Ime i prezime?
Moje ime je Srđan Petković.
Gdje živiš?
Posljednjih sedam godina živim u Sarajevu, koji je šesti grad u Bosni i Hercegovini u kojem sam živio.
Zanimanje?
Po zanimanju sam politikolog, i trenutno radim u Fondaciji Schüler Helfen Leben (Učenici pomažu život) kao projektni koordinator. Dakle, ukratko, bavim se pitanjima mladih i angažmanom kroz civilno društvo!
Koliko godina imaš?
Blizu sam starosne granice za mlade, imam 29 godina, još malo pa bumer.
Kako provodiš svoje slobodno vrijeme?
U životu kažu da je važno svoj hobi pretvoriti u zanimanje pa tako je nekako i kod mene. Moj hobi i strast su se pretvorili u moje zanimanje. Pored rada s mladima, i društvenog angažmana koji je većini ljudi način provođenja slobodnog vremena, a meni je posao, volim kuvati. Posebno važan dio mog slobodnog vremena je svijet avijacije, koja je na neki način moja najveća strast – obožavam avione i letenje.
Šta za tebe predstavlja aktivizam i odakle interes za rad s mladima?
Priču o svojim prvim aktivističkim koracima sam pričao desetinama puta, ali nikada je ne napisah, pa evo super prilike da vam je ispričam. Kada sam bio drugi razred srednje škole, u Tehničku školu „Mihajlo Pupin“ u Bijeljini je došla grupa mladih koja je predstavila program „Aktivni mladi“. Tada sam bio član savjeta učenika (jer sam bio najbliži školi pa sam mogao dolaziti na sastanke), a to me iskreno u tom trenutku nikako nije interesovalo. Valjda zbog te nezainteresovanosti nisam baš ni pratio prezentaciju, ali sam na kraju čuo jednog od predavača kako govori predsjedniku savjeta učenika da se ne brine i da će proći njegov projekat. U meni je to stvorilo ogroman bijes, jer su štela i nepotizam svih oblika nešto na šta se ježim odmalena. Nakon prezentacije, sa svojim najboljim drugom Milanom (moj drugar iz klupe) bacio sam se u pretragu interneta i, pošto nisam ništa slušao, bili smo primorani guglati po čitav dan kako se piše projekat. Ispostaviće se da sam napisao nešto zanimljivo, pa je projekat „Štedimo energiju, ulažimo u budućnost“ prošao selekcijski proces. Nekoliko mjeseci kasnije, kada smo već realizovali projekat, susreo sam se s predavačem koga sam nakon skupljene hrabrosti pozvao sa strane i rekao kako nije bilo u redu obećavati bilo kome projekat, a predstavljati kako svi možemo aplicirati! Ovaj, danas već moj super drug, mi je smirenim glasom objasnio da, pošto nisam slušao, nisam čuo da je nekoliko puta pomenuo da će svaka škola dobiti bar jedan projekat te da se to odnosilo više na savjet učenika škole. Tako da može se reći da moje interesovanje za rad s mladima počinje od onoga za šta se najviše zalažem, a to je da se slušamo, da komuniciramo! Tako je to nekako počelo, a izraslo je u veliku strast jer je u meni probudilo želju da utičem na stvaranje bolje budućnosti u kojoj nove generacije neće morati da se nevoljno sele pet-šest puta, budućnosti u kojoj ćemo na ulicama vidjeti nasmijane ljude a nemati reakciju šta ovome fali u glavi, budućnosti u kojoj mladi žele ostati u zemlji a ne gledati koja je prva prilika za „šmugnuti preko grane“.
Možeš li nam ukratko predstaviti Fondaciju Schüler Helfen Leben u kojoj si projektni koordinator?
Omladinska fondacija Schüler Helfen Leben je za mene jedna posebna priča, priča o uspjehu i upornosti mladih. Fondacija SHL svoju priču započinje kroz studentske proteste 1992. godine u Njemačkoj, kada su srednjoškolci i studenti protestvovali protiv rata u bivšoj Jugoslaviji. Ova grupa je shvatila da želi učiniti više te su počeli sakupljati humanitarnu pomoć koju su željeli slati u ratom pogođena područja. Hrabrost ovih mladih ljudi se ogleda u tome da su organizovali humanitarne konvoje i putovali u ratne zone i pomagali svojim vršnjacima. Iz ove inicijative prvo se razvila humanitarna organizacija, a nakon rata i rada na obnovi škola i vrtića, SHL prelazi u programski rad, gdje se bazira na rad s mladima u oblastima omladinske politike i obrazovanja. Fondacija SHL usmjerena je na stvaranje uslova za napredak mladih u Bosni i Hercegovini, kroz razvijanje kapaciteta mladih kako bi postali društveno angažovani i aktivno uključeni u donošenje odluka u svojim zajednicama. Kroz sadržaje naših programa želimo pomoći mladima da zauzmu svoje pravo mjesto i odgovornost u društvu kao aktivni, kreativni i savjesni građani te učestvuju u izgradnji otvorenog društva gdje postoje jednake prilike za sve. SHL je prostor za druženje, rad i učenje, SHL je ekipa koja motiviše mlade da budu najbolja verzija sebe.
Kolika je važnost neformalnog obrazovanja i jesu li mladi svjesni svoje stvarne moći?
Mislim da je svjesnost vezana prije svega za prilike. Ukoliko mladi mogu da vide prilike koje ih okružuju, ukoliko vide benefit, oni će postati aktivni i u tom procesu shvatiti koliko su važan faktor. S druge strane, ukoliko konstantno čuju izjave poput „ko ste vi?“, „šta ćete vi promijeniti, niste sposobni ni za šta“, „ćuti i sagni glavu i biće sve u redu“, imamo problem! Neformalno obrazovanje predstavlja zaista odličan alat koji je na raspolaganju velikom broju mladih, a koji omogućava priliku za usavršavanje. Svjedoci smo nedostataka u formalnom obrazovnom sistemu, stoga je civilno društvo uveliko preuzelo ulogu dodatnog osnaživanja mladih kroz neformalno obrazovanje. Upravo zbog toga ovaj vid obrazovanja igra ključnu ulogu u izgradnji kapaciteta i vještina mladih.
Kako komentiraš odnos vlasti prema mladima?
Kroz prethodnih 10 i više godina rada u civilnom sektoru imao sam sreću i zadovoljstvo posjetiti mnoštvo zemalja te upoznati se s nizom sistema u regiji, Evropi i svijetu. Kada objektivno sagledam realnost odnosa vlasti prema mladima u svim tim zemljama, moram priznati da stojimo dosta nisko. To govorim iz svog iskustva. Iako postoji niz odluka, strategija i zakona koji bi mladima trebali pružiti podršku, u realnosti se to ne događa. I dalje živimo u zemlji u kojoj je potrebno mnoštvo reformi, ali i promjena u stavovima ljudi kada su mladi u pitanju. Čini mi se da krilatica „Na mladima svijet ostaje“ i jeste najveći problem. Svijet ne ostaje na mladima, on to jeste. Mladi su snaga i oni su ti koji svojom energijom i entuzijazmom doprinose napretku. Kada imamo situaciju da se ova energija tlači, tada mladi postaju pasivni, nezadovoljni, onda imamo situaciju kakvu vidimo svugdje oko nas.
Kako smanjiti predrasude i stereotipe u društvu?
Mislim da je odgovor na ovo pitanje ujedno i težak i jednostavan. Naime, iz svog iskustva u radu s mladima došao sam do zaključka da je kontakt najbolji način za smanjenje stereotipa i predrasuda. Onog trenutka kada damo priliku mladima da se druže, razgovaraju i upoznaju jedni druge, tog trenutka padaju sve maske. Bio sam svjedok da su mladi dolazili s već čvrstim stavovima koji zaista nisu bili utemeljeni na iskustvu. Upravo stvaranje novih iskustava je dovelo do promjene u njihovim stavovima. Dakle, kontakt, razgovor i slobodno okruženje! U mom iskustvu, SHL trening centar „SHL House“ se pokazao kao upravo ovakav prostor o kom govorim. Mladi iz čitave države, regije i svijeta dolaze na ovo mjesto i provodeći zajedno vrijeme utiču, možda i na nesvjesnom nivou, na smanjenje predrasuda i stereotipa u društvu.
Na šta si najviše ponosan u dosadašnjem radu?
Već nekoliko puta sam umjesto kratkih odgovora pričao priče, valjda sam zbog toga i odabran da budem koordinator koji je radio s Omladinskom novinskom asocijacijom u BiH (ONAuBiH). Upravo na njih sam najponosniji. Kada sam davne 2017. godine počeo raditi s ONAuBiH, susreo sam se sa sva četiri člana Upravnog odbora, nekoliko članova organizacije i svih pet članova redakcije, dakle ukupno desetak članova organizacije! Bio je to početak rada na osnaživanju jedne veoma važne omladinske priče. Danas, nakon sedam godina našeg zajedničkog rada, ONAuBiH svoje članstvo broji u stotinama mladih. Implementiraju desetine projekata godišnje u kojima učestvuju stotine i stotine mladih, a Omladinski magazin „Karike“ je prerastao u slobodni prostor u kom se čuje stvarni glas mladih! Ponosan sam na svoj doprinos jačanju ONAuBiH, a posebno na mlade koji su gradili ovu organizaciju. Prilika da radim s njima i rezultati koji su za nama je moj najveći uspjeh u dosadašnjem profesionalnom radu.
Gdje na internetu mladi mogu da te prate?
Nema gdje me nema, za one koje zanima šta kuvam to je onda Instagram, za one koje interesuje šta radim to je LinkedIn, ponekad sam i na YouTube kanalu SHL, a za one koji i dalje ulaze na Facebook (a GenZ ih zove bumerima) sretno, jer me pratiti ne mogu, skoro ništa ne objavljujem tamo. Šalu na stranu, trudim se biti prisutan na društvenim mrežama, a sve u cilju promocije angažmana mladih, stoga, ako imate pitanja, pišite mi!
Koji su tvoji planovi za naredni period?
Iza mene je veoma teška godina u kojoj je bilo veoma teško bilo šta planirati, stoga sam poprilično obazriv kada razmišljam o planovima. Siguran sam da ću dati sve od sebe da radim stvari koje volim i koje me čine srećnim.
Kako ocjenjuješ rad magazina „Karike“ i kako ti se sviđa?
„Karike“ za mene predstavljaju nešto posebno, čitam ih od 2011. godine kada sam i prvi put saznao za njih preko lokalnog tima ONAuBiH. Tada su bile u štampanom izdanju, uvijek s ludim bojama i super temama, i dan-danas imam nekoliko brojeva starih izdanja! U posljednjih sedam godina direktno sam radio s ONAuBiH pa tako i s članovima redakcije „Karika“, pokušavajući da podržim mlade koji su u potrazi za prostorom gdje mogu slobodno da se izražavaju. Za mene, ali i mnoge druge, upravo su „Karike“ taj prostor. To je mjesto gdje pročitam ono što drugdje ne mogu. „Karike“ su pravi magazin. Kada želiš vidjeti i pročitati nešto zanimljivo, posjetiš www.karike.ba!
Poruka mladima za kraj…
Budite ono što jeste, ali se ne libite širiti svoje horizonte. Nađite načine kako, ali putujte, upoznajte nove kulture i ne ustručavajte se pitati. Nakon pitanja uglavnom slijedi odgovor, a nakon odgovora možda još po koje pitanje…
