Blog Neire Fazlović pristigao na naš natječaj „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“
Nekad mi se čini da je rat završio jučer. Skoro trideset godina kasnije, zgrade i dalje zjape prazne i razrušene. Netrpeljivost između naroda koji ovdje žive zajedno već stoljećima ne nestaje, a jaz iz dana u dan postaje sve dublji. Ljudi kupuju tone brašna koje će vjerojatno na kraju baciti, jer znaju kako je biti gladan dok padaju granate. Ali nisam otišla iz države. Ne zamjeram nikome ko jeste. Svako traži svoju sreću, a za mnoge je ona u Njemačkoj.
Istina s manje ideala
Rado bih se pravila da je moj ostanak posljedica patriotizma i želje da ja uradim ono što političari i međunarodna zajednica nisu mogli već skoro trideset godina. Da, baš sam ja ta posebna osoba koja će od Bosne i Hercegovine napraviti funkcionalnu državu. Naravno da nisam. Istina je puno pragmatičnija i s puno manje ideala. Odmah nakon završetka fakulteta našla sam dobar posao, pa mi se ne da učiti njemački. Financijski, imam privilegiju da stvaram budućnost ovdje.
Ipak, često se pitam da li za Bosnu i Hercegovinu uopšte ima budućnosti
Rata se ne sjećam, iako sam u njemu rođena, ali njegove sjene me uvijek prate – od minskih polja na kojima se kao mala nisam smjela igrati do rupa od granata na zgradi u kojoj sada živim. Ne bih da idem, vjerujte mi. Volim našu prirodu i običaje. Volim sijela, kolo i sevdah. Volim što u tramvaju ostavimo poništenu kartu, da neko može da uštedi koju marku. Unatoč svemu, i dalje me vuče želja za budućnost negdje u dalekom svijetu. Ne zbog novca, nego zbog mira.
Zašto da radim ako sve može nestati u trenu?
Ako odem iz države, biće to jer ne mogu više čekati taj prvi novi metak ili granatu. Ne želim da budem tu kad sve krene ponovno. Neću da drugi put prije tridesetog rođendana budem izbjeglica. Tako je bilo i mojim roditeljima, baš u mojim godinama. Taman kada su krenuli u život, ostali su bez svega. I zašto da radim, da gradim budućnost i borim se za nešto novo ako sve može nestati za tren?
Krvavi rat i labavi mir
Kako je krenulo, Bosna se do kraja vremena neće izvući iz spirala krvavog rata i labavog mira, sve dok planeta ne eksplodira. A onda ćemo nastaviti da ratujemo oko neke daleke zvijezde, oko toga ko je RoboBalija, a ko CyberČetnik. Možda smo takav narod, koji ne može ništa bolje, evoluirali samo za krvoproliće i rat. Glupi smo i samo nam valja kad se koljemo. Mnogi to misle. Gledajući trenutno stanje i našu historiju, čini se kao logičan zaključak. Ali, to je kukavički odgovor. Ako smo samo za to napravljeni, ne možemo bolje, ne trebamo se truditi. Ništa što uradimo nas neće promijeniti, pa nismo više ni odgovorni za svoje postupke. Koja glupost. Nema ništa u našim genima, ali ni u našim kulturama što bi nas spriječilo da budemo bolji. Stvar je nas samih. Naše tlo nije zatrovano mržnjom.
I ne, ne mislim da je baš tvoja odgovornost da rješavaš probleme u Bosni i Hercegovini
Ako ti nije zahmet, bilo bi super, ali ovo ne može popraviti jedna osoba, ma koliko entuzijazma imala. Potrebna su sistemska rješenja sa sve tri strane, koja će zahtijevati puno ozbiljnih razgovora i godine rada i truda. Teško je spojiti tri nacije koje su provele toliko vremena zaraćene, posebno kad se čini da većina ljudi to i ne želi. Ja mogu reći da nisu svi Srbi ili Hrvati loši. Znam da je to istina, kao što znam da postoje loši Bošnjaci koji trebaju biti kažnjeni za svoja djela. Praviti se da smo svi monolit dobra ili zla ne pomaže nikome. Ljudi su previše kompleksna bića da postojimo u tako malim kutijama.
Ali kako u to uvjeriti nekoga ko je proživio strahote ili izgubio nekoga koga voli?
Teško je napraviti tu distinkciju, posebno ako nemaš ni vremena ni prilike za duboku introspekciju jer radiš tri posla za crkavicu, a tvoja jedina pomoć za mentalno zdravlje je šaka leksaurina. Kako se boriti s propagandom koja ti konstantno govori da su drugi i drugačiji zli i da ti žele nauditi? Naš mozak nije dobar u prihvaćanju kompleksnosti, posebno kad se radi o ovako fundamentalnim stvarima koje su često baza našeg razmišljanja.
Ljudi na visokim pozicijama koji su tu već godinama profitiraju od naše mržnje. Dok god se mi mali, obični ljudi međusobno svađamo, nemamo vremena da vidimo šta oni rade. Zabave nas nacionalizmom da ne vidimo da su pokrali sve.
Naši roditelji su ratovali, naša djeca ne moraju
U nekom trenutku donosimo svoje odluke, a one nisu uvijek ispravne. Ovo je objašnjenje, ali ne i opravdanje. I zar tako dovijeka? Odbijam u to da vjerujem. Iz Brčkog sam. Znate, onaj grad na Savi koji je zamalo zeznuo Dejton, dok od nas nisu napravili Distrikt. Bili smo djeca, ali išli smo jedni drugima na Božiće i bajrame, slavili Ramazan, Uskrse i Vaskrse. Praviti se da nismo znali ko je Srbin, ko Bošnjak, a ko Hrvat je glupo i naivno. Jasno je kojem plemenu pripada Nataša, a kojem Amina. Ali to nas nije sprječavalo da se družimo i da surađujemo. Mržnja nije u našem genomu. Ona je naučena i ne mora biti trajna. Naši roditelji su ratovali. Naša djeca ne moraju. Ali, što joj više vremena damo da pusti korijenje i postane dio naše kulture, biće je teže iskorijeniti. Da li je već kasno za promjene?
Neira Fazlović
