Ne volim da sanjam ono što želim, ne želim da se osjećam slobodno tamo gdje sve nestaje onako brzo kako se i pojavilo, bez kontrole, u jednom dahu, i opet sam tek budan. Sanjao sam da nisam zatvoren, bio sam vani zajedno s onim što čuvam u sebi i svoja četiri zida, jer tu jedino osjećam sigurnost, sa svim bojama. Veoma dugo je postojalo uvjerenje da su svi drugi u pravu, ipak su većina, a većina je ta koja dirigira i uspostavlja definiciju normalnog u društvu. Zašto se onda osjećam toliko loše i da li je život tako surov i jednostavan, gdje sve moraš prihvatiti, bez obzira na osjećaje i unutrašnji nemir, u protivnom nailaziš na nove nemire u ljudskom obliku brda i planina, verbalnog i fizičkog nametanja i povratka u stanje normalnog?
Koliko je sebična borba kad samo jedna osoba ima koristi od nje i koliki je gubitak drugih ljudi koji u stvari gube tebe kao osobu koju su oni zamislili. Ali, paradoksalno jeste tako razmišljati. Ako svi drugi žele tebi najbolje onako kako su oni zamislili, i ako to nasilu prihvatiš, izgubit ćeš sve; kako onda išta od toga vrijedi? Niko to neće razumjeti ili će se bojati istine. Sebičnost u ovom obliku gubi na značaju, uglavnom sve gubi smisao.
Povodom 30. godišnjice neovisnosti i samostalnosti države BiH, Omladinski magazin „Karike“ i Omladinska novinska asocijacija u BiH organiziraju takmičenje u pisanju bloga za sve mlade iz Bosne i Hercegovine od 15 do 35 godina. Blog dužine do 1.500 riječi možete poslati do 10. aprila 2022. do ponoći na redakcija.karike@gmail.com s naznakom „Za takmičenje u pisanju najboljeg bloga“.
Ono što želimo da čujemo od vas u vašim blogovima jesu vaša razmišljanja, emocije i odgovori na neka od sljedećih pitanja:
Kako vidiš BiH za ovih 30 godina njenog samostalnog i neovisnog postojanja? Da li je doživljavaš kao svoju zemlju i u čemu tačno? Zašto još nisi otišao/la? Zašto ipak biraš da ostaješ i boriš se za demokratičnije, sigurnije i kvalitetnije društvo? Šta vidiš kao alternativu nacionalizmu, mržnji i podjelama? Kako uopšte vidiš i komentiraš politiku kojom se ova zemlja vodi već 30 godina? Jesu li podjele, govor mržnje, netrepeljivost i nestabilnost nešto na što smo već navikli ili kao mladi još uvijek imamo snage i načina da se borimo protiv istih? Kako?
Kada ste biseksualna osoba, suočeni ste s dvostrukim odbacivanjem – hetero ljudi vas smatraju homoseksualcem, a homoseksualci pederom koji nema hrabrosti da prizna šta je u stvari. Svijet smo naučili gledati crno-bijelo, tako smo odgajani. Moja generacija je u adolescenciju zakoračila u doba prije dolaska interneta, kada su prvi kontakti...
„Zašto se brineš, to je ionako samo pas?!“ To je rečenica kojom me je, valjda, pokušao utješiti jedan prijatelj, nakon što sam mu, sav utučen i na ivici suza, rekao da je moj pas uginuo, nakon srčanog udara. Ispunjen bijesom zbog tih riječi i još uvijek shrvan tugom zbog gubitka, želio sam mu mnogo toga reći.
Stare okrpljene čarape ili nove iz marketa? Igla i konac ili pravac kanta za smeće? Imamo li danas strpljenja, volje, ali i materijala za koji je vrijedno biti strpljiv? U brzom svijetu gdje smo uvijek „jedan klik“ do savršenstva, koje ostaje neuhvatljivo kao zraka sunca, koliko smo spremni ulagati? I šta je vrijedno truda ako je igra koju igramo nemilosrdni ruski rulet?
Kad slušamo bake i djedove, roditelje i rodbinu, čini nam se kao bajka. Mistična, višedecenijska, uzajamna prava ljubav. Ipak, nikad više nije djelovala kao iluzija u vremenu gdje sve dobro traje otprilike kao i Instagram story, 24 sata. Opasno smo se izgubili u vremenu i prostoru da bi se i glumci iz filma „Povratak u budućnost“ zbunili kada bi došli u ove lude godine.
Željela sam u svom domu dizajnirati komade namještaja koji će biti multifunkcionalni i koristiti i meni i mojim kućnim ljubimcima, macama Blue i Freyi. Shvatila sam da je to i odlična biznis ideja jer se dopalo mojim kolegama, prijateljima, a na kraju i brojnim kupcima koji su se odlučili kupiti proizvode „Šapa LAB“ brenda.
Kakva je uloga profesionalnih medija u borbi za sigurniji i kvalitetniji život LGBTIQ+ zajednice u BiH? Kako profesionalno i etički...
Podjela na žene i muškarce postojala je i još uvijek postoji u društvu. Bez obzira na visoku obrazovanost i stručnost ženskog kadra, one su i dalje diskriminirane prilikom zapošljavanja, plaće te daljnjeg napredovanja. Posebna pažnja posvetila se nepovoljnom položaju žena u politici zbog malog broja žena u izvršnim tijelima, zastupničkim i drugim visokim položajima u politici, koji nije samo problem u Bosni i Hercegovini već u gotovo svim zemljama svijeta. Potrebno je razbijati predrasude i stereotipe o ženama u politici i dati im šansu da pokažu svoje sposobnosti i vještine.
Ja znam kako se osjećam, to je neka gorčina i svakakvo nekakvo nedefinisano stanje, zbog toga što je iza mojih leđa očigledno čitava porodica pričala da volim muškarce. Dodatak tome jeste da u meni nema hrabrosti kao što sam smatrao. S oduševljenjem i ponosom govorim kako sam hrabar jer iznosim javno priču o psihičkim razlikama i problemima, a nisam pet godina bio u stanju izaći s muškarcem, ako me već djevojke nisu privlačile, pa šta god bude. Ne, ja sam taj koji je trpio to, čekao nešto, i kunem se da bih čitav život bio sam nego što bih se usudio priznati sebi da mi se sviđaju muškarci.
„Mladi se danas sve teže i sve kasnije odlučuju na brak zbog brojnih razloga. Iako ne možemo reći koji je konkretan razlog kod pojedinca, možemo govoriti o onome što mnogi mladi izražavaju. Socijalni sat se pomjerio, kao i očekivanja društva, ali i samih sebe. Puno toga se danas 'mora' prije braka – završiti školu, pronaći posao, živjeti samostalno, proživjeti mladost, biti 'spreman', pronaći 'savršenog partnera'. Naravno, i financijska problematika otežava donošenje odluke o braku – teže se nalazi posao, posebno onaj kojim možemo uzdržavati obitelj, a zato je teže i napustiti roditelje. Također, brak više nije nešto što se 'mora', socijalno je prihvatljivo danas i ne biti u braku, društvo je prihvatilo da možeš biti ostvaren i kao samac“, rekla je za „Karike“ doc. dr. sci. Andrea Vlašić, psihologinja.
U razgovoru za „Karike.ba“ s kliničkim psihologom Ognjen Pjanom, Stefan ocrtava sopstveni put i motive koji su ga ponukali da se počne baviti psihoterapijom. Takođe, upoznao nas je s umijećem integracije različitih psihoterapijskih škola i pravaca. Stefan nastoji objasniti važnost mentalnog zdravlja, čari ali i izazove psihoterapijskog procesa, a posebno se dotakao stigme kada su u pitanju muškarci i njihovo mentalno zdravlje, njihova nježnost i ranjivost u kontekstu „brdovitog Balkana“. Pobliže nas je upoznao s traumom, zacjeljenjem, te nam ponudio do sada najduži spisak preporučenih knjiga za čitanje.
Veliki broj studenata odlučuje da iskoristi svoj talenat i pokrene neku vrstu biznisa tokom svoga školovanja. To im omogućava veće prihode koji su zaista potrebni skoro svakom studentu, a usto grade svoju samostalnost.
„Na raspustu između kraja srednje škole i početka fakulteta, odlučila sam da odem na obuku kako bih naučila raditi nokte, ali isključivo mami i sebi, kako bismo uštedjele novac koji dajemo svaki mjesec na geliranje i nadogradnju. Završila sam obuku i počela raditi nokte nama i ponekoj prijateljici. Nisam imala ni stranicu na Instagramu, pa čak ni sto za rad noktiju“, počinje svoju priču Mia Kamarić. Međutim, kako kaže, kroz dva-tri mjeseca se pročulo da radi, pa su tako krenuli i upiti od „maminih prijateljica, kolegica s posla, komšinica i slično“. „Shvatila sam da mogu krenuti s radom, pa sam nakon toga otvorila svoju stranicu i napravila reklamu, kupila sto i uredila prostor za rad. Već skoro godinu dana uspješno se bavim ovim poslom i jako dobro zarađujem, ali zaista ulažem i mnogo truda, rada i materijala u sve“, ponosno priča Mia. Mijin mali biznis tokom studiranja samo je jedan u nizu. Suočavamo se s niskim standardom života u Bosni i Hercegovini, malim minimalnim platama i velikim potrošačkim korpama, pa su mladi ljudi pronašli svoje načine zarade i doprinosa.






















