Treba živjeti ovdje i ostati priseban kad po milijunti put slušaš o ratu, o nezavisnosti, o žrtvama rata kojima se kocka kao u kakvom minijaturnom kasinu na periferiji grada, kad ih nasumično ekshumiraju iz masovnih grobnica kao pojedinačne političke poene, kad na stranačkim skupovima njihovim fotografijama mašu podjednako snažno i uspaljeno kao i fotografijama ratnih zločinaca, kad im izgovore imena tek onako usputno, da poentiraju sedamstotu naivnu i patetičnu priču u koju više ni osnovnoškolci ne mogu povjerovati, kad gledaš kako obespravljena masa skoro robotski aplaudira na svaku lošu poentu obilježenu glasnim zazivanjem jednog od tri ustavna boga, kad ti ako to nazoveš eksploatacijom kažu da si izdajnik, hulja ili nešto treće.
