„Mliječni zubi“ L. Bastašić – jedinice za mjerenje poremećene ravnoteže djetinjstva

Spomen na rane godine naših života trebao bi u svakome probuditi najljepša osjećanja budući da nam, dok smo mali, govore kako još ne znamo šta je život: lahko nam je dok ne porastemo. Međutim, da li je svačije djetinjstvo lagano i da li je samo život odraslih težak? Niko ne garantuje da ćemo u 40. godini života biti zadovoljni onim što imamo, isto kao što ni ludorije koje činimo dok smo još krmeljivi i sneni nisu uvijek s jednakim žarom, nevinošću i smijehom.

Ivo Andrić jednom je zapisao: Cijelog se vijeka liječimo od nesretnog djetinjstva. Tu ideju u svojoj knjizi Mliječni zubi (2020) dosljedno slijedi Lana Bastašić. Knjiga se sastoji od dvanaest priča, koje su većinom ispričane iz dječije perspektive, tako da možemo pratiti njihove kratke, ali upečatljive ispovijesti čiji nas reci vode u svijet dječijih problema, tajni, nada i strahova. Bastašić nas vraća u dane u kojima smo pod svačijim utjecajima usvajali znanja i navike koje su se nastavile i danas, u svijetu „odraslih“, kako bismo ih propitali te, možda, i odbacili.

Odgoj i obrazovanje kojima smo popunjavali našu dječiju tabulu rasu u direktnoj su vezi sa sredinom pojedinca. Mali pripovjedači, a ujedno i likovi ovih priča Lane Bastašić, potpali su pod njen snažni utjecaj. Iz njenog im se stiska nije lahko istrgnuti, pa zato oni najčešće i ostaju zarobljeni – još nisu svjesni da je mogu (i moraju) napustiti ako žele živjeti samostalno. Na prijelazu iz dječijeg u odrasli svijet zbirka priča Mliječni zubi nosi simboličan naziv: Kad zub ne želi ispasti, mama ili tata ga povuku koncem. Ili: Za sve što ne želim učiniti, drugi su tu da me na to natjeraju.

Kako izgleda svijet iz perspektive malih-velikih, saznajte kroz sljedeće tri priče.

Fotografija preuzeta sa Facebook stranice “Gradska biblioteka Zenica”

Šuma: od privatne do javne svojine

Sve je bilo kao i uvijek: vratio se s posla i rekao da ide da razbistri glavu. Skrenuo je na seoski put, a ja sam čekala iza posljednje komšijske kuće da dovoljno odmakne prije nego što sam ušla u šumu. Kada je došao do panja i raskopčao pantalone, nisam stala. Napravila sam jedan korak, potom i drugi. Nastavila sam da hodam, tiho kao gliste oko mojih čizama, istovremeno tražeći pogledom dovoljno veliki kamen.

Djevojčica odrasta bez oca budući da on skoro svaki dan odlazi u šumu, a niko ne zna zbog čega. Majka ima sve veći pritisak od komšinica koje pod izgovorom da za njega donose hranu i lijekove, sve više ulaze u njihovu privatnost i tako do kraja narušavaju nemir u njihovim međusobnim odnosima. Zbog toga nije slučajno da djevojčica govori kako je zbog tih poklona odlučila poduzeti nešto jer u okviru cijele priče, kao dijete, njene riječi nemaju značaja. Ipak, kao posmatrač raspada sopstvene porodice ne može ostati ravnodušna – da bi ušutkala tuđe jezike, mora isprljati vlastite ruke.

Dan na bazenu: Spiderman je postojaniji od moga oca

Saznao je još u prvom razredu da ni Deda Mraz nije stvaran. Najbolji drugar mu je to objasnio. A poslije Deda Mraza su brzo pali svi drugi – Betmen, Akvamen… To su te stvari koje nekako oduvijek znaš u trenutku kad ih saznaš. Pa i on, najdraži od svih, čovjek-pauk. Nije bio stvaran. Ali dječak ga je vidio kao što vidi svoje ruke. Visio je gore, s plafona, u crveno-plavom odijelu. Imao je glas koji je istovremeno bio i nježan i snažan. Osim toga, neko mu je morao dodati rolnu papira. To nije umislio.

Dječak ide na časove plivanja i od njega se očekuje da bude najbolji plivač u svojoj kategoriji. Otac mu pri svakom njihovom susretu naruči limunadu bez da ga pita želi li. U nedostatku međusobne pažnje i razumijevanja, dječak vidi ostvarenje svog idealnog oca u izmišljenom liku Spidermana, iako je svjestan da takva osoba ne može postojati. Ključni je događaj dječakov odlazak u toalet zbog stomačnih problema. Kroz obavljanje nužde pred svojim imaginarnim herojem, primoran je suočiti se s vlastitim stidom čije mu prevazilaženje poslije daje snagu za suprotstavljanje ocu.

Krv: ako je to ljubav, onda mi se uopće ne sviđa

Bol postaje nepodnošljiv, jednom rukom se naslanjam na stolić, drugom i dalje držim čašu. Gdje je dosad? Je li normalno da ovoliko boli? Između mojih nogu je veliki krug od kakaa. Po njemu kaplje moja krv. Mama će vidjeti mrlju. Vidjeće i krv u svojoj čaši. Poludjeće. Ali nema veze, samo neka dođe. Sad će ona. Trebala bi doći svakog časa.

Tate nema, ali nema ni mame. Da li djeci trebaju roditelji i zašto ih nema ako su ih rodili? Djevojčica ove priče svjedoči zlostavljanju svoje majke koja sve to strpljivo podnosi zarad preživljavanja, ali i „ljubavi“. Takvu ljubav djevojčica smatra nedovoljno vrijednom svih udaraca koje trpi od direktora. Svoju prvu menstruaciju dočekuje sama u bolovima i bez uložaka jer majka umorna od života liježe na kauč. Zdrava sredina u kojoj bi jedno dijete trebalo odrastati daleko je od opisane jer u njoj nedostaju osnovni uvjeti za život, a ponajmanje topline porodice o kojoj Bastašić polemiše. Ta toplina ujedinjena s toplinom između djevojčičinih nogu, te vanjskih bolova s bolovima u njenoj utrobi vode k neizvjesnom kraju – dok majka bira uloške, djevojčici preostaje samo još da čeka da joj ih donese.

Mali pripovjedači veliki buntovnici

Put odrastanja, kako pokazuju junaci svih priča zbirke Mliječni zubi, nije nimalo lagan. Djeca kao protagonisti doprinose iskrenijem i vjerodostojnijem prikazivanju unutrašnjih i vanjskih nemira koji moraju postojati kako bi rasli. Kroz jezik, ljude, običaje, boga, prirodne zakone i tijelo, junaci postaju svjesni sebe i svoje okoline u kojoj zasad ostaju zarobljeni jer, ispod crnog vela svakodnevice, njihova pitanja i sumnje nagovještaj su pobune u pravo vrijeme. Svakodnevicu treba mijenjati, a to se postiže kada svjedok preraste u buntovnika koji će biti sposoban svoj život uzeti u svoje ruke te tako ukazati na sve nepravilnosti koje su mu drugi trpali u njedra, savjetujući ga da će time sačuvati svoje srce.

Bastašić bira književnu pobunu pričanjem tamne i mračne strane odrastanja, narušavajući mit o djetinjstvu kao sretnom i bezbrižnom dobu jer, kako sama citira Georgija Gospodinova, Na početku svega… stoji jedno dete, bačeno u podrum.

Naslovna fotografija: Lana Bastašić i naslovnica knjige “Mliječni zubi”. Fotografija preuzeta sa Facebook stranice “Buybook doo”

 

Najčitaniji tekstovi

Kafanski filteri homofobije
Moja žena i ja
Mjesta praznine: Homoerotska ljubav je osuđena na vječiti bijeg prema azilu ili otporu, buntu, borbi, neposustajanju
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Vraćanje prirodi – korak nazad ili naprijed?
Kako do sobe u banjalučkom studentskom domu?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Putovanje u Pariz: Savjeti za potpuno uživanje!
Call centri: ZA ili PROTIV?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
More Stories
Kako reklame na internetu znaju šta mi želimo i kako im uskratiti to znanje?