Matičaru koji mi je rekao da nisam ni za šta i da mi fali domaćinskog odgoja

Bosanskohercegovačka administracija je toliko nisko pala da nam za jedno uvjerenje traže da šetamo kroz hodnik do tri kancelarije. U prvoj predaš zahtjev, u drugoj provjere da li ti mogu izdati to uvjerenje, a u treću nosiš taj papir da ti ga ovjere i potpišu, čime postaje validno uvjerenje. Sve to uredno platiš taksom ili taksenom markicom. Hajde, možda ovaj dio i ne bi bio toliko tragičan, koliko je tragično da tu istu dobijenu potvrdu nosiš kao dio dokumentacije za dobijanje sredstava od istih tih odjeljenja koja su ti dala traženu potvrdu.

Ako si se zbunila ili zbunio. Zvuči apsurdno i nemoguće. To je sasvim uredu jer je svakom raciu ovakva šema šetanja kroz preglomaznu administraciju neshvatljiva. Opravdanja nema, osim upošljavanja stranačkih uhljeba. Bez kvalifikacija, s kupljenim diplomama, po mogućnosti bez radnog iskustva su savršeni kandidati. Nažalost, možda me i ne bi toliko jako boljelo sve to da nisam svakodnevno u interakciji s administrativnim radnicima javnih ustanova. Od milja ih zovemo uhljebi. Malo je onih za koje možemo i moramo reći „svaka čast izuzecima“. Kao da prođu obuku za rad u takvim ustanovama, kao da im empatiju (Ivana, možda je empatija) iščupaju prilikom potpisivanja ugovora o radu.

I ja sam mislila da imam svog „čast izuzetku“ administrativnog radnika

Ispostavilo se da je ćorak. Neočekivano. Onako, više razočaravajuće. Poštovanje koje sam imala prema tom čovjeku je bilo zaista na visokom nivou, prije svega jer mi je otac mogao biti, a drugo jer sam učena da poštujem one koji svoj posao obavljaju bez greške, pristupačno i s maksimalnim izlaskom u susret. I bio je takav. A onda… valjda imamo dane kada smo dobri i kada smo loši. Ne znam, ali sam odlučila da o tome ne šutim. Možda ponekad i preglasno pričam, ali ako nekome smeta neka stavi čepove u uši.

Znam da je kišilo i da mi je bilo potrebno da se ovjere kopije originalnih dokumenata. Privatnici vam štopaju svaki trenutak van firme, misleći da ispijate kafe, a manje misleći o komplikovanosti administracije. Takođe, rijetki su trenuci gdje se na šalterima javnih institucija ne čeka i ne gubi dragocjeno vrijeme. Kako bih uštedjela maksimalno na vremenu, te bila brza i efikasna, odlučila sam da kopije ovjerim u jednom od mjesnih ureda na području Brčko distrikta. Najbliži mi je bio taj u Brki u koji sam često odlazila jer je mala mjesna zajednica i rijetko kada su bile gužve. Kako sam često koristila taj matični ured, već sam upoznala gospodina Mehu i kompletnu historiju njegove bolesti. Bio je to mještanin tog sela, radio kao službenik na mjestu matičara u svojoj mjesnoj zajednici i u njihovim prostorijama. Mala kancelarija, natrpana papirima s imenima tek rođenih, mrtvih, vjenčanih. Dijeli i dobro i zlo sa svojim mještanima, te uz prijatnu atmosferu svog na svom, lakše je radio u postoperativnom zahvatu dijagnoze s kojom se borio. To ga postavljalo stepenik više u mojim očima, predanost i borba za život koju je svakodnevno bio. Sjećam se da je u jednom od naših razgovora, kada sam mu se žalila kako je teško pronaći posao i kako je stranačka podobnost jedini kriterij za zapošljavanje, njegov odgovor bio, parafrazirat ću uime istine kojoj želim da sam odana, da je tako bilo i u vrijeme Tita. Znalo se, kaže, ko je bio sistemu odan i kome se moglo i smjelo vjerovati. Nastavio je da je on zaposlen u to doba, misleći na doba Jugoslavije i vrijeme velikana Tita. Kroz naše razgovore sam saznala da ima kćerku koja je radila na šalteru opštine, te da čeka neko stalno zaposlenje. Pitao me znam li kako ide to, stranka i tako ti fazoni. Izvini svijete što ne znam. Izvini svijete što još vjerujem da će moje znanje dobiti priliku da se upotrijebi. Završila je njegova kćerka neki fakultet u Orašju. I sin je isto tamo završio. Nada se da će i njega zaposliti na budžetske jasle i onda je miran. Snahu su kaže uspjeli „utopiti“ u školu za stalno (na neodređeno), tako da nema potrebe da se dodatno stresira oko bilo čega. I nema, pomislim i sada dok pišem sve ovo.

U njegovim očima sam bila čudakinja. Magistrica koja priča protiv „glavnog“ čovjeka u najvećoj bošnjačkoj stranci, iznosi prljavštine i istinu svih afera i aferica. I sada se sjećam pogleda koji govori da ne može tako, da se moram povinovati sistemu ili će me isti kažnjavati. I boli to što je u pravu, što me taj sistem tlači kao zadnjeg levata dok mi dokazuje da je mnogo jači od mene i moje hrabrosti. I prihvatam da imam borca koji pripada daleko većoj kategoriji iliti od mene, koji pravila kroji po svojim mjerama.

Sve navedeno o njemu i njegovim „sistemskim uspjesima“ nisam uzimala za zlo jer je to način na koji žive vazelinaši i pobornici neznanja te veliki protivnici Rusoovog zdravog društva. A šta on i njemu slični i mogu znati o čemu ja govorim. I šutjela bih ja da sistemski miš nije svojim neznanjem i gubljenjem granica udario na moj teritorij. Moju ličnost i moju intimu.

Dragi Meho, sve si mogao, ali nisi smio lupiti šamar roditeljstvu mojih roditelja

Naime, tog dana je padala kiša. Strašan pljusak. Volim kišu pa mi vrijeme nije smetalo, koliko je smetalo mom šefu. Nažalost, njegova nervoza uveliko utiče na posao ljudi oko njega. To se zove neprofesionalizam, ali, može mu se. Zbog smanjivanja dužine mog izostanka iz kancelarije, odlučila sam da umjesto gradske kancelarije matičara koristim tu seosku, gdje su gužve rijetkost. Po ulasku sam pristojno stavila masku i stala u red. Ispred mene je čekala gospođa, koja je ubrzo došla na red. Vrata kancelarije gospodina matičara, zovem ga Meho, no nije mu to pravo ime, su bila otvorena te je privatnost stranke bila nebitna. Kao i uvijek, odjeven u odjeću koja nije primjerena takvom poslu, te odudara od svih kodeksa odijevanja, ako takav i postoji, ili ako vrijedi za njega i njemu slične.

Čekala sam svoj red trudeći se da izgleda kao da ne čujem i ne vidim zahtjev gospođe. Krenuli  su da pričaju o siru i kajmaku, govedima i zadnjem preminulom u selu, rastresajući mi historiju loze i  poroda koji je ostao iza umrlog. U momentu kada mi do mozga dolazi tolika količina nebitnih informacija uz osjećaj da stojim na štandu lokalne pijace, ispred mene se k vratima upućuje gospodin koji bez ijedne riječi ulazi i pozdravlja Mehu. I tu nastaje problem, jer sam se ja, jedna žena, djevojka i stranka, kako me Meho vidi, usudila obratiti gospodinu i pitati za njegov red.

Uz izvinjenje sam se obratila gospodinu i zamolila da poštujemo red, jer dovoljno dugo čekam i da uz samo malo empatije jednih prema drugima možemo završiti posao bez da ikome kvarimo dan. Onda je Meho, uposlenik Vlade Brčko distrikta, bez ijednog osnova, prekršio svaki ljudski, društveni i pravni okvir svog bivstvovanja u fotelji, na budžetskim jaslama, kršeći svako moralno i vaspitno pravilo, i glasno rekao tako da su to svi koji su došli poslije mene i čekali na svoj red čuli.

„Džaba školovanje i čitanje knjiga kad njoj fali domaćinski odgoj. Eto, i šta ćeš ti sad s njom. Ni za šta nije. Diplomu u džep neka stavi ako usta zatvoriti ne zna. Ja ću primati u moju kancelariju koga ja hoću. Neće me niko redu učiti. Ona se drznula da mene uči. Domaćinski odgoj je ba najbitniji. Isto tako ja neki dan, doš’o tetak moje žene i đe će tetak čekati. Uš’o odma’ i ja kažem evo ovo završim i tebi ću uraditi. Meni jedan odanle govori: ‘Halo, ja sam na redu.’ Ama ja ću bolan kome ja hoću i kako ja hoću papire završavati. Po mom redu.“

Voljela bih da nisam otišla

Da nisam čula. Da bijes nije proradio. Ostala sam da šutim iz poštovanja prema sebi. Jer šta mogu očekivati od profila osobe kakav je ovaj ispred mene. Okrenula sam se i izašla. Ušutio me moj bijes i razočarenje. Posao je morao biti obavljen te sam se uputila u gradsku kancelariju da završim što imam. Već sam dovoljno vremena izgubila da nemam šta da spasim. Počela sam da plačem na putu do novog susreta s realnošću. Novih uhljeba i nove prilike za stres. Ali moram… traže mi ovjerene kopije uvjerenja koja su mi oni izdali. Brzo sam došla na red i uz žaljenje rekla gospođi službenici da ima jako puno papira, te da sam doživjela neugodnost od strane njenog kolege, pa ako nije problem da mi kaže kome da se obratim. Ljubazno me uputila šefici koja je zadužena za rad matičara u Brčko distriktu BiH. Divna gospođa je slušala moje riječi, a ja vidno potresena, emotivno uvrijeđena, jer heeeeej, odakle pravo tebi da moje roditelje stavljaš na stub ocjene njihovog roditeljstva?! Teže pitanje Meho, odakle ti pravo da procjenjuješ moj odgoj, crn ti meni bio?! A uz sve to, zeleno obojen, stranački vazelin ti na nos viri, jadniče.

Uredno sam prijavila Mehu šefici, ona od mene zatražila da joj ostavim svoje podatke te kontakte na koje može da mi se javi. Meho je prijavljen i za neprofesionalno ponašanje i za nedolično oblačenje. Toliko sam mogla.

U međuvremenu je teta završila ovjeru kopija, te sam joj se zahvalila i izašla na vrata koja razdvajaju dva svijeta bivanja građanina grada, a onda i države. Ne znam je li Meho dobio poziv upozorenja. Ne znam da li mu je šefica išta rekla, da li postoji neka unutrašnja kontrola, ali jedno znam. Uradila sam ono što je bila moja obaveza. Prijavila sam neprofesionalno ponašanje uposlenika administracije. I svaku i svakog sljedećeg ću. Taman da inje urodi plodom, znat će da postoji neko ko poznaje zakon i koristi svoja prava!

Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine ‘Karike’ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“

Najčitaniji tekstovi

Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
Nindža, zaostala, bezgrešna ili nepropisno pokrivena – lične priče žena s hidžabom u BiH
Život gej osobe u vehabijskoj porodici i zašto biti vidljiv
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
Call centri: ZA ili PROTIV?
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Najgora cimerska iskustva - "Kupala se samo četvrtkom", "Imali su seks na mom krevetu", "U njenom ručku su bili crvi"...
Intervju s dr. Milom Jevtićem: „Mentalno zdravlje se neguje baš kao i sve drugo“
Hvala mojim roditeljima što su me naučili da volim svoje djevojčice
More Stories
Novo lice lokalne politike: Ernest Imamović – uređenje zelene površine –  vidikovac Gubavica