Inkluzivno obrazovanje – od osnovne do fakulteta – iz ličnog iskustva i prve ruke.
Kad sam krenula u osnovnu školu 1995. godine, inkluzije nije bilo. Zakonski su postojali neki elementi da se djeca s „lakšim“ teškoćama eventualno upišu, oslobode nekog dijela nastave, ali ne i da nam se nastava prilagođava – to je dolazilo sa sviješću učitelja i nastavnika. Srednju školu sam upisala one godine kad je u Bosnu i Hercegovinu inkluzija ušla na zakonska vrata, ali kad su posljedice neadekvatnog pristupa istoj postale očitije. U generaciji je sa mnom išao još samo jedan dečko s nešto težim invaliditetom, te nam gotovo ništa u školovanju nije bilo prilagođeno. Na fakultet sam krenula kao i svi ostali studenti. Dobro, zahvaljujući prosjeku ocjena iz srednje i uspjehu na prijemnom – uz plaćenu punu cijenu školarine, koju sam uspjehom dovela do kraja školovanja, baš tako.
Invaliditet – socijala
Od inkluzije imam ispričnicu za časove fizičkog u osnovnoj školi, traumu od stepenica i gužve u kojoj drugi mogu trčati i skakati s istih na odmorima, jednu uspomenu koja je na fakultetu opredijelila čime se želim baviti i stipendiju kroz dio srednje škole i sve godine studija, temeljem socijalnog statusa – jer je invaliditet u ovoj zemlji, u pravilu, socijala.
Studiranje
Bila sam već na kraju studija kada nam je tadašnji dekan, profesor međunarodnog prava, izlagao svoj uspjeh izgradnje lifta za studente s invaliditetom. Dakle, skoro četiri godine sam se penjala bar jedan kraći i dva duža reda stepenica, da bih u zadnjem semestru čula da je, parafraziraću, ružno da osobe u kolicima roditelji nose na predavanja. Riječ je o 2011. godini, kada je Bosna i Hercegovina već ratificirala Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda. I profesor međunarodnog prava, ispred kojeg sjedim, nema ni najblažu predstavu da imam invaliditet, iako to uredno svake godine upisujem u upisni materijal. Završila sam kasnije studij, zbog zdravstvenih komplikacija, a master je morao da čeka. Prvo, jer studija koji bar u programu ima češće pomenuta ljudska prava u Bosni i Hercegovini ni 2018. nije bilo, a drugo, jer baš ništa nije bilo inkluzivno u studiranju u ovoj državi.
Čak ni ono čemu je osnovni zadatak bila inkluzivnost, kao centri za studente s invaliditetom, gdje su me evidentirali dok sam bila na apsolventskom stažu. Rekoh li da sam invaliditet bilježila svake godine u upisni materijal?
Master
Te godine, kad sam odlučila da upišem master, već sam bila u drugom gradu koji nema pravni fakultet pri javnom univerzitetu i pratila sam upise na master studije. Moj matični fakultet nije imao dovoljan broj zainteresiranih, Sarajevo i Mostar nisu nudili studijski program koji bi se željenom oblašću bavio i morala sam izvan granica Bosne i Hercegovine. U tom trenutku, Univerzitet u Beogradu je ponudio besplatno školovanje, prisustvo nastavi koje nije nužno ako stanujete dalje od Beograda (najmanje 50 km daleko) i otkriće – centar za studente s invaliditetom, koji sve što trebate rješava telefonski ili mailom. I lift u staroj zgradi, za koji vam ne zamjeraju ako ga koristite, iako piše da je za osoblje! Loša strana – dostupnost studija samo za studente koji su studirali na univerzitetima čiji je osnivač Republika Srpska, ali ne i drugi dijelovi Bosne i Hercegovine.
Mislim, naravno na povoljniji aranžman, po međunarodnom, rekli bi – skoro pa međudržavnom sporazumu. Sva ponosna i sretna ipak sam te godine aplicirala za stipendiju resornog ministarstva i dobila odbijenicu jer – kao studentica s invaliditetom, nisam upisala studij na univerzitetu čiji je osnivač Republika Srpska, a studijski program koji sam upisala nije na listi programa koje pravni akti prepoznaju kao nedostajuće u visokom obrazovanju Bosne i Hercegovine. Da li sam napomenula da postoji međunarodni sporazum između Republike Srpske i Republike Srbije koji izjednačava status i dokumente u obrazovanju, a da studij koji sam upisala nisam mogla naći u Bosni i Hercegovini? Ipak, i bez stipendije, upisala sam taj studij.
Toliko mi se svidjelo studiranje u Beogradu da još uvijek nisam formalno završila. U indeksu su mi ocjene daleko veće nego na osnovnom studiju, a komunikacija sa stručnom službom i osobljem je odlična. Inicijativu za usklađivanje mehanizma stipendiranja studenata s invaliditetom sam uputila kad je bilo jasno ne samo da resorno ministarstvo ne prepoznaje propust u pravilniku o stipendiranju, već i da ne vide ništa sporno u nedosljednoj primjeni međunarodnog sporazuma, ali odgovor ni više od dvije godine poslije nisam dobila.
Inkluzija u praksi iz ličnog ugla
Petnaest godina od prvog pomena inkluzije u obrazovanju, u praksi je značilo sljedeće: mogla sam studirati u arhitektonski nepristupačnoj zgradi, u zajednici koja mehanizme podrške ne poznaje u obrazovanju već socijalnoj zaštiti, uz jako visok prag ostvarivanja prava na stipendiju kao studentica s invaliditetom mogla sam da upišem postdiplomski studij samo o vlastitom trošku.
U standardu Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, čak i nepotpunom, jer ga nijedna zemlja okruženja ne primjenjuje u potpunosti, inkluzija bi trebalo da izgleda ovako: studenti s invaliditetom nisu opterećeni financiranjem studija, jer im je svakako nepovoljniji društveni položaj, nastava se odvija u prilagođenim formatima (od kojih su neki online, pa nije baš da ne ideš na predavanja, već ih pratiš iz udobnosti svog doma), asistenta imaš prema realnim potrebama, a stipendiju bez dodatnih prepreka.
Bilo bi idealno još i da imaš mogućnost da imaš profesore koji eventualno imaju invaliditet, ali bi to značilo da ovaj sistem i obrazuje i zapošljava osobe s invaliditetom, što se nekad čini iluzornom pretpostavkom.
Drugi master
Ove godine, po starom ovdašnjem principu, „ganjam“ drugi master Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Novina je da je studij besplatan, a imaju i motiviranu suradnicu u Centru za podršku studentima s invaliditetom. Studijski program je u dio izbornih predmeta stavio kap ljudskih prava. Za stipendiju još ne znam. Nalikuje inkluziji, koju bih rado uzela i van granica obaveznog (pa i očekivanog) obrazovanja za nas s invaliditetom. Nije obavezna, ali je potrebna, poželjna i stavljena u okvir ljudskih prava. Pa, da probam!
Autorica: Ana Kotur-Erkić
