Najčešće pitanje, čini se, je vezano za sam koncept ponosa i njegove konotacije s LGBTIQ+ zajednicom. Prije nego odgovorimo na pitanje „Čime se oni ponose i zašto se tako povorka zove?“, moramo da se podsjetimo same historije LGBTIQ+ aktivizma, tačnije PRIDE-ova. Oni su se pojavili u vezi s američkim pokretom za prava LGBTIQ+ osoba, koji je započeo tijekom 20. stoljeća. Značajan događaj u historiji LGBTIQ+ pokreta bila je „Stonewallska pobuna“, koja se odigrala u New Yorku 28. juna 1969. Ovaj događaj ima ključnu ulogu jer je označio prekretnicu u borbi za prava LGBTIQ+ osoba. Stonewall Inn, popularno mjesto okupljanja LGBTIQ+ zajednice, često je bio meta policijskih racija i nasilja. Na taj dan, policajci su nasilno upali u bar i počeli maltretirati uglavnom trans žene, kao i gej muškarce i lezbejke. U odgovoru na ovu policijsku represiju, okupljeni su se odlučili pobuniti, što je rezultiralo serijom nemira i protesta poznatih kao „Stonewall riots“ ili „Stonewallska pobuna“. Ovaj događaj imao je snažan utjecaj na jačanje borbe za prava LGBTIQ+ osoba. Naziv povorka ponosa došao je upravo iz ovog događaja, kada su na toj pobuni LGBTIQ+ osobe glasno rekle da je dosta traćenja i nametanja stida, da su one ponosne upravo zbog toga što jesu.
„I queer osobe su Bosanke i Hercegovke, Bosanci i Hercegovci – tradicija i historija pripadaju svima nama pa tako i LGBTIQ osobama. Čest je narativ da su LGBTIQ osobe 'uvezene sa Zapada', zato svaku priliku koristimo da pokažemo da to nije slučaj, i da su LGBTIQ osobe uvijek bile i uvijek će biti dio društva. 'Kvirhana' je u svojoj ideji lokalni festival, i trudimo se da svakim izdanjem Kvirhane pružimo prostor lokalnim umjetnicima/ama da se izraze, a LGBTIQ osobama iz BiH da uživaju, zabavljaju se, razgovaraju i propituju društvene norme u sigurnom prostoru“, kaže Agić.
„Izvještavanje u bojama duginog spektra: Priručnik za medijsko izvještavanje o LGBTIQ temama u Bosni i Hercegovini“ predstavlja jedan od rezultata vrijednog rada ONAuBiH tima koji je objavljen u sklopu projekta „Sve boje duge“, koji se sprovodi uz podršku USAID/INSPIRE programa.
Priručniku je prethodilo istraživanje koje je obuhvatilo mapiranje 14 najčitanijih bh. portala, a analizirano je preko 50 članaka. Analizirana su medijska izvještavanja o LGBTIQ temama unutar bh. medijskog diskursa neposredno pred i neposredno poslije Povorke 2022 (1. 4. – 30. 9. 2022.). Radom na istraživanju, istraživačice Kristina Ljevak i Jasmina Čaušević su, u saradnji s projektnim timom, proširile vremenski opseg i na nemili događaj u Banja Luci, koji se desio početkom ove godine.
Tema ovogodišnje Bh. povorke ponosa je savezništvo, koje možemo definisati kao proaktivno djelovanje s ciljem pružanja zaštite i podrške LGBTIQ zajednici, a pružaju je osobe koje nisu dio te zajednice. Savezništvo kao pojam obuhvata mnogo toga, pa se tako saveznikom LGBTIQ zajednice smatra svako ko se otvoreno i jasno suprotstavlja homofobiji, bifobiji, transfobiji, govoru mržnje, fizičkom i verbalnom nasilju prema pripadnicima/ama LGBTIQ zajednice. Pored pojedinaca, saveznici mogu biti i mediji, različite organizacije, institucije, profesori, javne ličnosti, umjetnici, poznanici, prijatelji i roditelji, te članovi uže i šire porodice. Istinski i pravi saveznik jeste onaj ko podržava određenu marginaliziranu zajednicu, kao što je LGBTIQ zajednica, iako on lično ne pripada toj zajednici i iako ga se problemi s kojima se ta zajednica susreće ne tiču direktno. Cilj ovogodišnje teme Bh. povorke ponosa jeste da se saveznici/e otkriju, izađu na vidjelo, otvoreno pruže podršku LGBTIQ zajednici, da se međusobno prepoznaju i uvežu s članovima/icama zajednice, ali i drugim saveznicima/ama u borbi za ravnopravnije društvo.
Junaci Poljupca žene pauka predstavljaju društvene odmetnike skrajnute zbog političkih i intimnih razloga. Oni su dokaz da društveno i privatno nisu razdvojeni dijelovi ljudskog postojanja, već da se oni neprestano prepliću, nadopunjuju i pobijaju. Tragičnost njihove ljubavne priče jeste u tome što je ona od početka osuđena na propast. Intima koja se stvara među njima narušena je prisustvom spoljašnjeg svijeta u koji i sami žele da se vrate, ali isto tako snebivaju se povratka jer su svjesni da to znači kraj njihovog zajedničkog života. Takođe, politika je ovdje predstavljena kao zla sila koja vreba iza sjene. Svijet Moline i Valentina, u kojem jedan pripovijeda radnju filmova, dok drugi sluša, narušen je lažima spoljašnjeg svijeta. U takvom kontekstu, poljubac žene pauka, koji se ostvaruje pred sami kraj romana, jeste kratkotrajna iluzija o sreći dvoje odbačenih ljudi koji žive život nesmetano od društvene represije.
I na kraju, LGBTIQ+ zajednica u BiH nije mala, ali je zapostavljena i prava pripadnika te zajednice su ugrožena na razne načine. Tek nekoliko nevladinih organizacija, uz pomoć Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE, utire put da obaveze institucija sistema vlasti prema njima budu ispoštovane. A oni su… Oni su naši prijatelji, komšije, sinovi i kćeri, braća i sestre… I ne smijemo dozvoliti da ih neko tjera u njihova četiri zida. Možda slobodu i u sebi i oko sebe moraju osvojiti, ali u tom osvajanju ne smiju biti sami.
Ovog vikenda se u Banjoj Luci, uz neizostavne zvučne čimbenike svih vikend-provoda u ovom gradu, poput muzike, kuckanja čaša, flaša i ispuhivanja dima cigareta, kao i povremenog ćaskanja, mogao čuti i iskonski anticivilizacijski poklič razjarene rulje, čija se ništavna egzistencija jednako glasno i besramno poput njihovih primatskih grla samodeklarirala relevantnom na ulicama grada.
„Ubi, ubi, ubi pedera“, nizalo se u ritmu njihovog uspaljenog marša lišenog svake misli, samosvijesti i pismenosti (jer kad smo zaboravili da je imperativ od „ubiti“ – „ubij(te/mo)“, kao i da je množina od „peder“ – „pederi“, a kad „pederi“ provučemo kroz akuzativ (koga, šta) dobijemo riječ „pedere“, te bi točna fraza u kojoj pozivamo na ubojstvo onih koji nam ništa nisu skrivili glasila „ubij pedere“ ukoliko se obraćamo jednoj osobi ili „ubijte pedere“ ukoliko grupi uspaljenih klinaca naređujemo da postanu krvoločni nasilnici ili „ubijmo pedere“ ukoliko se imperativ odnosi na nas, razjarenu rulju koju društvo nije naučilo ni osnovama gramatike i pravopisa, a kamoli kako razmišljati nečim drugim osim pesnicama i međunožjem.
„Ubij!“, „Treba zabranit'!“, „Sve su to pederi!“, „Vratite nam dugu, pederi!“, „Bolesnici!“... Sve su to pogrdne riječi, prijetnje i pozivi na nasilno ponašanje, koje nas i ove godine očekuje uoči najavljene četvrte Povorke ponosa. Oni koji ne podržavaju i ne razumiju LGBTIQ+ osobe, koji homoseksualnost smatraju bolešću ili psihičkim poremećajem, ovakve uvrede glasno i jasno uzvikuju na anti-LGBT protestima koji se održavaju netom prije održavanja Povorke.
Iako su i u Crnoj Gori takozvani „Anti-gej“ ili „Anti-LGBT“ stavovi itekako prisutni u društvu, a zakonskom i institucionalnom priznavanju i poštivanju osnovnih ljudskih prava LGBTIQ+ osoba, kao što su sklapanje braka, usvajanje djece ili dobijanje starateljstva, najviše se protivi Pravoslavna crkva. Crnogorska vlast i crnogorsko društvo su ipak uspjeli pokazati da su napredniji od nas. Kao što je Crna Gora davne 1977. dekriminalizovala homoseksualnost i tako postala jedna od prvih republika koja se odlučila na takvo nešto, u Bosni i Hercegovini je izglednije da će se zakonski unazaditi i vratiti Krivični zakon SFRJ po kojem su homoseksualni odnosi između muškaraca bili kažnjavani.
Priča o tome kako je prije bilo bolje stara je koliko i ljudska civilizacija od Rima do današnjih dana i bazirana je isključivo na emocijama, strahu od nepoznatog i promjena (bitno je napomenuti da su slične reakcije bile i na američkom jugu na prve rasno integrisane škole i tada se pozivalo na tradiciju). Ne postoji nikakva poveznica između tobožnjeg društvenog propadanja i gay emancipacije, uostalom države s visokim stepenom poštovanja gay prava su najpoželjnije za život u smislu ekonomskog standarda i opštih ljudskih prava, tako da se rijetko koji konzervativac sa zapada odluči svoj život nastaviti u društvima koja osuđuju LGBT populaciju na smrt poput Irana, Saudijske Arabije i tako dalje.
Animirani naučno-fantastični avanturistički film Strange World reditelja Don Halla, iz tvornice Disney, nakon što je distribuiran kod nas, izazvao je buru komentara u javnosti i na društvenim mrežama. Činjenica da smo društvo koje komentariše filmove koje nismo pogledali nije nova, kao i to da umjetnička djela valorizujemo samo na osnovu toga da li nam se dopadaju ili ne dopadaju. Sve ono što podrijeva naše stereotipe treba zabraniti, cenzurisati, uništiti i nikako ne pustiti u eter.
Ističući seksualnost / rodni identitet i prezentujući to kao nešto šokantno, moderno, novo, LGBTIQ osobe se svodi na njihovu seksualnost / tijelo / seksualni čin, ili kao nešto što „nikad ranije nije bilo kod nas“, iako to naravno nije tako. Važno je predstavljati LGBTIQ osobe u svoj njihovoj kompleksnosti jer ljude ne čini samo njihov seksualni/rodni identitet, davati prostor ličnim pričama LGBTIQ osoba – da one govore same o sebi jer to je uvijek autentičnije nego kad drugi govore o njima. Mnogo je prigodničarskog i površnog izvještavanja o LGBTIQ zajednici; to se najbolje može vidjeti na primjeru povorke ponosa. Umjesto da se govori o razlozima zbog kojih se uopće organizuje povorka, da se približe i objasne zahtjevi LGBTIQ zajednice, fokus medija je broj policajaca i zatvaranje ulica.






















