Nekada je uistinu teško sa stajališta mlade osobe zauzeti tako autoritativan stav i poručiti svim mladima neku inspirativnu poruku. No, okušat ću se i jednostavno poručiti da već danas, ako to do sada nisu, zastanu i spoznaju ono što oni jesu. Neka shvate sebe i ono što u vlastitom životu žele graditi i postići. I tada će svaka njihova borba, svaki uspjeh pa i neuspjeh imati jasan cilj i bit će vrijedno borbe koju predstavlja. Stoga, budite svjesni sebe, značenja sebe i karike koju predstavljate jer smo svi mi već sada budućnost koja će tek graditi budućnost koja nas sve očekuje.

Nikada nisam planirao da se bavim glumom, ali kada je došao trenutak da se odlučim za svoj životni poziv, osvijestio sam koliko sam vremena proveo kao mali u pozorištu na probama uz oca. Tada sam shvatio da mi je to uvijek bilo zanimljivo i da bih trebao pokušati da upišem Akademiju scenskih umjetnosti. Danas sam sretan jer sam donio takvu odluku.

Priču o svojim prvim aktivističkim koracima sam pričao desetinama puta, ali nikada je ne napisah, pa evo super prilike da vam je ispričam. Kada sam bio drugi razred srednje škole, u Tehničku školu „Mihajlo Pupin“ u Bijeljini je došla grupa mladih koja je predstavila program „Aktivni mladi“. Tada sam bio član savjeta učenika (jer sam bio najbliži školi pa sam mogao dolaziti na sastanke), a to me iskreno u tom trenutku nikako nije interesovalo. Valjda zbog te nezainteresovanosti nisam baš ni pratio prezentaciju, ali sam na kraju čuo jednog od predavača kako govori predsjedniku savjeta učenika da se ne brine i da će proći njegov projekat. U meni je to stvorilo ogroman bijes, jer su štela i nepotizam svih oblika nešto na šta se ježim odmalena. Nakon prezentacije, sa svojim najboljim drugom Milanom (moj drugar iz klupe) bacio sam se u pretragu interneta i, pošto nisam ništa slušao, bili smo primorani guglati po čitav dan kako se piše projekat. Ispostaviće se da sam napisao nešto zanimljivo, pa je projekat „Štedimo energiju, ulažimo u budućnost“ prošao selekcijski proces. Nekoliko mjeseci kasnije, kada smo već realizovali projekat, susreo sam se s predavačem koga sam nakon skupljene hrabrosti pozvao sa strane i rekao kako nije bilo u redu obećavati bilo kome projekat, a predstavljati kako svi možemo aplicirati! Ovaj, danas već moj super drug, mi je smirenim glasom objasnio da, pošto nisam slušao, nisam čuo da je nekoliko puta pomenuo da će svaka škola dobiti bar jedan projekat te da se to odnosilo više na savjet učenika škole. Tako da može se reći da moje interesovanje za rad s mladima počinje od onoga za šta se najviše zalažem, a to je da se slušamo, da komuniciramo! Tako je to nekako počelo, a izraslo je u veliku strast jer je u meni probudilo želju da utičem na stvaranje bolje budućnosti u kojoj nove generacije neće morati da se nevoljno sele pet-šest puta, budućnosti u kojoj ćemo na ulicama vidjeti nasmijane ljude a nemati reakciju šta ovome fali u glavi, budućnosti u kojoj mladi žele ostati u zemlji a ne gledati koja je prva prilika za „šmugnuti preko grane“.