20 godina Zakona o slobodi vjere – Je li samo hidžab problem i smetnja državnim institucijama?

Umjesto da slijedi multikulturalni model o slobodi religija i uvjerenja, BiH uprkos 20-godišnjem postojanju Zakona još uvijek nije odredila svoj put. Da li zaista imamo intersekcijsku diskriminaciju, gdje su, prema riječima aktivistkinja, jedina pogođena grupa muslimanke?

Piše: Semra Hodžić

Bosna i Hercegovina je ove godine obilježila 20 godina od usvajanja Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini kojim se garantira svakom čovjeku pravo na slobodu savjesti i vjere u skladu s Ustavom naše zemlje, najvišim međunarodnim standardima ljudskih prava sadržanih u međunarodnim deklaracijama i konvencijama.

Već na samom početku, u članu 2. obrazloženo je šta predstavlja diskriminaciju zasnovanu na vjeri ili uvjerenju. Kako se navodi u Zakonu, diskriminacija označava svako isključivanje, ograničavanje, davanje prednosti, izostavljanje ili svako drugo razlikovanje koje je zasnovano na religiji ili uvjerenju, a koje ima cilj ili se njime može postići – direktno ili indirektno, namjerno ili nenamjerno – ukidanje ili umanjivanje priznanja, jednakog uživanja i ostvarivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda u građanskim, političkim, ekonomskim, socijalnim i kulturnim stvarima (http://www.mpr.gov.ba/biblioteka/zakoni/bs/ZAKON%20o%20slobodi%20vjere.pdf).

Teško je u proteklih 20 godina nabrojati sve slučajeve diskriminacije po pitanju slobode vjere i vjerskog izražavanja, no izdvojili bismo nekoliko slučajeva koji pokazuju da je dolazilo do tzv. intersekcijske diskriminacije u našoj zemlji.

Slučaj vojnikinje iz Oružanih snaga BiH

Pažnju bosanskohercegovačkih medija i javnosti već trinaest godina privlači slučaj vojnikinje Oružanih snaga BiH Emele Mujanović zbog zabrane nošenja marame na radnom mjestu prema Pravilniku o uniformama te institucije, nakon čega je Mujanović tužila Ministarstvo za odbranu BiH pred Sudom BiH zbog diskriminacije i povrede ljudskih prava na slobodu vjere.

Rođena Sarajka koja je zbog ratnih okolnosti živjela u Njemačkoj izuzetno je obrazovana. Pored našeg, tečno govori tri jezika: grčki, njemački i engleski. U Oružane snage BiH pristupila je 2008. godine, na prvom konkursu za prijem mladih vojnika u ovoj instituciji, nakon čega je Ministarstvo za odbranu šalje na školovanje u vojnu školu za aktivne podoficire SMY u Grčku. Nakon tri godine dobila je čin podoficira, vodnik, te se nakon školovanja ne vraća u kasarnu Zenica gdje je prvobitno raspoređena, nego u kasarnu Pazarić.

Još dok je bila u Grčkoj rodila se želja da se pokrije. Kada je u kasarnu došla s hidžabom, nije ni naslutila da bi već prvi dan mogla imati većih problema, a naročito ne kao epilog sudsku borbu koju vodi i dan-danas.

Emela Mujanović, privatni arhiv

Prvi dani s hidžabom

Prvih dana najprije su joj nadređeni tražili da skine maramu navodeći kako nije dio uniforme. Zatim su počeli da joj zabranjuju ulazak u kasarnu insistirajući na tome da u Pravilniku o uniformi nema stavke o marami, da bi nakon toga bila kažnjena sa sedam mjeseci suspenzije. Po isteku suspenzije prebačena je u jednonacionalnu kasarnu u Ustikolini, dobila pismenu disciplinsku kaznu, a zbog toga što je nastavila nositi maramu dobila je kaznu zaustavljanja unapređenja u službi.

I prije nego što je Mujanović stavila hidžab, od 2007. godine Vojno muftijstvo je radilo na prijedlogu izmjena i dopuna Pravila službe Oružanih snaga BiH. Kada je Pravilnik potpisan 2012. godine, u njemu nisu uvaženi prijedlozi Vojnog muftijstva, tako da u članovima 5. i 6. Pravilnika o uniformama Oružanih snaga BiH stoji: „Vojnim licima nije dopušteno nošenje pojedinih dijelova vojne uniforme u kombinaciji s civilnom odjećom i/ili opremom, kao ni kombinacije dijelova različitih kompleta vojne uniforme.“

Mujanović se najprije obratila Komisiji za slobodu vjere Rijaseta Islamske zajednice u BiH sa žalbom da je diskriminirana kao pripadnica Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, koja se razmotrivši njenu žalbu odlučila obratiti Ministarstvu za odbranu BiH, a odgovor je bio kako Mujanović nije diskriminirana i kako je dužna poštovati propise o vojnoj uniformi koji važe za sve.

Nakon toga počinje sudska borba koja još uvijek traje. Nakon niza pravnih bitki koje je izgubila, Mujanović trenutno čeka na konačnu odluku Ustavnog suda BiH, po apelaciji koju je podnio njen pravni tim, da se utvrdi da li Pravilnik krši njeno ustavno pravo na slobodu vjere i da li je diskriminira. U januaru ove godine Ustavni sud BiH odlučivao je po zahtjevu o ustavnosti predsjednika SDA Bakira Izetbegovića, nekadašnjeg državnog parlamentarca, koji je pokušao osporiti Pravilnik OS BiH, no Sud je sredinom januara odlučio da je Pravilnik u skladu s državnim ustavom, a u obrazloženju sudske odluke navodi se kako zabrana nošenja hidžaba ili marame, uz uniformu, ne krši pravo na slobodu vjere.

Emelin pravni tim, kao i drugi aktivisti u borbi za ljudska prava, smatraju da je odluka neustavna i pogrešna.

Pitanje nošenja marame u javnosti u BiH

„Nošenje mahrame je vjerska zapovijed i obaveza propisana islamskim pravom i nije običan vjerski i politički simbol, kako je predstavljaju oni koji se zalažu za zabranu njenog nošenja. Muslimanka nošenje mahrame smatra značajnim aspektom prakticiranja propisa i učenja svoje vjere. Ova odanost je propis koji nije uslovljen nekim (specifičnim) javnim mjestom, budući da po svojoj prirodi islamsko učenje ne poznaje suprotnost ili diobu života muslimana koji prakticiraju vjeru“, ističe u razgovoru za „Karike“ viša asistentica na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i aktivistkinja za borbu prava žena s hidžabom Amila Svraka-Imamović.

Kako navodi Svraka-Imamović, pitanje nošenja marame na javnom mjestu u Bosni i Hercegovini nije regulirano posebnim propisom. Izuzetak su Oružane snage BiH i pravosuđe naše zemlje.

Citirajući član Pravilnika o uniformama kojeg smo prethodno naveli, Svraka-Imamović dodaje kako stav 3. istog člana navodi: „Vjerska obilježja uz uniformu mogu se nositi na način da ista ne budu vidljiva.“

Na isti član poziva se i Mujanovićin advokat Emir Kovačević koji je za „Karike“ pojasnio kako se Pravilnik odnosi na civilnu odjeću, te kako su za Emelu iznašli i rješenje u vidu nošenja potkape, koja zadovoljava sve njene vjerske potrebe, a u skladu je s uniformama i pravilnikom.

Je li hidžab jedini problem?

U razgovoru za „Karike“, Svraka-Imamović je navela nekoliko primjera koji se mogu povezati sa slučajem Mujanović i koji govore o nesrazmjernosti sudskih odluka širom BiH.

Najprije podsjeća na primjer kada je Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine krajem 2015. godine donijelo Zaključak o zabrani nošenja vjerskih obilježja.

„Ovom prilikom VSTV se pozivao na pozitivne zakonske odredbe koje to reguliraju. U slučaju Federacije BiH, to je član 13. Zakona o sudovima u Federaciji BiH koji glasi: ‘Sudije i službenici suda ne smiju ispoljavati bilo kakvu vjersku, političku, nacionalnu ili drugu pripadnost za vrijeme vršenja službenih dužnosti. Oznake vjerske, političke, nacionalne ili druge pripadnosti ne smiju se isticati na sudskoj zgradi ili u prostorijama suda.’ Zaključak ovlašćuje sudove da u svakom konkretnom slučaju procijene i odluče da li je u odnosu na stranke i treća lica potrebno ograničiti pravo na slobodu manifestiranja vjeroispovijesti. Ovakav stav prema trećim licima je već presuđen kao diskriminacijski i to u predmetu Hamidović protiv Bosne i Hercegovine“, navela je Svraka-Imamović dodajući kako ono što je problematično u konkretnim primjerima jeste diskreciono tumačenje pojma vjerski simbol.

Amila Svraka Imamović, privatni album

Islam nema službena obilježja

„Poznato je da islam nema službenih obilježja koja su propisana osnovnim izvorima šerijatskog prava. Dva najčešća korištena simbola islama su polumjesec i zvijezda i kelime-i-šehadet. S druge strane, ne postoji zakon, pravilnik ili bilo koji drugi akt koji daje univerzalnu i jasnu definiciju pojma vjerskih obilježja. Dijametralno suprotni stavovi primjetni su i u samim državnim institucijama. Naime, Institucija Ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine kaže da je zabrana nošenja mahrame ‘diskriminacijska praksa, tačnije intersekcijska na temelju religije i spola’“, dodaje Svraka-Imamović navodeći kako je važno spomenuti i da su sudovi u svojoj praksi u potpunosti zanemarili činjenicu da je Bosna i Hercegovina potpisnica Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, koja je poput Evropske konvencije o ljudskim pravima sastavni dio Ustava.

„To nas dovodi do zaključka da ovom pitanju pravosuđe pristupa kao švedskom stolu, po principu uzmi ili ostavi. Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena u članu 1. navodi da ‘izraz diskriminacija žena označava svaku razliku, isključenje ili ograničenje učinjeno na osnovu spola kojemu je posljedica ili svrha da ženama ugrozi ili onemogući priznanje, uživanje ili korištenje ljudskih prava i osnovnih sloboda na političkom, privrednom, društvenom, kulturnom, građanskom ili drugom području, bez obzira na njihovo bračno stanje, na osnovu jednakosti muškaraca i žena’“, navela je Svraka-Imamović pojašnjavajući kako to dovodi da zaključka da specifičnost žene i njene vjerske obaveze, prije svega muslimanke, nije uzeta u obzir prilikom donošenja Pravilnika o uniformama u Oružanim snagama BiH, kao ni prilikom donošenja Zaključka VSTV-a o zabrani nošenja vjerskih obilježja.

U OS BiH postoji organiziran religijski život

S tim se slaže i Đermana Kurić, bivša savjetnica za borbu protiv diskriminacije muslimana OSCE-ovog Ureda za demokratske institucije i ljudska prava u Varšavi, te dugogodišnja istraživačica religijskih nauka.

„U skladu s našim Ustavom i međunarodnim dokumentima i domaćim zakonima, Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH je još 2012. dala svoje mišljenje o ovom pitanju istaknuvši jasno da je riječ o višestrukoj diskriminaciji na temelju religijske pripadnosti i spola. Još tada je Institucija ombudsmena tražila od ministarstva da preduzme sve mjere i aktivnosti kako bi se otklonila ova diskriminirajuća praksa i da se sva lica dovedu u ravnopravan položaj u ostvarivanju prava na rad i u vezi s radom. Pored toga, naš Zakon o Oružanim snagama BiH već uključuje u članu 29. pravo po kome svako vojno lice ima pravo obavljanja vjerskih aktivnosti radi ostvarivanja vjerskih sloboda u skladu sa specifičnostima svake od vjera. U Oružanim snagama postoji organiziran religijski život“, navodi Kurić za „Karike“.

Nošenje brade dozvoljeno, a hidžab nije

Kurić je također napomenula kako je u Oružanim snagama BiH dozvoljeno nošenje brade iz religijskih razloga, no hidžab nije.

„Ustavni sud je dajući mišljenje u vezi sa zabranom nošenja brade već prethodno zaključio da je potpuna zabrana diskriminirajuća, i naložio izmjene pravilnika kako bi vojnici u Oružanim snagama BiH mogli nositi bradu kao manifestaciju svoje religijske prakse“, istakla je Kurić.

Pravni savjetnik u slučaju nošenja brade, najprije u Graničnoj policiji BiH koja je to pokušala pravilnikom zabraniti, a kasnije i u Oružanim snagama BiH, bio je advokat Emir Kovačević.

Kovačević je u razgovoru za „Karike“ najprije podsjetio kako su pripadnici Granične policije BiH mogli nositi bradu do dolaska novog direktora koji je to zabranio izmijenivši Pravilnik i naredivši svim službenicima da budu uredno obrijani, nakon čega je pokrenut zahtjev za ocjenu ustavnosti.

„Ustavni sud je utvrdio povredu i rekao da je apsolutna zabrana kršenje prava na slobodu vjere. Dakle, nadležni organ može regulisati bradu, tražiti da bude uredna, ali ne može je apsolutno zabraniti“, pojasnio je Kovačević dodajući kako Zakon o Oružanim snagama BiH dozvoljava vjersko izražavanje sa specifičnostima svake od vjera, te dodao kako postoji organizirano vojno muftijstvo, dušebrižništvo, kolektivne molitve, hodočašća, iftari itd.

Advokat Kovačević je otkrio kako zna za slučajeve žena koje su već zaposlene u Oružanim snagama BiH koje bi željele nositi hidžab, ali da se zbog primjera Emele Mujanović ne usuđuju, kao i onih koje bi željele biti pripadnice OS BiH, a nose hidžab i to također ne mogu. Tačan broj nije mu poznat.

Vjera ne dozvoljava rad subotom

Kovačević je rekao i kako su mu se obratili pripadnici baptističke crkve koji poštuju subotu, te im je od petka navečer zabranjeno da budu u radnom odnosu. Tražili su od institucija u kojima rade da im se omogući takvo radno vrijeme, što im je na kraju dozvoljeno. Kovačević podsjeća da su ovo samo neki od slučajeva iz BiH, a da u svijetu ima raznih prohtjeva.

„U pravilu se treba izaći u susret, a da se ne ugrožava radni postupak“, navodi Kovačević.

On ne smatra da se posljednja odluka Ustavnog suda može preliti na druge institucije, no smatra da ona sadrži vrlo siromašno i tendeciozno obrazloženje.

Neutralnost nije legitimni cilj

Ustavni sud se u odluci po zahtjevu o ustavnosti Izetbegovića poziva na neutralnost kao legitimni cilj, za kojeg se naši sagovornici slažu da on to nije.

„U konkretnim primjerima restrikcija nošenja mahrame ne može opravdati legitiman cilj koji je u javnom interesu, poput javne sigurnosti, zaštite javnog reda, zaštite zdravlja i morala, te zaštite prava i sloboda drugih. U kontekstu posljednjeg, često se navodi da mahrama narušava međuljudske odnose, tačnije da smeta pripadnicima druga dva naroda u Bosni i Hercegovini što je u potpunosti apsurdno. Takav argument ili tačnije zahtjev ‘neutralnosti’ i ‘nepristrasnosti’ bi se u budućnosti mogao zloupotrijebiti i u svim drugim aspektima. Stoga, da li ćemo do kraja godine zahtijevati ‘neutralnost’ doktorica hirurginja kojima povjeravamo svoj život ili život bližnjih? Da li će se zahtjevi o neutralnosti proširiti i na obrazovni aspekt, pa će se sudovi pozvati na predmet Dahlab protiv Švicarske i zahtijevati od učiteljica da ne nose hidžab na radnom mjestu?“, pita Svraka-Imamović navodeći kako u prilog ovoj tvrdnji ide činjenica da je sam Ustavni sud u predmetu broj U-21/22, rješavajući zahtjev Bakira Izetbegovića, kazao da „Zabrana nošenja vjerskih simbola ili odjeće na radnom mjestu posebno se, u smislu prakse Evropskog suda, odnosi na javne službenike koji mogu biti obavezani dužnošću diskrecije, neutralnosti i nepristranosti, uključujući i zabranu nošenja takvih simbola i odjeće za vrijeme vršenja službenih ovlasti“.

„Osim na predmet Dahlab, sud se poziva i na predmet Kurtulmuş protiv Turske, gdje se govori o zabrani nošenja mahrame za vrijeme nastave univerzitetskoj profesorici. Stoga, dolazimo do zaključka da je ovom presudom Ustavni sud postavio temelje novih ‘reformi’ u Bosni i Hercegovini, otvarajući Pandorinu kutiju zabrane nošenja mahrame i u drugim aspektima javnog prostora, odnosno na radnom mjestu. Postavljam stoga pitanje: Hoćemo li ostati bez više stotina, moguće i hiljada, doktorica, profesorica, učiteljica, naučnica i radnica, samo zbog toga što nose mahramu? Ili ćemo prisiliti žene da biraju između svoje religije i posla? A ne zaboravimo da je svojevremeno nekadašnja premijerka Ujedinjenog Kraljevstva Theresa May kazala da to njena zemlja nikada neće učiniti“, navela je Svraka-Imamović.

I Kurić se slaže da je svako daljnje nastojanje da se zabrani nošenje marame u Oružanim snagama BiH nelogično, jer je u okviru našeg prava na polje slobodne procjene (margin of appreciation), koje BiH ima prema Evropskoj konvenciji, BiH već izabrala, kroz prethodno pobrojano, inkluzivni pristup koji nastoji da akomodira raznolikost prisutnu među stanovništvom.

„Taj pristup ni u kom smislu nije u koliziji s principom uniformnosti, niti principom nepristrasnog postupanja. Princip ‘neutralnosti u izgledu’ koji se u novije vrijeme pokušava iskoristiti kao legitiman cilj zabrane i legitiman argument to prosto nije. To je detaljno dokazano već ranije u dva dobro poznata izvještaja: Human Rights Watch-a ‘Diskriminacija u ime neutralnosti’ te Fondacije Otvoreno društvo ‘Osporavanje odjevnih kodeksa zasnovanih na neutralnosti u Evropi’. Ovi izvještaji ukratko navode da je takva praksa diskriminirajuća jer disproporcionalno utječe na muslimanke i diskriminira ih. Ovim se ocrtavaju granice onoga kako neko treba da izgleda da bi se ta osoba smatrala ‘neutralnom’. To znači da se za neke grupe pretpostavlja da su kao takve neutralne, a druge grupe se označava drugačijima, sumnjivima te ih se stavlja u poziciju da konstantno trebaju da dokazuju svoju ‘neutralnost’. Opravdavanjem ovakvog pristupa otvaraju se vrata da se slijedom iste krive logike ovakve zabrane uvedu i u nekim drugim institucijama i sektorima u BiH“, navela je Kurić za „Karike“.

Đermana Kurić, preuzeto sa Linkedin-a

Opasnost za druge kategorije

Kovačević smatra da se zbog različitih državnih ustrojstava u našoj zemlji teško mogu dogoditi slučajevi poput Dahlaba, no da se diskriminacija već prelijeva kroz institucije, dodajući kako ipak vjera nije protjerana još uvijek.

„Trenutno ta opasnost postoji u vezi s usvajanjem Zakona o sudovima te je važno napomenuti da se u odnosu na to pitanje već izjasnila Agencija za ravnopravnost spolova BiH na upit Sarajevskog otvorenog centra, navodeći da je riječ o indirektnoj diskriminaciji i ‘da nošenje marame iz vjerskih ili drugih uvjerenja ne može predstavljati prijetnju javnoj sigurnosti, javnom poretku, zdravlju ili moralu i zaštiti prava i sloboda drugih, te ne ispunjava kumulativno uslove iz člana 9. Evropske konvencije o ljudskim pravima’, navela je Kurić.

Svraka-Imamović smatra poraznim da gotovo trideset godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini mi i dalje govorimo o narušenim međuljudskim odnosima i osjetljivosti „pluralnog“ društva na ispoljavanje vjerskih simbola u javnom prostoru.

„Ovakva argumentacija je kontradiktorna. Naime, u ranijoj odluci pred Ustavnim sudom BiH u predmetu Hamidović, sudija Mirsad Ćeman u svom izdvojenom mišljenju kaže: ‘Ispoljavanje vjerske pripadnosti u javnim institucijama Bosne i Hercegovine, putem odjeće ili vjerskih simbola, umjesto vrijednosti koje ljude zbližavaju i ujedinjuju, ne znači promoviranje vrijednosti koje ljude razdvajaju i udaljavaju. Bh. društvo je društvo u kojem se tradicionalno promovira multikulturalnost i multikonfesionalnost, pa zašto bi onda slobodno ispoljavanje bilo koje vjerske pripadnosti diskreditiralo multikulturalnost kao temeljnu vrijednost društva.’  Stoga, postavlja se pitanje da li neutralnost ili nepristrasnost znači negiranje naših nacionalnih, vjerskih, etničkih, rodnih i drugih identiteta“, prokomentirala je za kraj Svraka-Imamović.

Da li nošenje marame ometa u obavljanju zadataka?

„Zakoni u BiH su takvi kakvi jesu, moramo ih poštovati“, navodi na početku razgovora za „Karike“ sociolog Vladimir Vasić dodajući kako na njih možemo djelovati u fazi donošenja.

Kada je u pitanju Zakon o Oružanim snagama BiH, Vasić navodi kako je on jasan i decidan.

„S jedne strane je dobro urađen, u smislu da pripadnici sva tri naroda imaju pravo na ispoljavanje svojih vjerskih osjećanja i potreba. Svaki puk kod njih ima svog vjerskog poglavara – pravoslavnog i katoličkog svećenika, imama, te s tim u vezi oni mogu da ispunjavaju svoje vjerske obaveze. Kada je u pitanju nošenje marame pripadnica Oružanih snaga iz reda bošnjačkog naroda, tu se već može postavljati pitanje diskriminacije i implementacije, odnosno da li osoba koja nosi maramu može u potpunosti obavljati svoje zadatke. Govorim o vojnicima na terenu, dakle, da li može izvršavati svoje zakone i obaveze tako odjevena, da tako kažem, s obzirom na tu specifičnost“, prokomentirao je Vasić dodajući kako je mišljenja da bi Zakon trebalo prilagoditi, dakle da svako može da ispoljava svoja vjerska osjećanja.

„Ali da se napravi neko rangiranje – osobe koje rade u OS koji su van nekih vojnih poligona ili operativnih zadataka da mogu nositi marame, dok osobe koje su na terenu ne mogu, ako je to tehnički problem“, pojašnjava Vasić i ponavlja kako je mišljenja da se zakoni trebaju mijenjati u pravcu zaštite ljudskih prava i, na kraju krajeva, vjerskih osjećanja.

Vasić napominje i kako moramo imati u vidu da živimo u sekularnoj državi.

„Vjera je odvojena od države i moramo poštovati te principe. Naravno da to ne znači vjersku diskriminaciju niti možemo nekoga diskriminisati u tom pravcu da ispoljava svoju vjeru, ali prosto moramo mi kao vjernici, jer i sam govorim iz tog aspekta, zarad nekih drugih okolnosti, da poštujemo te principe. Mi kao vjernici moramo imati tu neku fleksibilnost u smislu da, naravno, iznad svega, poštujemo vjerske zakone, ali i važeće zakone države u kojoj živimo, i da ta naša vjera, odnosno njeno ispoljavanje se kosi s nečim što je vladavina zakona ovog društva u kojem živimo jer tad dolazimo u jednu suprotstavljenu stranu, jer čak bez obzira kakvi ti zakoni bili kose se s načelom da mi prkosimo tim aktuelnim zakonima“, navodi Vasić.

Dodao je kako ovoj temi treba pristupiti oprezno, da bi pripadnice OS BiH koje nose maramu zarad neulaska u neku neprijatnu situaciju možda trebale izbjeći te neugodnosti.

„Znamo kakav je zakon, trenutno je takav i moramo ga poštovati. Ne mislim da je to napisano ili uređeno da vrijeđa nečija prava ili osobine. Isto je i s nošenjem brade, ali ne mislim da je to napisano u pravcu omaložavanja i diskriminacije ili umanjivanja nečijih ljudskih prava. Smatram da su napisani zbog nekih tehničkih razloga, s obzirom na specifične zadatke koje pripadnice OS trebaju da ispoljavaju ili koliko bi to trebalo da se implementira na djelu. Mislim da nema i ne treba da bude mjesta diskriminaciji, i mislim da svako treba da ispunjava svoju vjeru onako kako treba. Mislim i da je pohvalno što u Oružanim snagama BiH imamo podjednako zastupljene pripadnike sva tri naroda i razvijene uslove da svako zadovoljava svoje vjerske potrebe. Iako smo sekularna država, zakoni sekularni, postoje uslovi za ispunjavanje vjerskih obreda i to je nešto što je za svako poštovanje“, rekao je Vasić.

Zabrana hidžaba politički obojena

Umjesto da slijedi multikulturalni model o slobodi religija i uvjerenja, BiH uprkos 20-godišnjem postojanju Zakona još uvijek nije odredila svoj put. Da li zaista imamo intersekcijsku diskriminaciju, gdje su, prema riječima aktivistkinja, jedina pogođena grupa muslimanke?

Dok čekamo na odluku Ustavnog suda po apelaciji Emele Mujanović, njoj prijeti otkaz, disciplinski postupak i trpi stalne pritiske. Dok umorna od sudskih procesa čeka da joj se omogući nesmetan rad u profesiji koju voli, postavlja se pitanje kako muškarci mogu nositi bradu iz vjerskih razloga, a Emela ne bar potkapu iz istih razloga, naročito kada znamo da čak ni kompletan hidžab nije zabranjen u vojnim službama država članica NATO-a – poput Velike Britanije, SAD-a, Norveške, Nizozemske itd. Njen advokat smatra da je ova zabrana isključivo politički obojena.

 

Najčitaniji tekstovi

Stres u novinarskoj profesiji kao izazov modernog doba
Nail Omerović: Naši mladi su talentovani, samo im je teško doći do izražaja
Ko se boji umjetne inteligencije još?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Kako do sobe u banjalučkom studentskom domu?
Čapljina kao grad smijeha, mazlumske priče i cijena
Imran Maglajlić, novi urednik Karika: Nećemo biti prostor kontaminiran dnevnopolitičkim splačinama
More Stories
Priče i emocije između redova Nemanje Dragaša