Uzroci izraelsko-palestinskog sukoba – arapsko-izraelska normalizacija odnosa i eskalacija palestinsko-izraelskog sukoba jačanjem postojećih i formiranjem novih frakcija otpora

Svaki put s ciljem potpunog uništavanja infrastrukture Hamasa, Izrael je pokretao ove vojne pohode te se svaki put, nakon završetka istog, Hamas brzo oporavljao regrutiranjem novog broja boraca i korištenjem ogromne podzemne infrastrukture za uvoz oružja, municije i sl. S istim ciljem je pokrenuta i trenutna operacija Izraela koja se, bez obzira na njen intenzitet koji nije viđen ni u jednoj od prethodnih, pokazuje kao neuspješna upravo kao i sve prethodne te postaje izvjesno da Izrael ni ovaj put neće ostvariti svoje zacrtane ciljeve.

Piše: Faris Darman

U cilju smirivanja tenzija na Bliskom istoku, međunarodna zajednica, predvođena SAD-om, godinama nakon završetka Jomkipurskog rata ulaže napore za normalizaciju odnosa između arapskih zemalja na Bliskom istoku i Izraela. Prvo, kao rezultat toga, 1974. godine pod američkim pokroviteljstvom biva potpisan Sporazum o nenapadanju između Izraela i Egipta. Pet godina kasnije, 1979. godine, administracija američkog predsjednika Jimmyja Cartera  organizuje Camp David samit s ciljem približavanja stavova Izraela i Egipta o tome kako bi trebao izgledati Bliski istok u budućnosti i, u konačnici, s namjerom postizanja potpune normalizacije odnosa između ove dvije zemlje. Nakon 12 dana pregovora, egipatski predsjednik Anvar el-Sadat i izraelski premijer Menachem Begin dolaze do dogovora, a čime nastaje Sporazum iz Camp Davida. Njegovim odredbama se Izrael obavezao da će Egiptu vratiti Sinajski poluotok, dok je s druge strane istim Egipat morao dopustiti Izraelu nesmetano korištenje Sueckog kanala te je Egipat, najvažnije od svega, postao prva arapska zemlja koja je priznala postojanje Izraela kao nezavisne i suverene zemlje. Potpisivanje ovog u tadašnje vrijeme izuzetno kontroverznog sporazuma, Anvar el-Sadat je dvije godine kasnije platio životom kada je ubijen od strane egipatskih ekstremista. Ovo je bio signal Egipta drugim arapskim zemljama, a koji je bio izuzetno jasan; umjesto smrtni neprijatelj, Izrael sada postaje partner. Bilo je tako jasno Palestincima da će, kako godine budu prolazile, bivati sve više i više prepušteni sami sebi te će cijena njihovog oslanjanja na lidere arapskih zemalja rapidno rasti, sve dok naposljetku ne ostane ništa više što se može izgubiti.

Prvi izraelsko-libanski rat i rađanje Hezbollaha

Samo tri godine nakon normalizacije s Egiptom i time rađanjem tračka nade da Bliski istok ide k boljoj budućnosti, ovaj region je zatresla nova kriza. U pokušaju da se obračuna sa PLO-om koji je stacioniran u južnom Libanu, izraelska vojska 1982. godine vrši invaziju tog područja. Ta brutalna invazija, nakon borbe s PLO-om, sirijskom vojskom i novoosnovanim Hezbollahom, rezultirala je sa skoro 20.000 ubijenih Arapa, većina od toga libanskih civila te nekih 700 izraelskih vojnika, kao i okupacijom krajnjeg juga Libana od strane izraelske vojske s ciljem kreiranja tampon zone uz vlastitu granicu. Infrastruktura PLO-a na ovom području je potpuno uništena te su se njegovi ostaci preselili u Tunis. Tako je, međutim, uništavanjem jedne organizacije, Izrael nesvjesno jačao novu. Nakon islamske revolucije u Iranu 1979. godine, odnosi između Izraela i Irana su se znatno pogoršali.

Dok je prethodna monarhija na čelu sa šahom Reza Pahvalijem gajila bliske odnose s Izraelom, nova vlast u Iranu odlučila je biti zakleti neprijatelj Izraela i obavezati se na njegovo uništenje. U tu svrhu je formiran i Hezbollah upravo početkom 1980-ih godina. Nastanak te organizacije predstavljalo je nastojanje Irana da razjedinjene militantne šiitske frakcije okupi pod jedno liderstvo. Finansiran i obučavan od strane Iranske revolucionarne garde, Hezbollah je stvoren da bude proxy Irana u tom dijelu Bliskog istoka i kao takav posluži kao instrument ratovanja protiv Izraela.

Kao što je tu namjenu imao u samom njegovom nastajanju, zatim i 1982. godine, preuzimajući aktivnu ulogu u odbrani Libana od izraelskih vojnih snaga, on danas služi identičnoj svrsi te se iz dana u dan pokazuje kao organizacija s kojom Izrael jako teško izlazi nakraj.

Prva intifada

Svjesni katastrofalne situacije u kojoj se nalaze, Palestinci odlučuju preuzeti stvar u svoje ruke. Njihovo nezadovoljstvo 1980-ih raste, sve dok potpuno ne eskalira izbijanjem Prve intifade (ustanka) u decembru 1987. godine. Okidač za eskalaciju nezadovoljstva biva događaj kada izraelska vojska s vojnim vozilom ulazi u izbjeglički kamp Al Jabalia u Gazi, sudara se s putničkim vozilom i pritom ubija četvoricu Palestinaca.

Stotine hiljada Palestinaca tada izlazi na ulice i podiže glas protiv svoje nepovoljne pozicije u izraelskoj državi. Prva intifada traje čak šest godina, odnosno sve do 1993. godine. Njen epilog biva čak 1.000 ubijenih Palestinaca i još njih 16.000 uhapšenih, dok s druge strane u tom periodu biva ubijeno 50 izraelskih civila.

U jeku tih dešavanja, na palestinskoj političkoj sceni se dešavaju snažni potresi. Dok s jedne strane prethodno liderstvo spomenutog PLO-a, tačnije političkog ogranka istog pod nazivom Fatah, pravi potpuni zaokret u svojoj politici prema Izraelu okrećući se od oružanog otpora k pregovorima, palestinski šejh Ahmed Jasin s druge strane osniva Islamski pokret za otpor „Hamas“, pritom kritikujući PLO zbog ublažavanja svog stava prema Izraelu i tvrdeći da je cilj Hamasa potpuno uništenje izraelske države.

Sporazum iz Osla

Uslijed ovih okolnosti, kao i zbog dolaska na vlast u Izraelu onih političkih partija koje su spremne na razgovor, rodila se šansa da se između Izraela i PLO-a konačno postigne dogovor sličan onome u Camp Davidu 1979. godine između Egipta i Izraela. Tokom 1992. godine, Jaser Arafat i vođstvo PLO-a se intenzivno u Oslu u Norveškoj sastaje s članovima izraelske vlade u pokušaju da postignu neki okvirni dogovor. Pregovori traju nekoliko mjeseci te na koncu rezultiraju potpisivanjem Sporazuma iz Osla između ove dvije strane u Washingtonu uz pokroviteljstvo SAD-a i Rusije.

Tada je potpisan tzv. Oslo I sporazum, kojim je s jedne strane Izrael priznao PLO kao legitimnog predstavnika palestinskog naroda dok se, s druge strane, PLO također obavezao priznati Izrael kao državu i odreći se terorizma. Osim navedenog, dogovoreno je tom prilikom i da će se u narednih pet godina formirati „Palestinska samouprava“ koja će kontrolisati Pojas Gaze i Zapadnu obalu. Dvije godine kasnije, 1995. godine, desilo se upravo to kada je potpisan Oslo II sporazum. Odredbama istog je predviđeno da novooformljena Palestinska samouprava vodi sve procese u Pojasu Gaze, dok bi se upravljanje Zapadnom obalom ogledalo kroz tri dimenzije.

Prvu bi činilo područje kojim bi upravljali isključivo službenici Palestinske samouprave izuzev nekih njegovih manjih dijelova, drugu ono kojim bi zajednički upravljali službenici Palestinske samouprave i izraelske vlasti na način da bi Palestincima pripala civilna vlast dok bi Izraelci zadržali vojnu kontrolu nad istim te bi treće područje bilo ono koje bi kontrolisalo izraelske vlasti u potpunosti, uključujući tu i Istočni i Zapadni Jerusalem. Da bi se navedeno sprovelo u praksi, Izraelci su pristali povući svoje vojne snage iz šest većih gradova s većinski palestinskim stanovništvom i iz još 250 manjih. Međutim, implementaciju tog sporazuma je zaustavljalo mnogo faktora, od čega je jedan onaj najbitniji.

To je bila činjenica da su sporazum i njegove odredbe bile izuzetno nepopularne među ostalim frakcijama u palestinskom i izraelskom političkom korpusu. Hamas je, naprimjer, na potpisivanje tog sporazuma reagovao izvođenjem napada na vojne i civilne mete širom Izraela, kao i radikalnim zaoštravanjem odnosa prema PLO, a koji će vrlo brzo poprimiti oružan karakter. S druge strane, na potpisivanje ovog sporazuma, izraelska desnica reagovala je atentatom na izraelskog premijera Yitzhaka Rabina, poslavši tako snažnu poruku svima onima koji se usude da krenu istim putem. Tako je zbog tih razloga, kao i zbog sve veće ekspanzije ilegalnih izraelskih naselja na teritorijama koji bi trebale biti pod kontrolom Palestinske samouprave, puna, pa čak i većinska implementacija ovog sporazuma postala nemoguća.

Druga intifada

Sedam godina nakon završetka Prve intifade normalizacijom odnosa PLO-a s Izraelom izbija Druga intifada, nazvana i Al-Aksa intifada. Povod za ovaj ustanak, izuzev i dalje podređenog položaja u izraelskoj državi koji je samo prividno riješen Sporazumom iz Osla, bio je incident kada je izraelski lider opozicije u to vrijeme, Ariel Sharon, ušao u Al-Aksa džamiju sa svojim obezbjeđenjem, što je u tom vremenu bila izuzetna rijetkost za jednog političara.

Uslijed tih dešavanja, izbio je sukob između njegovog obezbjeđenja i Palestinaca koji su se tada nalazili na licu mjesta, pri čemu je njih sedmero ubijeno. Za samo dva dana, revolt je dobio ogroman zamah te se brzo proširio po mnogim palestinskim gradovima.

Ovaj ustanak je bio mnogo brutalniji i krvaviji od prethodnog te je njegovo četverogodišnje trajanje rezultiralo smrću 4.000 Palestinaca i 900 Izraelaca.

Drugi izraelsko-libanski rat i profiliranje Hezbollaha kao nepobjedivog protivnika Izraela

Ovaj sukob počeo je otmicom dva izraelska vojnika od strane Hezbollaha na jugu Libana. Izraelska vojska, naoružana najmodernijim oružjem, odgovorila je brzo i snažno pokretanjem kopnene invazije na jug Libana, kao i 1982. godine. Pored cilja oslobađanja izraelskih vojnika, ovaj put, međutim, primarni cilj nije bio uništiti PLO, već Hezbollah. Ni ovaj put ostvarenje tog cilja nije bilo uspješno, kao i u ratu 1982. godine. Nakon prvobitnog zamaha uništavanjem glavnog štaba Hezbollaha i kuće njegovog šefa Hasana Nasrullaha, tok rata se okrenuo protiv Izraela. Hezbollah je u narednim danima ispalio salvu raketa na sjever Izraela, tjerajući time 100.000 Izraelaca da napuste svoje domove i krenu k unutrašnjosti zemlje.

Izraelska vojska je reagovala intenziviranjem svojih operacija, ali je na jugu Libana dočekana uz ogroman otpor boraca Hezbollaha na koji njeni pripadnici nisu imali odgovora. Uništeno je tada pet najmodernijih izraelskih tenkova, devet vojnika ubijeno i još 50-ak ranjeno. Nedugo nakon toga, u dolini Hujeir je izraelska vojska pretrpjela najveće gubitke tokom cijelog rata kada je ubijeno 50-ak njenih pripadnika i uništeno čak 37 tenkova. Tako su Izraelci nakon 33 dana rata, bez ikakvog protivljenja prihvatili odluke Rezolucije UN-a 1707, koja je pozivala zaraćene strane na prekid vatre i povlačenje izraelskih snaga s teritorije Libana.

U međunarodnoj javnosti, taj rat je viđen kao fijasko jer izraelska vojska nije ostvarila nijedan na početku rata zacrtani cilj. S druge strane, Hezbollah je ne samo postao respektabilan faktor u očima građana Libana već i u očima političkih lidera širom svijeta.

Povlačenje izraelske vojske iz Gaze i dolazak Hamasa na vlast

Godine 2005. tadašnji izraelski premijer Ariel Sharon šokira cijeli svijet kada najavljuje povlačenje izraelskih vojnih trupa iz Gaze, kao i uništavanje izraelskih naselja na teritoriji iste. Ova odluka, izuzetno kontroverzna među izraelskom javnošću, prema zvaničnim podacima rezultira odlaskom 9.000 Izraelaca koji su živjeli u 25 naselja na području Pojasa Gaze. Nakon ovog događaja, tačnije 2006. godine, održani su izbori u Gazi na kojima je Hamas ostvario značajnu pobjedu. Međutim, s tim se nisu slagali pripadnici Fataha, političkog organa PLO-a, koji su smatrali da bi oni trebali upravljati Pojasom Gaze.

Konflikt između ova dva suprotstavljena tabora unutar palestinskog političkog korpusa je rastao iz dana u dan te je dostigao svoju kritičnu tačku tokom prve polovine 2007. godine. Epilog tog sukoba bila je pobjeda Hamasa i uspostavljanje njegove potpune kontrole nad Gazom, kao i protjerivanje Fataha i svih frakcija povezanih s njim iz Pojasa Gaze. Na ovaj, po njihovu državu nepovoljan događaj, obzirom da je Hamas još od samog povlačenja izraelske vojske baze vršio bombardovanja i vojnih i civilnih ciljeva unutar Izraela, izraelska vojska je odgovorila uvođenjem potpune pomorske, zračne i kopnene blokade Gaze.

Tako je Izrael, iako se njegova vojska povukla iz Gaze, došao ponovno u poziciju da kontroliše ulaz i izlaz svega u Pojas Gaze, uključujući i osnovne životne potrepštine, a za šta sve i više analitičara, kao i lidera raznih država, danas tvrdi da nije u skladu s međunarodnim pravom.

Sukobi između Hamasa i Izraela tokom druge decenije 21. stoljeća pa sve do danas

Izrael je od svog povlačenja, izuzimajući trenutni konflikt, pokrenuo četiri vojna pohoda na Gazu: 2008., 2012., 2014. i 2021. godine. Svaki taj pohod imao je isti rezultat. Ubijeno je na stotine, nekada i hiljade Palestinaca, od toga ogroman broj civila, a uništeno na stotine kuća, obrazovnih ustanova, kao i zgrada administracije. Svaki put s ciljem potpunog uništavanja infrastrukture Hamasa, Izrael je pokretao ove vojne pohode te se svaki put, nakon završetka istog, Hamas brzo oporavljao regrutiranjem novog broja boraca i korištenjem ogromne podzemne infrastrukture za uvoz oružja, municije i sl.

S istim ciljem je pokrenuta i trenutna operacija Izraela koja se, bez obzira na njen intenzitet koji nije viđen ni u jednom od prethodnih, pokazuje kao neuspješna upravo kao i sve prethodne te postaje izvjesno da Izrael ni ovaj put neće ostvariti svoje zacrtane ciljeve. Zbog toga je izvjesno da će se i ovaj pohod završiti još jednim potpunim prekidom vatre, užasno gorkim za izraelsku vojsku.

Nastavak normalizacije odnosa između Izraela i arapskih zemalja

Na samom kraju mandata administracije američkog predsjednika Donalda Trumpa desio se još jedan važan događaj kada je, ponovno pod vođstvom SAD-a, nastavljen proces normalizacije odnosa između Izraela i arapskih zemalja, a koji je započet 1979. godine. Te 2020. godine, normalizovan je odnos Ujedinjenih Arapskih Emirata, Maroka, Sudana i Bahraina s Izraelom čime nastaje Abrahamov sporazum. Taj scenario, kao i onaj koji bi za Bliski istok bio revolucionaran potencijalnom normalizacijom odnosa između Izraela i Saudijske Arabije, bio je jedan od presudnih faktora zbog kojih je Hamas izvršio napad na Izrael u datom momentu.

U tim okolnostima, zatim u onim u kojim se Palestincima zabranjuje da ulaze u džamiju Al-Aksa, kao i zbog rapidnog rasta broja ilegalnih naselja na  Zapadnoj obali, Hamas je bio svjestan da ako sada ne poduzme nešto, njegovi pripadnici, zajedno sa svim ostalim Palestincima, u bliskoj budućnosti bi se mogli suočiti s potpunom međunarodnom izolacijom i tako ostati trajno zaboravljeni. Kako bi to spriječili, pripadnici Hamasa su odabrali eskalaciju. Izrael je po svim pravilima ratovanja imao pravo da odgovori na istu, ali ne na način na koji to trenutno radi.

U svojim nastojanjima da uništi Hamas, otišao je predaleko i, prema zvaničnim podacima, ubio preko 33.000 ljudi, od tog većinom civila, te preko 70.000 ljudi ranio. Pored toga, njegov politički vrh, sačinjen od pripadnika krajnje desničarskih stranaka, stvorio je, prema izvještajima UN-a, humanitarnu katastrofu ogromnih razmjera.

Zaključak

Od zvaničnika starih imperija koji su na papirima crtali njihove potpuno neprirodne granice i obećavali svim narodima na Bliskom istoku iste stvari, države Bliskog istoka su zaista taoci svoje historije. Zbog toga se, između ostalog, ni nakon više od šest mjeseci od početka trenutnog izraelsko-palestinskog sukoba, ne nazire njegov kraj. Sukob koji se adekvatno ne riješi, istinski nije riješen već je samo forsiranjem neadekvatnog rješenja stavljen u stanje mirovanja gdje čeka priliku da ponovno bukne. Međutim, iako historija igra veliku ulogu u ovom sukobu, ipak je bitno imati u vidu i da su, nažalost, na vlasti u Izraelu oni akteri koji se ne zalažu za adekvatno rješenje za kakvo su se zalagali neki njihovi prethodnici, već se, upravo suprotno, slijedeći ekstremističku ideologiju zalažu za potpuno uklanjanje Palestinaca sa svoje teritorije i za uspostavljanje čiste jevrejske države koja se u nekim projekcijama proteže i do mjesta koja se nalaze van zvaničnih granica izraelske države. Tako dok svi međunarodni akteri, bez izuzetka, pozivaju na pravedno rješenje ovog sukoba u vidu uspostavljanja palestinske države, izraelska vlada se tom prijedlogu žestoko protivi te je uporna u nastojanju da ostvari svoje ciljeve.

U kojem pravcu će se ovaj sukob odvijati, teško je procijeniti zbog izuzetne kompleksnosti trenutne geopolitičke situacije. Ono što ostaje je nadati se da će, pri rješavanju ovog sukoba, konačno biti uzeta u obzir njegova duga historija te da će, spremnošću svih aktera, ovaj konflikt konačno doživjeti svoj epilog u vidu formiranja nezavisne i suverene palestinske države. To je najmanje što palestinski narod zaslužuje nakon višedecenijskog ugnjetavanja. Samo na taj način je moguće osigurati dugotrajni mir na Bliskom istoku gdje će se ljudi svih vjera i nacija međusobno pomagati u dobru i već jednom prestati ubijati jedni druge.

Naslovna fotografija: Ceremonija povodom potpisivanja Abrahomovog sporazuma, 2020. godina, wikipedia.com