Od dijagnoze do osobe: I meni, vjerovali ili ne, treba ginekolog

Iskustvo života s invaliditetom sa sobom nosi i iskustva susreta s medicinskim radnicima – bolja i lošija. Na neke dijelove medicine se brzo navikneš, postanu ti drugi dom i sigurna luka koja masu izazova ili briše ili učini podnošljivijim, običnijim, shvatljivim. No, iskustvo invaliditeta obično neke dijelove zdravlja ostavi duboko ispod površine – sve dok tepih više ne može da upija prosuto mlijeko. Onda, kada se tepih natopi, počinje show zvan seksualno i reproduktivno zdravlje osoba s invaliditetom kojim se medicina skoro pa i ne bavi.

Odrasla sam u okruženju koje se nije stidjelo seksualnosti, ali nije dovoljno objašnjavalo značenje i sve aspekte seksualnog i reproduktivnog zdravlja. Na primjer, moja majka nikad nije imala problem s tim da mi kaže da se moj partner i ja moramo slagati i seksualno, „čak“ i prije braka, no, kad je trebalo da dobijem prvu menstruaciju, podrazumijevalo joj se da ne kukam, nemam tegobe i, dabome, „ne pravim scene“. E, pa to baš i nije dobro zamislila jer sam uslijed izuzetno rijetkog stanja, na kraju, s nepunih 13, završila na operacijskom stolu, u rukama poznatog i priznatog ginekologa. Baš od tog trenutka počinje moje iskustvo s ginekologijom, koje je prošlo kroz nekoliko ključnih etapa.

Nadam se da će naći muža koji će to razumjeti

Bile su to riječi pomenutog ginekologa, kad je obavljao razgovor s mojom majkom nakon operacije. Detalji, naravno, za čitatelje ovog štiva i nisu bitni, jer spadaju u domen privatnosti o kojoj ja biram kad i kako ću razgovarati/pisati, ali posljedice su važne. Nije bilo važno da ja razumijem – jer sam se probudila s prvom menstruacijom, kateterom i okružena ženama koje imaju teškoće i žele sačuvati trudnoću, uplakana sam tražila higijenske uloške od majke s druge strane stakla na intenzivnoj njezi (iako ću ustati i trebat će mi tek danima poslije), već je bilo važno da razumije moj muž za kojeg ne znam hoću li ga imati. 

Mog muža, danas, mnogo više zanima da se dobro osjećam u svojoj koži i u našem odnosu, od svega što bi moj tadašnji ginekolog mogao da mu kaže.

Jednako tako, nije bilo važno da ja imam zakonsku zaštitu nakon operacije, jer mi je u jednoj viziti mladi ginekolog postavio pitanje koje se maloljetnim pacijenticama bez pratnje odrasle osobe koja za njih odgovara ne postavlja. A posebno nije bilo važno da moja privatnost bude zaštićena kad mi je na prvi ginekološki pregled nakon operacije, izuzetno bolan i neprijatan, ušao ginekolog koji je porodio moju majku, stao iza mog ginekologa dok je pregled trajao i pitao me zašto sam toliko čekala. Taj osjećaj propadanja kroz zemlju ni dan danas nisam zaboravila.

Autorica sa suprugom, privatna arhiva

Ti to moraš

Ovo je faza koja je trebala da pokrije ono što se medicini, a ni mom bliskom okruženju nije dalo da objasni – važno je da, radi zaštite svog zdravlja i prevencije komplikacija u neadekvatno otkrivenoj osobnoj seksualnosti, budem ažurna u pregledima. Nije im baš puno značilo što je to meni s 13, 14 ili 15 godina kraj svijeta, što pola ginekološkog pregleda plačem ili jaučem (toliko da je moj ginekolog napustio jedan pregled), nije ni važno što ne spavam, imam stomačne tegobe ili ne mogu da se nosim s tim, bilo je dovoljno da – moram. Ono o čemu ne znaš puno ili što ti je jako neugodno – teško je morati.

Ovu fazu je obilježila i potraga za stručnom osobom koja će razumjeti ono što me muči, a kad sam ju pronašla, nije dugo trebalo da promijeni radno mjesto. Ginekologinja koja me je vodila u doba srednje škole možda je uspjela da stvori neko sigurnije okruženje za mene, ali…

Znaš, ona ima cerebralnu paralizu

Ubrzo nakon što sam izgubila prvu ginekologinju s kojom sam se povezala, stigla je nova, koja, istini za volju, nije bila ni gruba ni nepristupačna, ali me je jako nerviralo što je moja dijagnoza išla nekako ispred ili iza mene, ovisno da li stižem ili odlazim s pregleda.  Praktično, to je na nekoliko pregleda značilo da ulazim u ordinaciju, dok ona izgovara rečenicu (kojom označavam ovu fazu) medicinskoj sestri s kojom radi, koja obično ulazi i izlazi iz ordinacije dok sam ja na stolu, raširenih nogu i izloženog međunožja, ili da izlazim iz ordinacije, a da ta sestra nije stigla biti glavnom junakinjom već opisanog scenarija i da čujem famoznu rečenicu iza sebe.

Moja cerebralna paraliza se VIDI, gotovo kao ova velika slova kojima to pokušavam naglasiti. A moj karton i etika u medicini nalažu da se o njoj i svim pitanjima koje imam iza vrata ordinacije ne raspravlja. I tada sam znala da mi treba osoba koja, pored diplome, može da uđe u moje cipele (da ne kažem, donje rublje) i da me prati, baš kao u…

Gdje idem ja, ideš i ti!

A da bih stigla do tog momenta, kad sam upoznala svoju današnju ginekologinju, prvo smo se posvađale. Diplomatski, u rukavicama, dok je trajao jedan okrugli stol o seksualnosti osoba s invaliditetom, na kojem sam ja iznosila iskustva iz prve ruke, a ona, iz svog osjećaja i doživljaja struke, pokušavala da, između ostaloga, osvjetla obraz kolegama i kolegicama. U jednom momentu, rekla sam joj da sam svjesna da zvučim kao loš policajac iz filma, ali da postoje ljudi koji sve ono o čemu pričamo doživljavaju i rade drugačije. Na odlasku mi je ostavila vizitku i, nekoliko dana kasnije, našle smo se na kavi, ispričale i dogovorile da se vidimo na pregledu.

Ne znam koliko je prvi pregled kod nje trajao. Ne sjećam se ničega osim da nije bilo bolno i neugodno. Da sam mogla sve da pitam. Da ni tada ni bilo kad kasnije nije bilo pitanja koje ne smijem da postavim. Da sam uvijek ja na prvom mjestu, čak i kada prelazi u privatnu praksu i kaže mi: „Gdje idem ja, ideš i ti!“, ili kad moj super zabrinuti muž želi da otjera atome straha koji još niču iz prethodnih iskustava i izrazi želju da bude sa mnom na pregledu, a ona ga najljubaznije isprati van jer prvo nas dvije imamo posla.

Osim onoga što je medicinski standard – pregled barem jednom godišnje, znam da ću s njom proći i sve male i velike tegobe, koje nosi moje osnovno stanje invaliditeta, a poslije njega i ginekološko, jer svaka žena treba dobrog, posvećenog, stručnog i ginekologa voljnog da uči. U ovom slučaju, ginekologinju, koja i masu loših iskustava, pristupom i načinom na koji radi svoj posao, obavlja, prije svega, ljudski.

Autorica: Ana Kotur-Erkić
Naslovna fotografija: Autorica, privatna arhiva
Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine ‘Karike’ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“

Najčitaniji tekstovi

Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Premotaj: Žene u BiH - od Kraljevine Bosne do danas
Call centri: ZA ili PROTIV?
Patrijarhat na mojoj koži
Intervju s Jovanom Gajović, psihologinjom i psihoterapeutkinjom u edukaciji: „Bez zakona o psihoterapiji, važno je da klijenti budu informisani da li radimo u skladu s etikom naše profesije“
Neka razmišljanja o ulozi nauke u bosanskohercegovačkim uvjetima
Iskustva banjolučkih studenata s "neperspektivnih" i "najtežih" fakulteta
Da li je Zemlja ravna ploča?
Gdje kupiti proizvode jeftinije i do 90 % od redovne cijene - Food Outlet Yumm
Bolesti modernog doba: Multipla skleroza ne bira, ona se samo dogodi
More Stories
Ono kada želiš biti majka i novinarka – istovremeno