Postojanje istopolnih zajednica u Bosni i Hercegovini nije tema kojom se bavimo od juče, niti istopolne zajednice postoje od juče. LGBT zajednica je na našim prostorima vidljiva vjekovima, u manjem ili većem obliku, kroz zapise, priče, umjetnost, kulturu... Danas, u 21. vijeku, govorimo i o mogućnosti da istopolne zajednice sklope neki oblik legalno priznate zajednice. Takva praksa je moguća u skoro svim evropskim zemljama, ali ne i u Bosni i Hercegovini. Apsurdno je pričati o ideji da namećemo nešto, da tražimo nemoguće, kada je jedina želja pojedinaca i pojedinki u ovoj zemlji da dobijemo jednaka prava Ustavom zagarantovana.
Najčešće lične izbore bilo koje vrste doživljavam kao nešto što se podrazumijeva, te mi je zbog toga neobično pisati o vlastitom LGBT aktivizmu. Vjerujem da se rađamo s osjećajem za pravdu, jer kako bismo drugačije objasnili izostanak tog osjećaja kod nekih ljudi. Moj osjećaj za pravdu odveo me je, između ostalog, među ljude koji se još uvijek bore za elementarna prava. Iako sam uvijek podržavala LGBT osobe i kao novinarka izvještavala o skromnim aktivnostima vezanim za promociju prava LGBT osoba, ključni događaj u ličnoj aktivističkoj prošlosti poklopio se s ključnim događajem u kolektivnom bosanskohercegovačkom aktivističkom iskustvu, s prvim Sarajevo Queer Festivalom.
Priča o tome kako je prije bilo bolje stara je koliko i ljudska civilizacija od Rima do današnjih dana i bazirana je isključivo na emocijama, strahu od nepoznatog i promjena (bitno je napomenuti da su slične reakcije bile i na američkom jugu na prve rasno integrisane škole i tada se pozivalo na tradiciju). Ne postoji nikakva poveznica između tobožnjeg društvenog propadanja i gay emancipacije, uostalom države s visokim stepenom poštovanja gay prava su najpoželjnije za život u smislu ekonomskog standarda i opštih ljudskih prava, tako da se rijetko koji konzervativac sa zapada odluči svoj život nastaviti u društvima koja osuđuju LGBT populaciju na smrt poput Irana, Saudijske Arabije i tako dalje.
Živim sam, ali želio bih da jednom živim s čovjekom kojeg zavolim i koji će zavoljeti mene i da ne moramo da se plašimo da će nas neko ubiti ako se uzmemo za ruke u javnosti. Da imamo pravo na brak kao što i heteroseksualni parovi imaju. Da možemo da usvojimo dijete, dječaka ili djevojčicu, koje ćemo odgajati zajedno, s ljubavlju, kojem ćemo pružiti sve što je nama pruženo, ali i ono što nije, sloboda i hrabrost da uvijek budu ono što jesu.
Živim pola života, a želio bih proživjeti život u cijelosti.
Moj put k otvaranju je bio mučan. Tek sam u zrelim godinama stekao dovoljno hrabrosti i povjerenja da jednoj heteroseksualnoj osobi otkrijem ko sam zaista. Otada se oko mene skupio dovoljan broj bliskih ljudi i ljudi od povjerenja, koji znaju da sam gej i koji me kao takvog prihvataju. Reklo bi se da lijepo živim u svom mjehuru. Ali to je ipak mjehur, u kojem sam zatvoren.
LGBT su postali zajednica, a trebali su ostati samo ljudi, s jednakim pravima, jer identitet bira nas, a ne mi identitet. Posmatrajući iz konteksta osobe koja i sama nema svoju grupu, te stoga poput stepskog vuka svjesna svoje mrtvaje koju individualnost nosi, razumijem šta marginalizacija u Bosni i Hercegovini sa sobom nosi, jer svi žele biti dio, a ne Ostali. Pod plavetnilom neba, u tmini noći bivstvuju oni, a ako zanemarimo nas i njih, znat ćemo da smo jedno, i da razlike nisu ubitačne već samo lijepe.
„Ubij!“, „Treba zabranit'!“, „Sve su to pederi!“, „Vratite nam dugu, pederi!“, „Bolesnici!“... Sve su to pogrdne riječi, prijetnje i pozivi na nasilno ponašanje, koje nas i ove godine očekuje uoči najavljene četvrte Povorke ponosa. Oni koji ne podržavaju i ne razumiju LGBTIQ+ osobe, koji homoseksualnost smatraju bolešću ili psihičkim poremećajem, ovakve uvrede glasno i jasno uzvikuju na anti-LGBT protestima koji se održavaju netom prije održavanja Povorke.
Djevojčino ime bilo je Lucia. Njena, moglo bi se reći prijateljica, mada ni slučajno ne bi bilo greška reći veoma bliska osoba, ukočeno je stajala položenih ruku na naslon kolica. Čvrstina i ispravljenost njenog položaja prikrivala je brzinu i uznemirenost otkucaja njenog srca. Imala je kratku svjetliju kosu nespretno ošišanih krajeva. Uski pramenovi padali su joj preko lica lijepeći se za sljepoočnice i vrhove tankih usana. Njene smeđe oči bile su vlažne te su se caklile gotovo isto kao i talasi ispod njih. Noel, kako se zvala ova djevojka, nosila je široku suknju i tanki crni šuškavac čije je rukave zavrnula do nadlaktica. Mislile su u tišini. Prije godinu dana, baš u ovom periodu jeseni, desila se nezgoda. Da, ništa drugo do jedne nezgode.
Moja žena i ja prošle smo razne dogodovštine. Sve ono što jedan dug i posvećen odnos sa sobom neizbježno nosi, imale smo duboke i teške razgovore, iskusile velike emocije, ljubavne i one neke druge, planirale svakodnevni život i prevazilazile životne izazove. Kao i svi drugi parovi. Ipak, postoji taj jedan dio iskustva koji je svojstven samo nama i našoj kvir zajednici, nešto što zasigurno ne olakšava život u paru. Situacije čije prevazilaženje zahtijeva odličnu povezanost sa sopstvenim emocijama i spremnost da se o njima komunicira s partnerom otvoreno i ranjivo.
Pitajte prosječnu osobu na ulici, bilo ovdje, bilo u zapadnim zemljama, i vjerojatno će vam reći da kvir ljudi imaju ista ili veća prava od svih ostalih. Da nije tako, Netflix ne bi ubacivao gay likove u svaku petu seriju, niti bi Hollywood prepuštao poneku svoju glavnu ulogu kvir glumcima! A tek naš Balkan koji se može pohvaliti gay premijerkom Anom Brnabić! Ako to nije znak jednakosti, ne znam šta jeste. Ali, svi znamo da to prihvatanje i dalje dolazi s hiljadu uslova koje moramo ispuniti da bismo ga zaslužili. To nije sloboda, nego samo još jedna marketinška skupina. Prava jednakost leži u bezuvjetnom prihvatanju svih nas, bez obzira na to koliko smo profitabilni. Ali, unatoč svemu, optimista u meni ne može u potpunosti da odbaci kapitalizam u bojama duge kao lošu stvar. Vidim ga kao pomak društva. Prije deset godina, mnogi od nas nisu ni mogli sanjati da ćemo biti dovoljno prihvaćeni da budemo profitabilni. Možda se možemo usuditi sanjati da ćemo jednog dana zaista biti i jednaki.
Pripadnici LGBTIQ+ zajednice često dobiju otkaz ili počnu doživljavati razne oblike diskriminacije i nasilja odmah nakon što njihova seksualna orijentacija postane poznata u kolektivu u kom rade, pokazalo je istraživanje Helsinškog odbora za ljudska prava.
Dobila sam otkaz na poslu zato što roditelji nisu htjeli da ostave svoju djecu sa mnom samo zato što sam lezbejka. Tražila sam pomoć od direktorice koja je kao bila suportivna, ali nikad nije reagovala, priča žena koja je bila zaposlena u vrtiću.
Dobijala sam jako malu platu jer je ona ovisila o broju tretmana koje odradim. Vrlo brzo sam dobila otkaz uz obrazloženje da je promet zapeo zbog mene, svjedoči jedna maserka.
U Bosni i Hercegovini je diskriminacija zabranjena Ustavom BiH, zatim međunarodnim ugovorima i domaćim zakonima, posebno Zakonom o zabrani diskriminacije, ali je njima propisan relativno mali broj kaznenih odredbi za poslodavca u slučaju kršenja odredbi o zabrani diskriminacije, upozorava Mirjana Ćuskić iz Helsinškog odbora za ljudska prava.
Omladinska novinska asocijacija u Bosni i Hercegovini (ONAuBiH) otvara Javni poziv za dostavljanje umjetničkih radova na temu „Ljubav svima“, u sklopu projekta „Sve boje duge“ koji podržava Vlada SAD-a kroz USAID-ov Program podrške zaštiti ljudskih prava (USAID/INSPIRE).
Ovaj poziv ostaje otvoren do 30. 9. 2023. godine.
Za prijavu učešća, street art umjetnici/e dostavljaju dio rada, s primjerоm inovativnih i kreativnih rješenja, i to na način kojim se prepoznaje doprinos u očuvanju i osnaživanju kulture mira. Pozivaju se street art umjetnici/e starosti od 18 do 35 godina s područja Bosne i Hercegovine da na jednu od tri teme poziva dostave svoje umjetničke radove.
Početkom jula 2022-ge, par dana nakon sarajevske Parade, u sred jednog vrelog dana, na jednoj raskrsnici bez imalo hlada, zaustavi me vremešni gospodin i kaže da zna da sam novinarka i da ne razumije zašto podržavam one. Pitam koje one, a on odgovora samo one i pokazuje glavom negdje ustranu. Ponovim pitanje uz osmjeh znajući šta slijedi, a on utiša glas i kaže pa pedere, brate. Na to krenem da mu objašnjavam šta zapravo traže pripadnici LGBTIQ+ populacije, kako žive i slično i nakon 40-ak minuta razgovora se rastanemo s njegovim zaključkom Bogami si me načela, odoh kući razmišljati, možda i nisam u pravu!
Ovaj događaj je još jedan dokaz da otpor dolazi iz neznanja! A tu, barem u slučaju LGBTIQ+ populacije, nastupaju karike.ba, portal ili web magazin-online kuća mladih specifičan po tome što mladi kreiraju sadržaje za mlade i gdje svi, bez ikakvih ograničenja, cenzure ili pritiska, mogu da iznesu svoja iskustva vezana za kršenje ili poštivanje i njihovih i ljudskih prava drugih osoba i to podijele sa širom javnošću, i mladi i oni koji rade s mladima.