Mihaela Šumić: Treba živjeti ovdje i ostati priseban

Treba živjeti ovdje i ostati priseban. Ne upasti u paranoju onda kad sve okolnosti vode k tome. Ne postati teoretičar zavjere onda kad se jedino zavjera čini logičnom.

Treba živjeti ovdje i ostati priseban kad po treći put u četiri mjeseca isti proizvod kupuješ po drugoj cijeni, kad se obraduješ povećanju plaće pa idući mjesec shvatiš da opet krpiš kraj s krajem jer je potrošačka korpa duplo veća od prosječne plaće i, ma koliko se taj prosjek povećavao, svakako ne možeš uštedjeti ni za šta.

Treba živjeti ovdje i ostati priseban kad ti po gradu rovare poput neumornih krtica u pokušaju da zarade kakav poen od glasača, kad ti jeftina urbana rješenja predstave kao autentične i promišljene ideje moderne urbanizacije, kad ti poruše stare objekte koji desetljećima svjedoče kulturnom i povijesnom razvitku jednog grada, pa na njihovom mjestu izgrade dvanaestokatnu zgradu jednog od ona dva ili tri investitora koji već godinama, rame uz rame s onima na vlasti, izdižu čitava naselja, jedno nalik drugom, osuđeno na iste redove betonskih blokova i bijelo-ružičastih ili bijelo-žutih fasada, kad u tim velelepnim stambenim zdanjima, koja su navodno namijenjena tebi i onima poput tebe, svakako ne možeš kupiti stan, jer je cijena kvadrata tri puta veća od tvojih mjesečnih prihoda.

Treba živjeti ovdje i ostati priseban kad ti je patriotizam nametnut kao moralna i dogmatska obaveza još u osnovnoj školi, a preispitivanje istog predstavljeno kao izdajnički čin, kad s tim uvjerenjem počneš osvješćivati činjenicu da ti je više od pola prirodnih resursa takozvane patrije u vlasništvu stranih kompanija i korporacija i da ti od toga nemaš nikakve koristi, osim u nekim slučajevima radnog mjesta čije se obaveze i ishodi mogu tumačiti samo kao uskrsnuće feudalnog sustava, kad se sjetiš da si do prije trideset i pet godina imao državu, dakako manjkavu, ali koja je bila barem koliko-toliko samoodrživa i u kojoj si bar znao za što i za koga radiš za razliku od danas.

Treba živjeti ovdje i ostati priseban kad ti govore da su rodna ravnopravnost i prava žena ideje nametnute od strane Zapada dok ti u državi prema statističkim podacima svaka druga žena proživljava obiteljsko i/ili seksualno nasilje, kad svako malo čitaš senzacionalističke naslove koji vrlo detaljno rekonstruiraju ubojstvo žene od strane supruga, partnera ili nekog drugog muškarca, kad te ubjeđuju u to da ti je veći neprijatelj gej susjed od korumpirane države, kad ti ispiru mozak s pričom o uvođenju roditelja jedan i roditelja dva u zakonske registre, što nije uvedeno ni u najprogresivnijim zemljama, već je u pitanju teorija koja je nastala kao dio kremaljske propagandne retorike.

Treba živjeti ovdje i ostati priseban kad ti nude članstvo u vladajućoj stranci kao jedinu opciju održavanja radnog odnosa u državnoj, a nekad i privatnoj firmi, kad te zbog toga ucjenjuju i ponižavaju, kad te poput vojske regrutiraju za sve stranačke aktivnosti, kad te poput životinje utrpaju u autobus koji će te voziti s jednog stranačkog skupa na drugi, a možda za to dobiješ kakvu jeftinu užinu i flašicu vode, možda i pedeset maraka ako si poslušan, taman dovoljno da dva dana ne budeš gladan, ako imaš sreće i ako pažljivo biraš što ćeš kupiti, pa te onda vrate kući i zaborave na tvoje postojanje sve dok im opet ne zatrebaš.

Treba živjeti ovdje i ostati priseban kad na vijestima čitaš oprečne informacije, kad je etičko izvještavanje stvar daleke prošlosti, kad s jedne strane čitaš o nezapamćenom napretku, a s druge o nezapamćenim gubicima i neizbježnoj krizi, kad se isprojicirani skandali plasiraju kao udarne vijesti, kad se mišljenja predstavljaju kao činjenice, a argumentacija svodi na lijeno posezanje za govorom mržnje, vrijeđanjem i bajkovitim i fantastičnim scenarijima, kad se podrazumijeva da su subjektivna mišljenja objektivna, ali samo ako se uklapaju u prihvatljivi politički narativ, kad jedini intelektualni glasovi kojima je dozvoljeno da bez posljedica obitavaju u javnom prostoru, ma koliko njihove analize bile traljave, dolaze od onih koji su zahvaljujući stranačkoj odanosti i/ili obiteljskoj povijesti u privilegiranim pozicijama.

Treba živjeti ovdje i ostati priseban kad po milijunti put slušaš o ratu, o nezavisnosti, o žrtvama rata kojima se kocka kao u kakvom minijaturnom kasinu na periferiji grada, kad ih nasumično ekshumiraju iz masovnih grobnica kao pojedinačne političke poene, kad na stranačkim skupovima njihovim fotografijama mašu podjednako snažno i uspaljeno kao i fotografijama ratnih zločinaca, kad im izgovore imena tek onako usputno, da poentiraju sedamstotu naivnu i patetičnu priču u koju više ni osnovnoškolci ne mogu povjerovati, kad gledaš kako obespravljena masa skoro robotski aplaudira na svaku lošu poentu obilježenu glasnim zazivanjem jednog od tri ustavna boga, kad ti ako to nazoveš eksploatacijom kažu da si izdajnik, hulja ili nešto treće.

Treba živjeti ovdje i ostati priseban kad nemaš kome vjerovati, jer istina odavno nije pravo, nego privilegija koja ti je uskraćena.

Treba živjeti ovdje i ostati priseban. I to je možda najveći podvig za sve nas, toliko izazovan, rizičan i težak da su sve ostale fantazije mnogo dostižnije od toga. Od onoga što bi trebalo biti osnovni etički postulat ljudske egzistencije.

Najčitaniji tekstovi

Udruženje „Dignitet“: Stvaranje društva dostojanstva i pravde
Susan Sontag – počasna građanka Sarajeva i heroina svih nas
Bojan Jokanović – Sizif oštra i neumoljiva oka
20 godina Zakona o slobodi vjere – Je li samo hidžab problem i smetnja državnim institucijama?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Moja priča o hidžabu – sloboda se krije u nama, ne u odjeći koju nosimo
10 realnih razloga zašto si još uvijek single, a koje ti niko nije rekao
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
Nove nade banjalučke rep scene
Zašto upisati pravo u Sarajevu?
More Stories
Vodič za pokrivene