Nermana Arnautović piše o novoj knjizi Faruka Šehića „Greta“.
Greta – balada o Migfoldu / tamni, emocionalni transrealizam govori o mogućnosti prevazilaženja ratnih trauma posredstvom mašte i književnosti. Polazeći od vremena Jugoslavije, kojoj se autor na više mjesta u knjizi vraća, okosnicu ove duže pripovijetke ili romana (možda najbolje knjige) čine ratna dešavanja u Bosni 90-ih godina. Ovakvim definiranjem radnje mogli bismo lahko zaključiti da je to još jedno u nizu pričanja o nemilim događajima, ali ona to ipak nije. Rat u dječakovoj svijesti – neimenovani narator – predstavlja putovanje kroz vrijeme i prostor zahvaljujući umijeću čitanja knjiga.
Mašta vs. stvarnost
Jedan naslov i dva podnaslova dovoljni su da ukažu na složenost stila i pričanja ovog djela, ali i na pokušaj autora da njime obuhvati što više sadržaja, otvori što više pitanja i ukaže na mnoge aspekte sagledavanja preživljenog u historijskom vremenskom okviru u kojem je bosanska nužnost samo jedan od segmenata. Bosna je povod koji još jednom pokazuje da su zvanična istorija i religija bazirani na netačnim i neprovjerenim pričama, odnosno povod da se književna fikcija stavi iznad historijske jer književna barem u naslovu priznaje da je izmišljena.
U ovoj knjizi takvo literarno izmišljeno teži biti stvarnost – dječak, zatočen u ratu, domišlja brod koji ga vodi miru, želji za spoznajom i traganjem za ljudskim vjerovanjima, prohtjevima i zlom. Ili, tačnije, literatura je tu da pomogne ne samo bijegu iz urušene stvarnosti nego da se razumije ta ista stvarnost, koja i ne mari mnogo za djecu i životinje: Bili smo djeca i nismo mogli razumjeti životne događaje tražeći skriveni smisao iza njih.
Ko je Greta?
Greta je učiteljica koja je dječaku pomogla prevladati strah od mraka tako što ga je puštala u svoj stan kada u njegovom nije bilo nikoga. Njen stan za njega je bio tajanstveni muzej u kojem su se nalazili različiti antikviteti, a koje on nikada nije sve vidio i primio u svoje ruke. Greta je uspijevala da i u ratu, od sastojaka koji su više nedostajali nego što ih je bilo, napravi kolače po samo njoj poznatim receptima. Poznavajući i jezik ptica kao i umijeće pričanja tajnovitih priča, Greta je bila dječakova Gospa od Svjetlosti. Ona je svoj svijet dizajnirala po svojoj volji uprkos višim silama koje su neprestano pokušavale taj svijet uništiti. U tome je bila i ostala njena posebnost.
Ko je Migfold?
Osim Grete, dječakovim brodom na kojem bježi od ratne stvarnosti plovi i Migfold – tajanstveno, nadnaravno biće u kojem se istovremeno nalazi i dobro i zlo, u zavisnosti od vremena i prostora u kojem se pojavljuje. Kada ga prvi put dječak vidi, ukazuje mu se kao svijetli oreol, što nije slučajno, jer zbog oreola Migfold postaje anđeo čuvar i nadzornik dječakove porodice. Njegov dolazak na Zemlju predstavlja iskupljenje od grijeha u svijetu iz kojeg je protjeran – da bi mu bili oprošteni grijesi, mora spasiti mali broj ljudi. U ratnom periodu on postaje i sakupljač ljudi i sjećanja te informator koji dječaka obavještava o skorim neprijateljskim napadima. Migfold živi koliko i dječakova mašta, pa bismo ga mogli i spoznati jedino preko njegovih ljudskih, ograničenih čula. Ipak, dječak mu dopušta da se pojavljuje svuda u različitim oblicima, neuhvatljiv u svojim putovanjima i željama da bude sve ono što se od njega traži.
U Bosni je Jugoslavija i Jugoslavija je u Bosni
U kontekstu realizma (što je druga dimenzija knjige pored opisane naučne fantastike), knjiga je u vezi s Jugoslavijom i Bosnom kao nužnom posljedicom rata: Ne, u Bosni smo, u Evropi. Jugoslavija više ne postoji.
Čvrsta veza između stare i nove države odražava se kroz ideju panslavizma, ili barem kozmopolitskog jugoslavenstva koji, najprije, treba da bude humanistički, univerzalni, a onda i nacionalni. Ideja o bratstvu ne umire s Jugoslavijom jer poslijeratni period, u koji putnici izmišljenog broda svojom voljom ipak odlučuju stupiti, nije utopijski. Čak suprotno – od njega to ne možemo, ali i ne smijemo tražiti jer novoj stvarnosti treba vremena da stvari postavi drugačije, ali i da je putnici prihvate kao takvu. I mijenjanje naziva ulica vrši se postepeno. Vrijeme je relativno i ide s emocijama, zbog čega poprima i elemente subjektivnosti različitih pojedinaca.
Svi na putovanje kroz vrijeme!
A o pojedincu/ima i jeste Greta jer pogovor, napisan rukom autora kao uputstvo za njeno ispravno čitanje, kazuje da je zadatak knjige ujediniti sve ljude i izjednačiti ih s kosmosom. Kosmos smo mi svi, putnici na brodu života na kojem smo podjednako važni. Ni Greta ni Migfold ne mogu bez tamnog, emocionalnog transrealizma kao načina putovanja iz jednog carstva stvarnosti u drugo jer i književnost je sama po sebi fantastika prolaza u kojem je sve potencijalno realno, baš kao i u vremenima i prostorima – fotonskoj supi – u kojima živimo. Greta nas uči kako da se nosimo s njima budući da čovjek, koliko god to želio negirati, ipak svoj život svede na želju i borbu za opstankom.
Naslovna fotografija preuzeta sa Facebook stranice “Faruk Sehic”
