U sali za sjednice nove zgrade grada Gračanica održana je šesta sjednica gradskog vijeća sa početkom u 11:00 h. Na održanoj sjednici prisustvovalo je 29 članova/ica Vijeća. Pored članova/ica gradskog vijeća, sjednici su prisustvovali/e: gradonačelnik Nusret Helić, pravobraniteljka Jasminka Imširović, šefovi/ce službi za upravu, članica Etičke komisije Maira Brkić, te predstavnici/e sredstava informisanja. Zapisnik sa 5. sjednice Gradskog vijeća Gračanica je usvojen jednoglasno.
Zavidna lista izvođača predstojećeg ljeta okupiće neka od najuzbudljivijih imena sa svjetske i regionalne muzičke scene, a banjalučku tvrđavu Kastel obilježiće najjače izdanje festivala do sada! Nakon više od šesnaest mjeseci, napokon ćemo imati priliku da se ponovo družimo i uživamo u muzici, slaveći ljubav i radost druženja na najboljem festivalu u BiH. Da je riječ o događaju bez premca svjedoče i velika imena, a među njima i apsolutne ikone svjetske elektronske scene, koja će nam se ovog avgusta pridružiti na glavnoj bini festivala: Sven Väth, Ilario Alicante, Nastia, Victor Ruiz, Deborah De Luca, John Digweed.
Ira Adilagić, općinska vijećnica iz Sarajeva, zalaže se za to da Općina Centar kroz svoj rad i djelovanje jednako brine o svim građanima/kama. Trenutno radi na izgradnji prvog inkluzivnog parka u Sarajevu. Na 6. redovnoj sjednici (08.06.2021.) podnijela sam inicijativu za izgradnju inkluzivnog dječijeg parka. Inkluzivni dječiji park podrazumijeva, pored...
Inicijativa da se Statut grada Tuzla razmatra i usvoji, Inicijativa razmatranja revizorskih izvještaja javnih poduzeća/ustanova na Gradskom vijeću, Inicijativa sanacije rupa u ulici Muhameda Hevaija Uskufija – izgradnja mini parkova, doniranje preko 500 knjiga, organizacija susreta sa građanima/kama (Građansko vijeće), Inicijativa za ukidanje prakse blokiranja vozila na parking prostoru – inicijative su tuzlanskog vijećnika Admira Čavalića kojima želi doprinijeti boljem životu građana i građanki Tuzle.
I dok se tiho molim za čudo, osluškujem nazive bolesti koje su dijagnostikovane ženama pored mene, slušam brojeve mjeseci i sedmica trajanja trudnoće i zamišljam listove kalendara iskrižane i precrtane, obojene i uljepšane. Nadom i strahom, kako kome. A onda se pojavljuje žena obučena u bijelo, s licem na kojem ne pišu emocije niti godine rada, samo mehanički stav. Svojim glasom kao prikopčanim na razglas počinje da proziva imena, jedno po jedno. Anica, Martina, Fata, Silvana, Jelica, Tanja, Sabira, i tako redom. Koncentrisana sam na svoje ime, ta druga me i ne zanimaju. Čujem svoje i ustajem.
„Ja sam.“
„Jesi li trudna?“
Zbunjena ne znam šta da kažem. Uglavnom mi dijagnozu uspostavlja doktor, a ne medicinska sestra nasred hodnika, pred svim ostalim pacijenticama.
„Nisam“, izustih. Pola u nadi da je istina, a pola u nadi da je laž. Ne znam koji je odgovor tačan jer nisam pregledana.
„Doktorica ne prima nijednu pacijenticu koja nije trudna. Samo redovni pregledi trudnica. Ostale žene idite kući.“
Da li je moguće da je stvarnost postala toliko izokrenuta da pravo na dostojanstvo na radnom mjestu ne treba zahtijevati? Kada se osoba nalazi u situaciji da je jedina zaposlena u porodici koja od nje ovisi, potreba za izražavanjem i zahtijevanjem prava ne smije biti iskazana jasno i glasno. Zašto je to tako? Da li je moguće da je stvarnost postala toliko izokrenuta da je zahtijevati pravo na dostojanstven rad postalo izlišnim?
„Džaba školovanje i čitanje knjiga kad njoj fali domaćinski odgoj. Eto, i šta ćeš ti sad s njom. Ni za šta nije. Diplomu u džep neka stavi ako usta zatvoriti ne zna. Ja ću primati u moju kancelariju koga ja hoću. Neće me niko redu učiti. Ona se drznula da mene uči. Domaćinski odgoj je ba najbitniji. Isto tako ja neki dan, doš'o tetak moje žene i đe će tetak čekati. Uš'o odma' i ja kažem evo ovo završim i tebi ću uraditi. Meni jedan odanle govori: 'Halo, ja sam na redu.' Ama ja ću bolan kome ja hoću i kako ja hoću papire završavati. Po mom redu.“
Iskustvo života s invaliditetom sa sobom nosi i iskustva susreta s medicinskim radnicima – bolja i lošija. Na neke dijelove medicine se brzo navikneš, postanu ti drugi dom i sigurna luka koja masu izazova ili briše ili učini podnošljivijim, običnijim, shvatljivim. No, iskustvo invaliditeta obično neke dijelove zdravlja ostavi duboko ispod površine – sve dok tepih više ne može da upija prosuto mlijeko. Onda, kada se tepih natopi, počinje show zvan seksualno i reproduktivno zdravlje osoba s invaliditetom kojim se medicina skoro pa i ne bavi.
Kad sam krenula u osnovnu školu 1995. godine, inkluzije nije bilo. Zakonski su postojali neki elementi da se djeca s „lakšim“ teškoćama eventualno upišu, oslobode nekog dijela nastave, ali ne i da nam se nastava prilagođava – to je dolazilo sa sviješću učitelja i nastavnika. Srednju školu sam upisala one godine kad je u Bosnu i Hercegovinu inkluzija ušla na zakonska vrata, ali kad su posljedice neadekvatnog pristupa istoj postale očitije. U generaciji je sa mnom išao još samo jedan dečko s nešto težim invaliditetom, te nam gotovo ništa u školovanju nije bilo prilagođeno. Na fakultet sam krenula kao i svi ostali studenti. Dobro, zahvaljujući prosjeku ocjena iz srednje i uspjehu na prijemnom – uz plaćenu punu cijenu školarine, koju sam uspjehom dovela do kraja školovanja, baš tako.
Već godinu dana na Karikama imamo priliku čitati priče mladih iz cijele BiH na temu njihovih najrazličitijih ljudskih prava. Objavili smo pedeset blogova u kojima su mladi u prvom licu ispričali lične priče o tome kako je poštivanje ili kršenje određenog ljudskog prava uticalo na njihov život. Tako smo priču o ljudskim pravima sveli na svakodnevni, obični, životni nivo, pokazujući, zapravo, da nikada iz priče o ljudskim pravima ne smijemo isključiti čovjeka i njegov/njen život koji može biti bolji i kvalitetniji ako se poštuju njegova/njena ljudska prava.
Moja priča počinje od moje šeste godine, tj. odonda kad sam krenula u prvi razred osnovne škole. I dan-danas pamtim pitanje učiteljice: „Aldina, zašto konstantno odmahuješ glavom? Postoji li neki problem?“ Nakon učiteljičinog, uslijedila su i brojna pitanja učenika u razredu – Zašto? Kako? Otkad to radiš? Osim pitanja, tu je bilo i podsmijavanja. Na sva ta pitanja i podsmijavanja nisam imala odgovor ni reakciju. Jedino čega se sjećam da je u tom momentu postojalo jeste osjećaj usamljenosti, stida, različitosti.
Kako budžet Općine Konjic tretira mlade i šta o općinskim izdvajanjima za potrebe i probleme mladih ima da kaže mlada osoba iz Konjica?
Od početka godine na Dnevnom redu sjednica OV Konjic ne diskutuje se ozbiljnije o problemima mladih Konjičanki i Konjičana. Kada pogledamo sve ovogodišnje tačke dnevnog reda o kojima se diskutovalo na Vijeću, zaključujemo da su mladi i njihova neriješena pitanja i problemi nepravedno zanemarivani. Najviše se pak o mladima polemisalo kada su se iz budžeta trebale izdvojiti stavke i za mlade. Kako budžet općine tretira i vidi mlade pogledajte u nastavku teksta.






















