Fantom je etablirano ime na regionalnoj muzičkoj sceni, projekt iza kojeg kao autor i producent stoji Petar Wagner. Godinama usavršavajući svoja umijeća stvarajući muziku, tekstove i aranžmane za druge, Wagner početkom 2019. odlučuje poraditi na vlastitim pjesmama. Ubrzo nakon toga nastaju pjesme koje Wagner u svom beogradskom studiju dovršava zajedno s Lunom Škopeljom, gdje svojim analognim srcima i digitalnim prstima stvaraju neke nove zvučne kulise.
Kao pripovjedač noćnih priča koje se dešavaju na mračnim i pustim ulicama, u sobama s prigušenim svjetlima, sakrivenim klubovima Beograda, Zagreba, Ljubljane ili bilo kojeg drugog grada do kojeg ga te noći put navede, Fantom niza singlove i pritom oduševljava uvijek rastuću bazu slušatelja. Tajnovite su to avanture, strasti i boli ispričane u šiframa u vidu sintetizatorskih zvukova, sanjivih melodija i obično-neobičnih tekstova. Pod okriljem noći, pjesme Fantoma postaju svojevrsna mašina za putovanje kroz mjesto i vrijeme, čije je krajnje odredište nepredvidivo kao i on sam.
Krajem 2021. godine Fantom objavljuje kolekciju singlova i tri do tada neobjavljene pjesme pod zajedničkim naslovom „Noćne priče“, kao svojevrstan zaključak svog prvog kreativnog perioda, a istovremeno radi na novim singlovima i hit pjesmama za nadolazeći i prvi „pravi“ studijski album.
Fantom u subotu prvi put svira u Sarajevu i tim povodom razgovarali smo s Petrom Wagnerom.
Najgore je intervju početi pitanjima o imenima i naslovima, zar ne? No, ne mogu ne pitati zašto baš Fantom? Jeste li bili svjesni da će publika a priori učitavati i postavljati očekivanja od vas? Kroz generacije, žanrove i medije, fantom je svima nešto drugo.
Fantom je spoj heroja i anti-heroja koji su uticali na mene dok sam bio dete. S jedne strane sam voleo strip junaka Fantoma u ljubičastom odelu, ali su mi čak možda i draži bili Betmenov protivnik Fantom i onaj čuveni iz Beograda koji su s druge strane zakona. Dakle, oni su odgovorni.
Izbjegavate se nazivati bendom, više to koncipirate kao projekat. Možete li nam pojasniti o čemu se radi i kako je došlo do trenutne postave?
Smatram da su podjednako važni i ljudi koji sviraju u mom lajv bendu i oni koji su iza kamere i animacija. Taj zajednički rad se može nazvati projektom. A i često dolaze novi saradnici, smenjuju se nove ideje, pa onda ne postoji stalna postava s kojom sarađujem.
Žanrovski vas je vrlo teško odrediti, u stvari, danas je besmisleno govoriti o žanru. Dosta koketirate s retro zvukom i estetikom osamdesetih. Zašto i otkud to dolazi? Postoji li određena doza nostalgije ili samo uviđate modele iz prošlosti koje je uz nove aranžmane potrebno ponovo osvježiti? Je li to nostalgija za prošlošću ili bježanje u bolju budućnost?
Video igra GTA Vice City i audio kasete mog oca su u velikoj meri odredile moj muzički ukus. Muzika koju pravim samo preslikava nostalgiju za tim zvukovima iz prošlosti. Nazvaćemo to nostalgičnim sint popom.
Zabranila bih svako moguće pitanje koje ima veze s inspiracijom, ali otkud dolazi taj sanjivi pop i pripovijedanje?
Direktno iz hodnika sećanja.
Fantom je iz Beograda, a izdavačka kuća vam je iz Zagreba. Kako ste otkrili Bojana Bojka? Imam osjećaj da je čitav jedan novi muzički val nastao oko labela više manje zauvijek i da je u tom smislu najbliži onoj Perkovićevoj sedmoj republici iz osamdesetih.
Svemirko je zajedno s Bojanom otvorio vrata za jedan takav zvuk u čitavoj regiji. Logično je bilo da se obratim njemu, a ne nekim srpskim izdavačkim kućama koje propagiraju kič i šund.
Da li svi bendovi na Balkanu žele biti Svemirko?
Neki od meni omiljenih regionalnih izvođača su, pored Svemirka i pocket palma, Buč Kesidi, tam, Luka Rajić… i svako od njih ima vrlo jedinstven zvuk.
Može li muzika danas kao ranije pozvati mlade na bunt, izvesti na ulice, demonstracije…, postoji li ta subverzivna moć i uloga, ili se svi samo prenemažete i pjevate o neuzvraćenoj ljubavi i problemima s anksioznošću?
U mom paralelnom muzičkom univerzumu nema politike, i to je tema koja me kao autora apsolutno ne inspiriše niti zanima. Mladi ljudi treba da misle svojom glavom i ne trebam ja niti bilo koji drugi muzičar da im kaže da li ima potrebe da izađu na ulicu ili ne, već da sagledaju realnost oko sebe, pa da sami zaključe šta im je činiti i šta ima smisla, a šta ne.
Je li teško opstati ako radiš samo muziku i stvari koje ti se isključivo dopadaju, bez koketiranja s komercijalnim stvarima, ili vas koža i latex s promo fotki mogu prodati?
Ima i dobre komercijale i mainstreama. Problem je kada se pređe u šund. Zato ne vidim ništa loše u koketiranju s mainstreamom. Da smo u osamdesetim, i Svemirko i pocket palma i Fantom bi zapravo bili mainstream, a ne alternativa. To je mainstream pop muzika, samo iz drugog vremena.
Šta danas znači album i koliko ga muzički streaming servisi ponovo vraćaju u prvi plan? Zašto ste se odlučili da izdajete singlove, da li to publiku stalno drži u pripravnosti?
Koncept albuma je da je to spoj nezavisnih priča, pa zato i nosi naziv „Noćne priče“. Takva priča se bolje priča kroz singlove. Album je za svakog autora najbolji vid izražavanja i dobro je što streaming servisi vraćaju smisao koji je YouTube bio poništio poslednje decenije.
Kroz vaš vizuelni identitet dosta se igrate animacijom i niste vi u prvom planu. Kako reaguje publika na to? Stvara li taj odnos određeno nepovjerenje na liniji izvođači/ce-publika, ili je upravo ta doza mistike ono što je zanimljivo?
Sve je dobro dok pesma budi maštu.
U vašim spotovima je čest motiv i žensko tijelo. Plašite li se da bi ta estetika mogla naići na neko oštro, feminističko čitanje?
Ne, Fantom je veliki feminista.
Šta inače slušaš, koliko recentna muzička scena utiče na vas?
Ako pričamo o domaćoj muzičkoj sceni, bolja je nego u poslednje tri decenije. Slušam novi album pocket palme – „Atomi“.
Šta očekujete od bh. publike?
Emocije.
Jeste li znali da imate imenjake u BiH?
Da! Veliki sam fan i voleo bih da napravimo zajedničku turneju!