Od trenutka kada sam prvi put vidjela povorku ponosa na televiziji, a to je bilo 80-ih godina prošlog vijeka, poželjela sam da se ona desi i u BiH: šarene zastave, nasmijani ljudi, neki čak i kostimirani, muzika – to nikako ne može biti nešto loše! S godinama je sazrijevala misao kako se to mora desiti i ovdje jer gejevi i lezbijke ili svi drugi pripadnici LGBTIQ populacije u BiH moraju dobiti svoju šansu, trebaju imati jednake mogućnosti, ne smiju biti diskriminisani jer, ako ništa drugo, imaju iste obaveze kao i svi drugi, a pride je sjajna prilika da se pokažu, outuju, obznane da su gej ili lezbijke – valjda je to lakše uraditi na suncu i pod šarenom zastavom u nekoj skoro pa prazničnoj atmosferi! Povorke ponosa svuda u svijetu i služe da skreću pažnju na LGBTIQ osobe i nose poruku o potrebi rješavanja njihovih važnih socijalno ljudskopravaških problema poput istopolnih brakova i zabranu diskriminacije i homofobije, ali i njihovo uključivanje u javni život, jačanje identiteta i stvaranje prihvatljivog ambijenta za LGBTIQ osobe, posebno mlade.
Kakva je uloga profesionalnih medija u borbi za sigurniji i kvalitetniji život LGBTIQ+ zajednice u BiH? Kako profesionalno i etički...
U zemlji u kojoj različitost često znači neprihvaćenost, LGBTIQ zajednica u Bosni i Hercegovini svakodnevno se suočava s diskriminacijom, porodičnim odbacivanjem i institucionalnim ignorisanjem. Ipak, uprkos pritiscima, kvir kultura pronalazi načine da opstane i raste. Piše: Ivana Letić Nakon više od tri decenije od raspada SFRJ i trideset godina od...
Omladinska novinska asocijacija u Bosni i Hercegovini (ONAuBiH) otvara Javni poziv za dostavljanje umjetničkih radova na temu „Ljubav svima“, u sklopu projekta „Sve boje duge“ koji podržava Vlada SAD-a kroz USAID-ov Program podrške zaštiti ljudskih prava (USAID/INSPIRE).
Ovaj poziv ostaje otvoren do 30. 9. 2023. godine.
Za prijavu učešća, street art umjetnici/e dostavljaju dio rada, s primjerоm inovativnih i kreativnih rješenja, i to na način kojim se prepoznaje doprinos u očuvanju i osnaživanju kulture mira. Pozivaju se street art umjetnici/e starosti od 18 do 35 godina s područja Bosne i Hercegovine da na jednu od tri teme poziva dostave svoje umjetničke radove.
Ne volim da sanjam ono što želim, ne želim da se osjećam slobodno tamo gdje sve nestaje onako brzo kako se i pojavilo, bez kontrole, u jednom dahu, i opet sam tek budan. Sanjao sam da nisam zatvoren, bio sam vani zajedno s onim što čuvam u sebi i svoja četiri zida, jer tu jedino osjećam sigurnost, sa svim bojama. Veoma dugo je postojalo uvjerenje da su svi drugi u pravu, ipak su većina, a većina je ta koja dirigira i uspostavlja definiciju normalnog u društvu. Zašto se onda osjećam toliko loše i da li je život tako surov i jednostavan, gdje sve moraš prihvatiti, bez obzira na osjećaje i unutrašnji nemir, u protivnom nailaziš na nove nemire u ljudskom obliku brda i planina, verbalnog i fizičkog nametanja i povratka u stanje normalnog?
Koliko je sebična borba kad samo jedna osoba ima koristi od nje i koliki je gubitak drugih ljudi koji u stvari gube tebe kao osobu koju su oni zamislili. Ali, paradoksalno jeste tako razmišljati. Ako svi drugi žele tebi najbolje onako kako su oni zamislili, i ako to nasilu prihvatiš, izgubit ćeš sve; kako onda išta od toga vrijedi? Niko to neće razumjeti ili će se bojati istine. Sebičnost u ovom obliku gubi na značaju, uglavnom sve gubi smisao.
Djevojčino ime bilo je Lucia. Njena, moglo bi se reći prijateljica, mada ni slučajno ne bi bilo greška reći veoma bliska osoba, ukočeno je stajala položenih ruku na naslon kolica. Čvrstina i ispravljenost njenog položaja prikrivala je brzinu i uznemirenost otkucaja njenog srca. Imala je kratku svjetliju kosu nespretno ošišanih krajeva. Uski pramenovi padali su joj preko lica lijepeći se za sljepoočnice i vrhove tankih usana. Njene smeđe oči bile su vlažne te su se caklile gotovo isto kao i talasi ispod njih. Noel, kako se zvala ova djevojka, nosila je široku suknju i tanki crni šuškavac čije je rukave zavrnula do nadlaktica. Mislile su u tišini. Prije godinu dana, baš u ovom periodu jeseni, desila se nezgoda. Da, ništa drugo do jedne nezgode.
Oduvijek sam bila takoreći romantična duša. U ćošku učionice pisala bih pjesme o svojim simpatijama i pokušavala pridobiti njihovo prijateljstvo pomažući im da urade zadaću. Sve je bilo idealno u tom mom svijetu, dok me jednu večer tadašnja najbolja drugarica nije pozvala u grad. Naravno, priključilo se još nekoliko djevojaka iz iste škole, ali sve smo bile ista generacija, početak drugog razreda srednje škole. Ta večer će mi ostati urezana dobro u sjećanje jer tada sam po prvi put pomislila da nešto sa mnom nije u redu.
Život se nekako uvijek činio sumoran i siv. Kako su godine prolazile, prestao sam očekivati sreću, prestao sam se nadati nekom svjetlu. Uvijek su mi govorili kako bi djetinjstvo trebalo biti najsretniji period u životu jedne osobe. Bili su tako u krivu. Ne mogu da podnesem tu izreku, prezirem je. Nekad, život nema taj sretan period. Pa tako, mogu reći da do neke određene tačke u svom životu nisam poznavao sreću i radost. Sve dotad je bila jedna tamna praznina; riječima neopisivo, tmurno i ružno. Uvijek drugačiji, uvijek posljednji. Iako je univerzalno prihvaćeno da su ljudi društvena bića, ja sam rano u svom životu odbio tu filozofiju i ugodno se prilagodio suprotnome. Razmišljao sam, zašto čovjeku treba društvo? Zašto moramo biti prisiljeni da budemo društvena bića? Kako je to uopšte moguće? Društvo i ljudi mi nisu donijeli ništa u život osim patnje i mržnje. Odrastao sam s prijetećim osjećajem da me moje okruženje polako, postepeno jede i uništava. U nekim trenucima sam se osjećao kao tumor ovog svijeta, sporo ga parazitirajući, a u drugu ruku, osjećao sam se kao da je svijet koji me okružuje jedan odvratni, crni tumor, koji mi prodire i probija u dušu, moje tijelo, život, ocrnjavajući me svojom bolešću.
„Izvještavanje u bojama duginog spektra: Priručnik za medijsko izvještavanje o LGBTIQ temama u Bosni i Hercegovini“ predstavlja jedan od rezultata vrijednog rada ONAuBiH tima koji je objavljen u sklopu projekta „Sve boje duge“, koji se sprovodi uz podršku USAID/INSPIRE programa.
Priručniku je prethodilo istraživanje koje je obuhvatilo mapiranje 14 najčitanijih bh. portala, a analizirano je preko 50 članaka. Analizirana su medijska izvještavanja o LGBTIQ temama unutar bh. medijskog diskursa neposredno pred i neposredno poslije Povorke 2022 (1. 4. – 30. 9. 2022.). Radom na istraživanju, istraživačice Kristina Ljevak i Jasmina Čaušević su, u saradnji s projektnim timom, proširile vremenski opseg i na nemili događaj u Banja Luci, koji se desio početkom ove godine.
Svaki je po nečemu poseban. Ovaj, recimo, jer se prvi put desio u junu i prvi put došao kao kruna na mjesec ponosa – mjesec koji je zaista obilovao događajima koji su namijenjeni zabavi, razonodi, druženju i edukaciji LGBTIQ osoba i njihovih prijatelja. Poseban je i jer je prvi put imao i dvosatni kulturno-zabavni program, pa su okupljene počastili i umjetnici i umjetnice, baletani, baletanke, hor, DJane... Poseban je i jer je na njemu prvi put bila moja mlada rodica, jer je prijateljica povela sina tinejdžera, jer su moji prijatelji iz daleke Švedske, sa troje djece, došli da prošetaju, odmah po slijetanju u Sarajevo. Poseban, veseo i, naravno, bez ijednog incidenta, osim trovanja javnog i medijskog prostora. Nakon njega, okačeno je novo cvijeće na mostove nad Miljackom, gradsko rukovodstvo moglo se, napokon, prestati praviti mrtvo, a mi do narednog juna moramo preći još jednu sitnu stepenicu – drugi oktobar i izbore na kojima ćemo ponovo glasati za ulice za svu našu djecu.
Težak je i brdovit teren mladih ljudi u Bosni i Hercegovini na kojima leži velika odgovornost, a put do njihove sreće, uspjeha i općeg prihvaćanja u društvu je zasut mnogim izazovima koji su, nažalost, ponekad nemilosrdni i biraju najranjivije kategorije. Jedna od takvih u svijetu, a posebno u sredinama gdje njihova prava zakonom nisu jasno definisana niti osigurana u praksi, zasigurno je zajednica članova LGBTIQ+ populacije. Ne mogu pronaći tačne podatke o broju ljudi u BiH koji sebe smatraju dijelom ove zajednice, iako masovna izlaznost na posljednjoj ili prvoj bh. povorci ponosa u Sarajevu govori da brojevi nisu zanemarljivi. Ipak, uglavnom su to mladi ljudi koji u isto vrijeme imaju hrabrost da prema sebi budu iskreni i osjećaju se onako kako žele, ali isto tako zbog društva i okoline često moraju ili lagati ili istinu privremeno skrivati.
Najčešće pitanje, čini se, je vezano za sam koncept ponosa i njegove konotacije s LGBTIQ+ zajednicom. Prije nego odgovorimo na pitanje „Čime se oni ponose i zašto se tako povorka zove?“, moramo da se podsjetimo same historije LGBTIQ+ aktivizma, tačnije PRIDE-ova. Oni su se pojavili u vezi s američkim pokretom za prava LGBTIQ+ osoba, koji je započeo tijekom 20. stoljeća. Značajan događaj u historiji LGBTIQ+ pokreta bila je „Stonewallska pobuna“, koja se odigrala u New Yorku 28. juna 1969. Ovaj događaj ima ključnu ulogu jer je označio prekretnicu u borbi za prava LGBTIQ+ osoba. Stonewall Inn, popularno mjesto okupljanja LGBTIQ+ zajednice, često je bio meta policijskih racija i nasilja. Na taj dan, policajci su nasilno upali u bar i počeli maltretirati uglavnom trans žene, kao i gej muškarce i lezbejke. U odgovoru na ovu policijsku represiju, okupljeni su se odlučili pobuniti, što je rezultiralo serijom nemira i protesta poznatih kao „Stonewall riots“ ili „Stonewallska pobuna“. Ovaj događaj imao je snažan utjecaj na jačanje borbe za prava LGBTIQ+ osoba. Naziv povorka ponosa došao je upravo iz ovog događaja, kada su na toj pobuni LGBTIQ+ osobe glasno rekle da je dosta traćenja i nametanja stida, da su one ponosne upravo zbog toga što jesu.






















