa nisu skrivili glasila „ubij pedere“ ukoliko se obraćamo jednoj osobi ili „ubijte pedere“ ukoliko grupi uspaljenih klinaca naređujemo da postanu krvoločni nasilnici ili „ubijmo pedere“ ukoliko se imperativ odnosi na nas, razjarenu rulju koju društvo nije naučilo ni osnovama gramatike i pravopisa, a kamoli kako razmišljati nečim drugim osim pesnicama i međunožjem.
Iako su i u Crnoj Gori takozvani „Anti-gej“ ili „Anti-LGBT“ stavovi itekako prisutni u društvu, a zakonskom i institucionalnom priznavanju i poštivanju osnovnih ljudskih prava LGBTIQ+ osoba, kao što su sklapanje braka, usvajanje djece ili dobijanje starateljstva, najviše se protivi Pravoslavna crkva. Crnogorska vlast i crnogorsko društvo su ipak uspjeli pokazati da su napredniji od nas. Kao što je Crna Gora davne 1977. dekriminalizovala homoseksualnost i tako postala jedna od prvih republika koja se odlučila na takvo nešto, u Bosni i Hercegovini je izglednije da će se zakonski unazaditi i vratiti Krivični zakon SFRJ po kojem su homoseksualni odnosi između muškaraca bili kažnjavani.
Animirani naučno-fantastični avanturistički film Strange World reditelja Don Halla, iz tvornice Disney, nakon što je distribuiran kod nas, izazvao je buru komentara u javnosti i na društvenim mrežama. Činjenica da smo društvo koje komentariše filmove koje nismo pogledali nije nova, kao i to da umjetnička djela valorizujemo samo na osnovu toga da li nam se dopadaju ili ne dopadaju. Sve ono što podrijeva naše stereotipe treba zabraniti, cenzurisati, uništiti i nikako ne pustiti u eter.
Donedavno nisam bila svjesna toga, ali kada bih bila u situaciji da na poslu moram kriti svoju partnericu ili trpiti verbalno nasilje otišla bih prvom prilikom i ne bih se vraćala. Neki bi to vjerovatno prokomentarisali sa „odlično, šta će nam bolesnici u Bosni“, ali smatram da su te osobe manje bitne od onih koje bi se, uprkos svom ličnom neodobravanju, malo zapitale odakle mi takva odlučnost. U pitanju je jednostavna računica. Jednu sedmicu čini 168 sati, što bi značilo da zaposlene osobe oko četvrtinu svog vremena provode u radnom okruženju. Za zaposlene kvir osobe to, nažalost, najčešće znači minimalno četvrtinu vremena provedenog u pretvaranju i šutnji, a sve u nastojanju da se izbjegne diskriminacija i otkaz. Nisam bila spremna pristati na to. Vjerujem da me moje trenutno, pozitivno iskustvo na poslu štiti i osnažuje, ali i da je upravo postojanje pozitivnih iskustava pokazatelj kako, polako, ali sigurno, dolazi vrijeme kada niko neće morati praviti takav kompromis.
Proklete granice, da nema njih sada bih mogla ovdje u centru Beograda da poljubim svoju djevojku kao i svi heteroseksualni parovi. Dođavola s tim, ja ću da pomjerim granice. Želim da je poljubim. To ću i učiniti, biće na blic, niko neće vidjeti. Stigao je tramvaj. Ona izlazi iz njega, pogledi nam se odmah susreću, krećem polako klecavih koljena prema njoj. Širim ruke i hvatam je u jak zagrljaj. Ne puštam je neko vrijeme, osjetim miris vanilije koji mi mazi nozdrve. Polako opuštam ruke i dižem glavu. Gledam njene oči, obojene su svim bojama duge. Cijeli jedan svijet stao je u taj jedan par očiju.
Moja žena i ja prošle smo razne dogodovštine. Sve ono što jedan dug i posvećen odnos sa sobom neizbježno nosi, imale smo duboke i teške razgovore, iskusile velike emocije, ljubavne i one neke druge, planirale svakodnevni život i prevazilazile životne izazove. Kao i svi drugi parovi. Ipak, postoji taj jedan dio iskustva koji je svojstven samo nama i našoj kvir zajednici, nešto što zasigurno ne olakšava život u paru. Situacije čije prevazilaženje zahtijeva odličnu povezanost sa sopstvenim emocijama i spremnost da se o njima komunicira s partnerom otvoreno i ranjivo.
„Ubij!“, „Treba zabranit'!“, „Sve su to pederi!“, „Vratite nam dugu, pederi!“, „Bolesnici!“... Sve su to pogrdne riječi, prijetnje i pozivi na nasilno ponašanje, koje nas i ove godine očekuje uoči najavljene četvrte Povorke ponosa. Oni koji ne podržavaju i ne razumiju LGBTIQ+ osobe, koji homoseksualnost smatraju bolešću ili psihičkim poremećajem, ovakve uvrede glasno i jasno uzvikuju na anti-LGBT protestima koji se održavaju netom prije održavanja Povorke.
Priča o tome kako je prije bilo bolje stara je koliko i ljudska civilizacija od Rima do današnjih dana i bazirana je isključivo na emocijama, strahu od nepoznatog i promjena (bitno je napomenuti da su slične reakcije bile i na američkom jugu na prve rasno integrisane škole i tada se pozivalo na tradiciju). Ne postoji nikakva poveznica između tobožnjeg društvenog propadanja i gay emancipacije, uostalom države s visokim stepenom poštovanja gay prava su najpoželjnije za život u smislu ekonomskog standarda i opštih ljudskih prava, tako da se rijetko koji konzervativac sa zapada odluči svoj život nastaviti u društvima koja osuđuju LGBT populaciju na smrt poput Irana, Saudijske Arabije i tako dalje.
Ističući seksualnost / rodni identitet i prezentujući to kao nešto šokantno, moderno, novo, LGBTIQ osobe se svodi na njihovu seksualnost / tijelo / seksualni čin, ili kao nešto što „nikad ranije nije bilo kod nas“, iako to naravno nije tako. Važno je predstavljati LGBTIQ osobe u svoj njihovoj kompleksnosti jer ljude ne čini samo njihov seksualni/rodni identitet, davati prostor ličnim pričama LGBTIQ osoba – da one govore same o sebi jer to je uvijek autentičnije nego kad drugi govore o njima. Mnogo je prigodničarskog i površnog izvještavanja o LGBTIQ zajednici; to se najbolje može vidjeti na primjeru povorke ponosa. Umjesto da se govori o razlozima zbog kojih se uopće organizuje povorka, da se približe i objasne zahtjevi LGBTIQ zajednice, fokus medija je broj policajaca i zatvaranje ulica.
Pripadnici LGBTIQ+ zajednice često dobiju otkaz ili počnu doživljavati razne oblike diskriminacije i nasilja odmah nakon što njihova seksualna orijentacija postane poznata u kolektivu u kom rade, pokazalo je istraživanje Helsinškog odbora za ljudska prava.
Dobila sam otkaz na poslu zato što roditelji nisu htjeli da ostave svoju djecu sa mnom samo zato što sam lezbejka. Tražila sam pomoć od direktorice koja je kao bila suportivna, ali nikad nije reagovala, priča žena koja je bila zaposlena u vrtiću.
Dobijala sam jako malu platu jer je ona ovisila o broju tretmana koje odradim. Vrlo brzo sam dobila otkaz uz obrazloženje da je promet zapeo zbog mene, svjedoči jedna maserka.
U Bosni i Hercegovini je diskriminacija zabranjena Ustavom BiH, zatim međunarodnim ugovorima i domaćim zakonima, posebno Zakonom o zabrani diskriminacije, ali je njima propisan relativno mali broj kaznenih odredbi za poslodavca u slučaju kršenja odredbi o zabrani diskriminacije, upozorava Mirjana Ćuskić iz Helsinškog odbora za ljudska prava.
Početkom jula 2022-ge, par dana nakon sarajevske Parade, u sred jednog vrelog dana, na jednoj raskrsnici bez imalo hlada, zaustavi me vremešni gospodin i kaže da zna da sam novinarka i da ne razumije zašto podržavam one. Pitam koje one, a on odgovora samo one i pokazuje glavom negdje ustranu. Ponovim pitanje uz osmjeh znajući šta slijedi, a on utiša glas i kaže pa pedere, brate. Na to krenem da mu objašnjavam šta zapravo traže pripadnici LGBTIQ+ populacije, kako žive i slično i nakon 40-ak minuta razgovora se rastanemo s njegovim zaključkom Bogami si me načela, odoh kući razmišljati, možda i nisam u pravu!
Ovaj događaj je još jedan dokaz da otpor dolazi iz neznanja! A tu, barem u slučaju LGBTIQ+ populacije, nastupaju karike.ba, portal ili web magazin-online kuća mladih specifičan po tome što mladi kreiraju sadržaje za mlade i gdje svi, bez ikakvih ograničenja, cenzure ili pritiska, mogu da iznesu svoja iskustva vezana za kršenje ili poštivanje i njihovih i ljudskih prava drugih osoba i to podijele sa širom javnošću, i mladi i oni koji rade s mladima.
Smatram da su predrasude samo vrsta slabosti osoba koje imaju određeni strah, ali i manjak znanja o osobama koje pripadaju marginaliziranim skupinama društva. Ljudi nisu stvari pa da ih sortiramo po kutijama, te ih ne treba etiketirati i odbacivati, bez obzira na to o kakvom razlogu se radi. Vjerujem u to da smo svi individualni, različiti i specifični na svoj način, te da je to jedna od osobina čovječanstva koja ga čini prelijepim. Sretna sam, ali i bogata, jer imam prijatelje i prijateljice koje su osobe s invaliditetom, pripadnici i pripadnice nacionalnih i vjerskih manjina, dio LGBTI+ zajednice, jer me je svako to prijateljstvo obogatilo empatijom i ljudskošću. Nepravdu koju su oni/e osjetili/e je i mene zaboljela, te me je to podstaklo na aktivističko djelovanje. Ubijeđena sam u to da ne moramo biti pripadnici ni jedne marginalizirane skupine da bismo primijetili nepravdu koja joj se nanosi. Zato je važno obrazovati se o temama vezanim za prava marginaliziranih skupina ili razgovarati s pripadnicima i pripadnicama marginaliziranih skupina, kako bismo razumjeli njihov položaj, osjećanja i okolnosti u kojima se nalaze, te svakodnevno preispitivati predrasude. Jedan mali gest aktivizma danas, bilo da se radi o verbalnom ili online ukazivanju na nepravdu, ispravljanju diskriminatornog diskursa, izbjegavanju pejorativa koji se odnose na marginalizirane skupine ili organiziranom antifašističkom djelovanju s drugim ljudima može spasiti jedan život sutra i pomoći nekome da se osjeća prihvaćeno u društvu koje jeste njegovo/njeno. Ukoliko otvorimo naša srca, možemo prevazići sve predrasude, a jedino tako možemo graditi bolje i pravednije društvo.